Nestali usred leta: Neriješena misterija cepelina L-8

Magla je bila gusta tog jutra, 16. augusta 1942. godine. Pokrivala je Zaljev San Francisca poput teškog, vlažnog pokrivača, prigušujući zvukove grada koji se budio u ratu.

Ali iznad te magle, na nebu, odvijala se tiha drama koja će postati jedna od najbizarnijih i najtrajnijih misterija Drugog svjetskog rata.

Oko 11:15 sati, stanovnici Daly Cityja, mirnog predgrađa južno od San Francisca, podigli su pogled prema nebu.

Kroz prorijeđene oblake spuštalo se nešto golemo i nestvarno. Bio je to cepelin američke mornarice, ali nešto s njim nije bilo u redu.

Kretao se tromo, “poput bolesne ptice”, kako je kasnije rekao jedan svjedok. Njegov sivi omotač, koji je trebao biti napet i ponosan, bio je mlohav i vidno ispuhan.

Golemi balon se spuštao sve niže, vukući za sobom svoje sidrene užadi. Ostrugao je krovove nekoliko kuća, zakačio dalekovod uz prasak iskri, i konačno se, uz škripu metala i kidanje tkanine, srušio nasred prometne ulice Bellevue Avenue.

Vatrogasci i policija stigli su za nekoliko minuta, očekujući najgore. Znali su da ovi cepelini nose dubinske bombe za borbu protiv podmornica.

Očekivali su vatrenu stihiju, teško ranjene ili mrtve članove posade. Ali ono što su zatekli bilo je daleko čudnije od bilo kakve nesreće.

Gondola – metalna kabina obješena ispod balona – bila je gotovo neoštećena. Vatrogasni zapovjednik J.R. Molloy prvi je stigao do vrata. Zgrabio je kvaku i povukao. Bila je zaključana iznutra.

Nakon što su pajserom otvorili vrata, prizor koji ih je dočekao sledio im je krv u žilama. Unutrašnjost kabine bila je savršeno uredna, ali sablasno prazna.

Na pilotskim sjedalima nije bilo nikoga. Dva padobrana visila su uredno na svojim mjestima, a u maloj kabini, termosica s kafom još je bila topla na dodir.

Na navigacijskom stolu ležale su karte i napola pojedeni sendviči. Radio-oprema bila je potpuno ispravna.

Dva službena pištolja Colt 45 posade ležala su u svojim futrolama, netaknuti. Sigurnosni pojasevi bili su otkopčani, a ne pokidani.

Cepelin L-8 vratio se sa svoje patrole. Ali njegova dvočlana posada – poručnik Ernest DeWitt Cody i zastavnik Charles Ellis Adam – jednostavno je isparila u vazduhu.

Obala pod opsadom

Da bismo shvatili zašto je L-8 uopće bio u vazduhu tog jutra, moramo se vratiti u mračne dane 1942. godine.

Amerika je bila u ratu tek osam mjeseci, a paranoja je bila opipljiva, posebno na Zapadnoj obali. Šok od Pearl Harbora još je bio svjež, a strah od japanske invazije na kontinentalni SAD bio je vrlo stvaran.

To nije bila neutemeljena histerija. Japanske podmornice uistinu su operirale nadomak kalifornijske obale.

U februaru 1942., samo nekoliko mjeseci prije nestanka L-8, japanska podmornica I-17 izronila je kod Santa Barbare i ispalila više od desetak granata na naftno polje Ellwood.

Šteta je bila minimalna, ali psihološki učinak bio je razoran. Bio je to prvi neprijateljski napad na američko tlo od rata 1812. godine.

Samo dan nakon tog napada, dogodio se zloglasni incident poznat kao “Bitka za Los Angeles“. U ranim jutarnjim satima, sirene za zračnu uzbunu probudile su grad.

Na nebu su uočeni neidentifikovani leteći objekti. U strahu od japanskog bombardiranja, protuvazdušna odbrana grada otvorila je vatru.

Više od 1.400 granata ispaljeno je u noćno nebo, obasjavajući grad reflektorima. Panika je zavladala ulicama.

Na kraju, kada je svanulo, nije pronađen nijedan srušeni neprijateljski avion. Službeni izvještaj pripisao je incident “ratnim živcima” i zalutalom meteorološkom balonu, ali je događaj savršeno ilustrirao stanje kolektivnog straha.

U junu je podmornica I-25 granatirala Fort Stevens u Oregonu.

Kasnije te godine, ista podmornica lansirala je mali hidroavion koji je bacio zapaljive bombe na šume Oregona, u bizarnom pokušaju izazivanja masovnih šumskih požara.

Obala je bila ratna zona. Gradovi su noću bili zamračeni. Bodljikava žica protezala se plažama. Nebo i more neprestano su se nadzirali.

