Naučnica s ASU-a tvrdi da mozak "radi" i 90 minuta nakon smrti

Dugo se smatralo da je smrt jednostavna granica: prestanak cirkulacije i dotoka kisika mozgu vrlo brzo dovode do nepovratnog gubitka moždane funkcije.

Istraživanja predstavljena na Godišnjem sastanku AAAS-a — Američkog udruženja za unapređenje nauke, održanom od 12. do 14. februara 2026. u Phoenix Convention Centeru u Arizoni, čiji je domaćin bio Arizona State University — ponovo su otvorila pitanje da li je ta granica zaista tako oštra.

Anna Fowler, istraživačica sa Državnog univerziteta u Arizoni (ASU), predstavila je na konferenciji pregled više od 20 ranijih studija o iskustvima bliske smrti i moždanoj aktivnosti nakon zastoja srca.

Njena teza je da svijest možda ne nestaje naglo — da biološke i neuronske funkcije opadaju postepeno, umjesto da se gase u jednom trenutku.

Važno je napomenuti da ova analiza, prema dostupnim informacijama, još nije objavljena kao samostalan recenziran naučni rad — za sada postoji samo kao konferencijska prezentacija.

Najviše su je prenijeli britanski tabloidni portali (Mirror, GB News, LadBible, LBC) i jedan američki portal za komentare i analize (PJ Media). The Telegraph, kvalitetniji izvor, takođe je pisao o temi, sindicirano preko AOL-a.

"Dokazi koji se pojavljuju sugerišu da biološke i neuronske funkcije ne prestaju naglo," rekla je Fowler, prenosi GB News.

Jedan od najupečatljivijih podataka iz njene prezentacije jeste tvrdnja da su neuronska pražnjenja u mozgu zabilježena čak 90 minuta nakon što je pacijent proglašen mrtvim — o čemu je govorila za PJ Media.

Taj konkretan broj se, međutim, za sada ne može pratiti do imenovane, provjerljive studije: ni sama prezentacija ni izvještaji o njoj ne navode izvor te brojke, pa ga treba tretirati kao tvrdnju s konferencije, a ne kao potvrđenu činjenicu.

Fowler je otišla korak dalje i pozvala na preispitivanje načina na koji medicina i pravo definišu trenutak smrti, predlažući da se smrt posmatra u fazama, po analogiji sa stadijumima raka, umjesto kao jedan trenutak.

"Šta se zaista dešava kada umremo? Niko zapravo ne zna," rekla je za LBC.

Za razliku od same Fowlerine prezentacije, koja još nije objavljena kao recenzirani rad, dio ove priče oslanja se na ranije objavljena i recenzirana istraživanja.

Dr. Sam Parnia, direktor istraživanja kritične njege i reanimacije na NYU Langone Health, vodio je AWARE-II studiju, objavljenu u časopisu Resuscitation 7. jula 2023. godine, na uzorku od 567 pacijenata koji su doživjeli srčani zastoj u bolnicama u SAD-u i Velikoj Britaniji između 2017. i 2020.

Od 567 uključenih pacijenata, 28 je moglo biti intervjuirano o iskustvima iz perioda srčanog zastoja.

Oko 40 posto njih opisalo je neki oblik svjesnog opažanja, a kod 21,4 posto radilo se o iskustvima koja su istraživači klasificirali kao jasna, "lucidna" sjećanja.

U podskupini pacijenata, tokom reanimacije zabilježeni su obrasci moždane aktivnosti u različitim frekvencijskim opsezima, uključujući gama, delta, teta, alfa i beta talase — do sat vremena od početka kardiopulmonalne reanimacije.

Autori su ih razmatrali kao moguće neurofiziološke korelate svjesnog iskustva tokom srčanog zastoja.

U saopštenju NYU Langonea navodi se da bi te obnovljene uspomene i promjene moždanih talasa mogle predstavljati rane znakove takozvanog iskustva bliske smrti.

Parnia je za HealthDay bio direktniji: "Krećemo se po neistraženoj teritoriji."

Slična pitanja postavljaju i eksperimenti Yale School of Medicine.

U studiji BrainEx, objavljenoj u časopisu Nature 2019. godine, istraživači su djelimično reaktivirali mozgove svinja četiri sata nakon smrti životinje, obnovivši mikrocirkulaciju, ćelijski metabolizam i sinaptičku aktivnost.

Tri godine kasnije, prošireni sistem OrganEx obnovio je aktivnost srca, jetre i bubrega kod cijelih svinja sat vremena nakon smrti — istraživanje motivisano prije svega mogućnošću da se organi za transplantaciju održe u boljem stanju nakon smrti donora.

Ipak, nijedno od ovih istraživanja nije pokazalo organiziranu moždanu aktivnost koja bi ukazivala na percepciju, budnost ili svijest.

"Ovo nije živ mozak, ali jeste ćelijski aktivan mozak," rekao je Zvonimir Vrselja, koautor BrainEx studije. Drugim riječima — ćelije i organi mogu djelimično oživjeti, a da to samo po sebi ne znači da se vratila i svijest.

Ako buduća, recenzirana istraživanja ipak pokažu da moždana aktivnost traje duže nego što se ranije mislilo, to bi moglo pokrenuti pitanja o protokolima za donaciju organa i o tome koliko dugo ljekari treba da nastave pokušaje reanimacije.

Za sada, ta pitanja ostaju otvorena — a razlika između onoga što je dokazano, recenzirano i objavljeno, i onoga što je samo tvrđeno na jednoj konferenciji, ostaje jasna.

Napomena: Ovaj članak je prvobitno objavljen 15. februara 2026. godine. Tekst je 3. augusta 2026. ažuriran i proširen novim informacijama i provjerom dostupnih naučnih izvora. Posebna pažnja posvećena je razlikovanju tvrdnji iznesenih na konferenciji od rezultata recenziranih naučnih istraživanja.