Li Ching-Yuen: Čovjek koji je živio 256 godina

Navikli smo da stogodišnjake smatramo čudima prirode, a potvrđeni rekord od 122 godine, koji drži Jeanne Calment, čini se kao krajnja granica ljudske izdržljivosti.

Ali šta ako vam kažemo da u sjenkama ne tako davne prošlosti postoji priča o čovjeku koji je tu granicu ne samo prešao, već je udvostručio?

Njegovo ime je Li Ching-Yuen, i ono se šapuće uz nevjericu. On nije bio car, general ili bogataš. Bio je skromni kineski travar, majstor borilačkih vještina i taktički savjetnik iz provincije Sečuan.

Prema nevjerovatnoj tvrdnji, kada je umro 1933. godine, nije imao 100, pa čak ni 150 godina. Navodno je živio 256 godina.

Ova brojka je toliko fantastična da je um odmah odbacuje kao bajku. Pa ipak, priča o Liju odbija da izblijedi, potpomognuta intrigantnim fragmentima “dokaza” koji su se pojavili početkom 20. vijeka, ostavljajući nas sa zagonetkom koja i danas traje.

Legenda kaže da je Li rođen 1677. godine.

Proveo je svoj nevjerovatno dug život radeći ono što je volio: lutajući planinskim lancima Kine, sakupljajući ljekovito bilje poput lingzhi gljiva, goji bobica i divljeg ginsenga, te proučavajući tajne dugovječnosti.

Njegov život nije bio samo dug, već i pun događaja. Tvrdi se da se do svoje 72. godine pridružio kineskoj vojsci kao učitelj borilačkih vještina.

Bio je slika vitalnosti u dubokoj starosti. Priča se da je bio visok i snažan, sa odličnim vidom i krepkim korakom, uprkos tome što je, prema računici, već živio duže od bilo koja tri čovjeka zajedno.

Detalji njegovog ličnog života samo produbljuju misteriju: navodno je nadživio 23 supruge i u trenutku smrti bio je u braku sa svojom 24. ženom, ostavljajući iza sebe, kako kažu, preko 180 potomaka kroz jedanaest generacija.

Ova priča bi vjerovatno ostala lokalni folklor da nije dospjela na Zapad. Godine 1933, ugledni The New York Times i Time Magazine objavili su članke o njegovoj smrti, izvještavajući o nevjerovatnoj tvrdnji o starosti od 256 godina.

Novinari su bili zapanjeni, ali su prenijeli priču koja je kružila Kinom. Najveći obrt u ovoj sagi nije došao od samog Lija, već iz akademskih krugova.

Profesor po imenu Wu Chung-Chieh, dekan Odsjeka za obrazovanje na Univerzitetu Chengdu, tvrdio je 1930. godine da je otkrio nemoguće: zvanične zapise kineske carske vlade.

Prema njegovom nalazu, vlada je 1827. godine čestitala Liju njegov 150. rođendan. Ako je taj dokument bio autentičan, to bi značilo da je Li Ching-Yuen zaista rođen 1677. godine, čineći ga starim 250 godina u trenutku profesorovog otkrića.

To više nije bila samo usmena predaja; to je bio “dokaz” utisnut carskim pečatom.

Postoji čak i fotografija. Snimljena 1927. godine, samo šest godina prije njegove navodne smrti, prikazuje čovjeka duboke starosti, mirnog pogleda i dugih noktiju, što je bio znak mudraca koji se uzdržavao od fizičkog rada.

Kada su skeptici i znatiželjnici otputovali u njegov rodni kraj, misterija se samo produbila. Pronašli su starce koji su tvrdili da su poznavali Lija još dok su sami bili dječaci.

Ono što je bilo zastrašujuće je njihovo svjedočenje: rekli su da Li tada nije izgledao ništa drugačije. Već je bio starac u sjećanjima njihovih djedova.

To je hronološka vrtoglavica koja prkosi logici. Koliko je, zaboga, taj čovjek zaista bio star?

Pitali su i samog Lija. Koja je bila njegova tajna? Njegov odgovor nije bio čarobni eliksir, već filozofija. Nije nudio napitak besmrtnosti, već recept za miran život.

Njegove riječi, kako se prenosi, bile su čista taoistička poezija: “Održavaj srce mirnim, sjedi kao kornjača, hodaj žustro kao golub i spavaj kao pas.”

Njegov život bio je otjelotvorenje te filozofije. Vjerovao je da je ključ u unutrašnjem miru, postignutom kroz meditaciju i Qigong vježbe disanja.

Bio je dugogodišnji vegetarijanac, a njegova ishrana se zasnivala na bilju koje je sakupljao, uz redovno ispijanje čaja od goji bobica.

Njegova tajna nije bila u tome da prevari smrt, već da živi u potpunoj harmoniji.

Naravno, moderna nauka ima jasan stav. Biološki, 256 godina je nemoguće, jer ljudske ćelije imaju ograničen kapacitet regeneracije.

Najlogičnije objašnjenje je da su demografski podaci iz Kine 17. vijeka bili haotični i nepouzdani.

Vjerovatno je došlo do zabune, možda je sin preuzeo identitet svog oca, ili čak djeda, nastavljajući porodičnu tradiciju travara. Carski zapisi su mogli biti pogrešno protumačeni ili jednostavno netačni.

Pa ipak, priča opstaje. Čak je i njegova smrt bila obavijena velom misterije.

Nije umro od bolesti. Kažu da je jednog dana jednostavno rekao svojim prijateljima: “Uradio sam sve što sam morao na ovom svijetu. Sada idem kući.” Nedugo zatim, umro je.

Da li je Li Ching-Yuen zaista pronašao pukotinu u vremenu? Ili je on samo junak najuspješnije legende o dugovječnosti ikada ispričane?

Ipak, čak i ako nam razum nalaže da odbacimo brojku 256 kao poetsku hiperbolu, ostaje neizbrisiva slutnja da se iza ove nevjerovatne priče krije nešto dublje, nešto što izmiče razumijevanju – kao da je samo vrijeme nakratko popustilo i ostavilo pukotinu kroz koju je mogao proći samo jedan čovjek.