Oči na nebu

Upravo u tom napetom okruženju, mornarica je hitno trebala “oči na nebu”. Trebao im je netko ko može satima lebdjeti iznad okeana, nisko i polako, tražeći izdajničke tragove ulja ili periskope japanskih podmornica.

Avioni su bili prebrzi, a brodovi su bili prespori i samim time veoma ranjivi.

Rješenje je stiglo u obliku programa “Lakši od vazduha” (Lighter-Than-Air ili LTA) i cepelina klase L, poput L-8.

Ovo nisu bili divovski, luksuzni vazdušni brodovi iz 1930-ih, poput zloglasnog Hindenburga.

L-8 je bio relativno mali, nekruti cepelin (blimp), što znači da nije imao unutarnji metalni kostur; svoj oblik održavao je isključivo pritiskom helija unutar omotača. Bili su to radni konji.

Važno je napomenuti da su koristili helij, inertni, nezapaljivi plin, a ne eksplozivni vodik koji je uništio Hindenburga. To ih je činilo izuzetno sigurnima od požara.

Njihova je prednost bila izdržljivost. Mogli su ostati u vazduhu više od 24 sata, plutajući tiho iznad konvoja trgovačkih brodova, prateći ih poput anđela čuvara.

Bili su naoružani strojnicom kalibra 30 i, što je najvažnije, s dvije dubinske bombe od 325 funti (oko 147 kg), dovoljne da unište podmornicu koja bi se usudila izroniti.

Program LTA bio je iznimno uspješan; tijekom cijelog rata, od gotovo 90.000 brodova koji su plovili u konvojima pod pratnjom cepelina, nijedan nije izgubljen zbog neprijateljske podmornice.

L-8 je bio veteran. Prije nego što ga je mornarica preuzela, bio je komercijalni cepelin tvrtke Goodyear, poznat kao “The Ranger”.

Sada je bio obojen u sivo, nosio je oznake američke mornarice i bio je ključni dio obrane San Francisca.

Dva čovjeka u gondoli

Da bi se upravljalo ovim strojem, bila su potrebna dva čovjeka. A posada koja se ukrcala na L-8 tog maglovitog 16. augusta bila je sve samo ne neiskusna. Bili su to, zapravo, idealni ljudi za taj posao.

Poručnik Ernest DeWitt Cody (27) bio je pilot i zapovjednik misije. Diplomant prestižne Mornaričke akademije u Annapolisu (klasa ’38), Cody je bio prototip mladog, sposobnog i cijenjenog oficira.

Bio je miran, fokusiran i smatran je jednim od najperspektivnijih mladih pilota u LTA programu. Bio je oženjen; njegova supruga Helen čekala ga je kod kuće.

Njegov je posao bio upravljati cepelinom i donositi taktičke odluke.

Zastavnik Charles Ellis Adams (38) bio je kopilot i navigator. Adams je bio potpuna suprotnost Codyju, ali na najbolji mogući način. Bio je “Mustang” – vojnik koji je počeo kao običan mornar i svojim se znanjem i iskustvom probio do oficirskog čina. Imao je više od 15 godina iskustva s cepelinima.

No, postojao je jedan zapanjujući detalj u Adamsovoj biografiji. On nije bio samo veteran; on je bio preživjeli.

Pet godina ranije, 1937. godine, Adams je bio dio zemaljske posade u Lakehurstu, New Jersey, kada je divovski njemački cepelin LZ 129 Hindenburg prilazio radi slijetanja.

Kada je cepelin, ispunjen vodikom, eksplodirao u plamenu kuglu, Adams je bio jedan od ljudi na tlu koji su utrčali ravno u pakao kako bi spasili preživjele.

Za svoju hrabrost u spašavanju ljudi iz goruće olupine, odlikovala ga je čak i njemačka vlada. Adams je preživio najgoru katastrofu u istoriji vazdušnih brodova.

Njegovo poznavanje ovih strojeva bilo je enciklopedijsko. Ako je iko znao kako se nositi s hitnim slučajem na cepelinu, bio je to Charles Adams.

Ova dva čovjeka – mladi zapovjednik i iskusni veteran – bila su stabilna, zdrava i savršeno kvalifikovana.

Nisu imali ličnih problema, financijskih dugova, niti bilo kakvih naznaka psihološke nestabilnosti. Bili su elita.

Posljednji Let

U 6:03 ujutro, L-8 se odvezao sa svog privezišta na otoku Treasure Island, usred Zaljeva San Francisca.

Polako se podigao u jutarnju maglu i krenuo prema Tihom okeanu, započinjući svoju rutinsku protupodmorničku patrolu.

Plan je bio jednostavan: letjeti južno duž obale, pretražiti područje oko otoka Farallon – poznatog okupljališta podmornica – i zatim se vratiti.

