Život na nultoj tački: Mračna tajna organizma koji se “hrani smrću”

Kada je 26. aprila 1986. godine reaktor broj 4 nuklearne elektrane Černobil eksplodirao, svijet je svjedočio oslobađanju nezamislive, nevidljive sile.

Područje oko Pripjata, nekada ponosa sovjetskog inženjeringa, preko noći je postalo sinonim za smrt.

Očekivanja naučnika bila su sumorna, ali jasna: zona isključenja, radijus od 30 kilometara oko elektrane, postat će nuklearna pustinja.

Predviđalo se da će tlo ostati sterilno vijekovima, a da će svaki oblik života koji se usudi približiti, nestati pod uticajem smrtonosnih izotopa cezijuma-137 i stroncijuma-90.

Međutim, skoro četiri decenije kasnije, dogodilo se nešto što niko nije predvidio. Umjesto tišine, ruševine reaktora počele su da šapuću novu, bizarnu priču o evoluciji.

Pet godina nakon katastrofe, 1991. godine, dok su daljinski upravljani roboti istraživali unutrašnjost sarkofaga – betonskog oklopa izgrađenog da zadrži radijaciju – kamere su zabilježile neobičan prizor.

Na zidovima uništenog reaktora, u okruženju gdje je nivo radijacije bio dovoljno visok da ubije čovjeka za nekoliko minuta, rasla je crna sluz.

Nije se radilo o običnoj plijesni. Naučnici su ubrzo identifikovali organizam kao gljivicu Cladosporium sphaerospermum.

Ali, ono što je zbunilo biologe nije bilo samo njeno prisustvo, već njeno ponašanje.

Gljivica nije samo tolerisala radijaciju; ona je žudjela za njom. Uzorci su pokazali da ovaj organizam raste brže i bujnije upravo tamo gdje je zračenje najintenzivnije.

Kako je to moguće? Tajna leži u pigmentu koji ovoj gljivici daje njenu karakterističnu crnu boju – melaninu. To je isti pigment koji se nalazi u ljudskoj koži i štiti nas od ultraljubičastog zračenja Sunca.

Međutim, u svijetu mikroskopske biologije Černobila, evolucija je napravila zastrašujući, ali genijalan skok.

Naučnici su teoretisali, a kasnije i potvrdili, da ove gljivice koriste melanin na način na koji biljke koriste hlorofil.

Kroz proces nazvan radiosinteza, one hvataju visokoenergetske gama zrake i pretvaraju ih u hemijsku energiju potrebnu za rast.

Zamislimo to na trenutak: dok je radijacija za većinu života na Zemlji destruktivna sila koja razara DNK, za Cladosporium sphaerospermum ona je doručak.

Ove gljivice su pronašle način da “jedu” samu suštinu nuklearne katastrofe.

Ova gljivica nije usamljen slučaj, već samo najekstremniji primjer fenomena koji se dešava širom Zone isključenja.

Odsustvo ljudi pretvorilo je Černobil u najveći nenamjerni rezervat prirode u Evropi.

“Priroda ne toleriše prazninu. Tamo gdje se čovjek povukao u strahu, život je pronašao put kroz mutacije i adaptacije.”

Vukovi, medvjedi, pa čak i ugroženi divlji konji Przewalskog, lutaju šumama koje su preuzele napuštene bulevare Pripjata.

Iako mnoge od ovih životinja nose visoke doze radijacije u svojim tijelima, populacije ne samo da su stabilne, već i rastu.

Čini se da je pritisak radijacije, paradoksalno, manja prijetnja za biodiverzitet od pritiska ljudske civilizacije i industrije.

Misterija černobilskih gljivica privukla je pažnju i svemirskih agencija. NASA i Laboratorija za mlazni pogon (JPL) poslali su uzorke Cladosporium sphaerospermum na Međunarodnu svemirsku stanicu.

Cilj eksperimenta bio je zapanjujući: ako ova gljivica može “upijati” radijaciju da bi rasla, može li se koristiti kao štit?

Rezultati su bili obećavajući. Sloj ove gljivice debljine svega nekoliko centimetara uspio je značajno smanjiti nivo kosmičkog zračenja.

Ovo otvara vrata sci-fi scenariju u kojem bi buduće baze na Mjesecu ili Marsu mogle biti obložene živim omotačem od “černobilske plijesni”, štiteći astronaute od smrtonosnog svemirskog vremena.

Ipak, ostaje doza nelagode i misterije. Kako je evolucija uspjela razviti mehanizam radiosinteze tako brzo?

Da li je ovaj kapacitet bio uspavan u genetskom kodu milionima godina, čekajući trenutak kada će Zemljina kora biti probijena nuklearnim eksperimentima?

Čak i u najmračnijim mjestima naše planete, priroda nam jasno poručuje:

Mi nismo gospodari planete, a život je mnogo otporniji, mnogo čudniji i mnogo prilagodljiviji nego što smo ikada mogli zamisliti.