U 7:38 ujutro, L-8 je uspostavio radio kontakt s bazom. Bio je to rutinski poziv. Poručnik Cody je izvijestio: “Istražujemo mrlju od ulja na površini. Čekajte.”

Ovo je bila uzbudljiva, ali ne i neuobičajena poruka. Mrlja od ulja mogla je značiti mnogo toga – brod u nevolji, prirodno curenje – ali mogla je biti i izdajnički trag koji je ostavila japanska podmornica koja je upravo ispustila balast ili ispuhala dizelske pare.

Posada L-8 krenula je u detaljniju istragu.

To je bila posljednja poruka koju je iko ikada primio od Codyja ili Adamsa.

Nakon toga – tišina.

Baza na otoku Treasure Island pokušala ih je kontaktirati. Ništa.

Kako su sati prolazili, rasla je zabrinutost. No, radio tišina nije bila nužno znak katastrofe. Možda su bili u radio tišini dok su pratili metu.

A onda su, oko 10:45 ujutro, počeli stizati pozivi. Ali ne iz L-8, već od zbunjenih civila.

Ljudi na plažama i golf terenima južno od San Francisca prijavljivali su da vide mornarički cepelin kako se ponaša čudno.

Nije bio iznad okeana gdje je trebao biti, već je plutao nisko iznad kopna.

Pilot komercijalnog aviona koji je prolazio izvijestio je da je vidio L-8 kako se strmo uzdiže, “kao da je iznenada oslobođen tereta”. Drugi su ga vidjeli kako besciljno pluta.

Tokom svog nekontroliranog spuštanja, jedna od dvije dubinske bombe od 325 funti otpala je s nosača i pala na teren golf kluba Olympic Club, srećom bez detonacije. Druga je ostala sigurno pričvršćena.

Konačno, u 11:15, L-8 je završio svoj sablasni let na ulici Bellevue Avenue.

Lavirint teorija

Mornarica je odmah pokrenula istragu. Bila je to misterija bez presedana. Imali su savršeno funkcionalan vazdušni brod, ali bez posade.

Kako su dva iskusna čovjeka mogla nestati iz zaključane kabine kilometrima iznad Tihog okeana?

Pokrenuta je masivna potraga. Brodovi Obalne straže i mornarički avioni pretraživali su stotine četvornih kilometara okeana zapadno od San Francisca, fokusirajući se na područje gdje je L-8 prijavio mrlju od ulja.

Nisu pronašli apsolutno ništa. Ni tijela. Ni prsluke za spašavanje. Ni mrlje od ulja. Ni ostatke olupine.

Istražitelji su pregledali gondolu L-8 sa naučnom preciznošću. Sve je bilo na svom mjestu, osim ljudi.

Nije bilo rupa od metaka. Nije bilo znakova borbe. Nije bilo poruke. Čak su i povjerljive knjige s kodovima bile na sigurnom u svojoj torbici.

S vremenom su se pojavile brojne teorije, od kojih je svaka pokušavala objasniti neobjašnjivo.

Neprijateljska akcija

Prva i najočitija sumnja pala je na neprijatelja. Je li ih napala japanska podmornica? Možda je podmornica izronila i oborila ih nekim tihim oružjem (poput harpuna ili kuke) i zarobila posadu?

Ova teorija brzo je odbačena. Na cepelinu nije bilo apsolutno nikakvih oštećenja od borbe. Ni posada L-8, ni bilo koji drugi brod ili avion u tom području, nisu prijavili nikakvu neprijateljsku aktivnost.

Najvažnije od svega, ova teorija ne objašnjava kako su vrata mogla biti zaključana iznutra. Japanski zapisi nakon rata nisu pokazali nikakav susret te vrste.

Svađa i ubistvo/samoubistvo

Je li moguće da je došlo do sukoba u kabini? Možda je jedan član posade ubio drugoga, bacio ga van, a zatim sam skočio?

Ovo je čista spekulacija bez ikakvih dokaza. Oba čovjeka imala su stabilne psihološke profile. Bili su profesionalci.

Nije bilo znakova borbe u kabini. Oba pištolja bila su u futrolama. Zašto bi se borili? I opet, kako bi napadač skočio i zaključao vrata za sobom?

Dezerterstvo ili tajna misija

Je li moguće da su namjerno napustili cepelin? Možda su bili špijuni ili su imali dogovoren sastanak s podmornicom? Ili su možda bili na tajnoj misiji preuzimanja nečega iz mora, što je pošlo po zlu?

Opet, nema dokaza. Oba čovjeka bila su lojalna i imala su obitelji koje su ih čekale. Nisu uzeli padobrane ni čamac za spašavanje. Ova teorija graniči s fikcijom.

Vanzemaljci ili natprirodno

Neizbježno, u nedostatku odgovora, pojavile su se i divlje teorije. Je li “leteći tanjur” oteo posadu? Je li L-8 uletio u neku vrstu “Bermudskog trokuta” iznad Kalifornije?

Ovo su, naravno, teorije bez ikakvih dokaza, rođene iz frustracije zbog nedostatka logičnog objašnjenja.

Bizarna, tragična nesreća

Nakon što su odbacili sve nemoguće teorije, istražitelji su se morali vratiti onoj jedinoj koja, iako bizarna, ima najviše smisla. Morala je to biti nesreća. Ali kakva?

Sjetimo se posljednje poruke: “Istražujemo mrlju od ulja.”

Kako bi bolje promotrili mrlju na vodi, posada je morala letjeti nisko. Vrlo nisko.

Da bi se dobio još bolji pogled, ili da bi se možda bacila signalna raketa ili marker, uobičajena praksa bila je otvoriti vrata gondole ili čak donji otvor bombaškog odjeljka.

Zamislite ovaj scenarij:

L-8 lebdi samo nekoliko desetina metara iznad valova. Vrata gondole su otvorena. Možda se narednik Adams, kao iskusniji promatrač, nagnuo van kako bi bolje vidio mrlju.

Možda se poskliznuo na nešto u kabini. Ili je cepelin iznenada udario u vazdušni džep i poskočio. Adams gubi ravnotežu i počinje padati.

Poručnik Cody, vidjevši da mu kolega pada, instinktivno skače sa svog sjedala (ostavljajući svoj sigurnosni pojas otkopčanim) i baca se prema vratima kako bi uhvatio Adamsa.

U djeliću sekunde, on ili uspijeva zgrabiti Adamsa, ali ga inercija povlači za sobom, ili promašuje i sam ispada kroz otvorena vrata.

Ovo je jedini scenarij koji objašnjava kako su oba čovjeka mogla nestati.

Ali što je s zaključanim vratima? Vrata na L-8 nisu se zaključavala ključem, već unutarnjom zasunom.

Mnogi su nagađali da su vrata, nakon što su se oba čovjeka strmoglavila u okean, jednostavno zalupila od vjetra ili naglog pokreta cepelina, a zasun je pao na svoje mjesto.

Drugi sugeriraju da su vrata možda cijelo vrijeme bila zatvorena, a da je jedan od ljudi ispao kroz donji otvor bombaškog odjeljka, a drugi za njim.

Postoji još jedan ključni dokaz koji podupire ovu teoriju: mlohavi omotač.

Kada je L-8 iznenada izgubio težinu dvojice muškaraca (oko 160-180 kg), on bi, kao i svaki balon oslobođen tereta, počeo nekontrolirano juriti uvis.

Uspinjao bi se brzo, daleko iznad svoje operativne visine. Cepelini su dizajnirani za ovo; kako bi spriječili pucanje omotača zbog razlike u tlaku, imaju automatske sigurnosne ventile koji ispuštaju helij.

Dakle, L-8 je vjerojatno jurio uvis, ispustio veliku količinu svog dragocjenog helija, a zatim, postavši teži od okolnog vazduha, počeo svoj polagani, nekontrolirani silazak.

Vjetrovi s okeana jednostavno su ga otpuhali prema kopnu, gdje se na kraju srušio u Daly Cityju.

Ova teorija – tragična, iznenadna nesreća uzrokovana trenutkom nepažnje tijekom rutinske inspekcije – jedina je koja povezuje sve čudne činjenice: nestale ljude, nedostatak borbe, netaknutu opremu i mlohavi, ispuhani omotač.

America: Cepelin čija je priča trajala decenijama

Mornarica nikada nije donijela službeni zaključak. U konačnom izvješću stajalo je samo: “Uzrok nepoznat”.

Godinu dana kasnije, u augustu 1943., Ernest Cody i Charles Adams službeno su proglašeni mrtvima.

Njihova tijela nikada nisu pronađena. Ostali su vječna žrtva okeana.

A što je bilo s L-8? Njegova priča nije završila na ulici Bellevue Avenue.

Mornarica je smatrala da je cepelin savršeno ispravan. Popravljen je, ponovno napuhan i vraćen u službu.

Nastavio je letjeti u protupodmorničkim patrolama do kraja rata. Nakon rata, vraćen je svom izvornom vlasniku, tvrtki Goodyear.

Goodyear ga je obnovio i preimenovao. Pod novim imenom, “America”, postao je jedan od najpoznatijih cepelina u floti Goodyeara, leteći iznad sportskih događaja i gradova desetljećima, služeći kao voljena ikona američkog neba.

Malo ko od ljudi koji su mu mahali s tla znao je za mračnu tajnu koju je nosio. “America” je konačno penzionisan 1982. godine.

Danas, gondola “cepelina duha” – ista ona kabina u kojoj su Cody i Adams popili svoju posljednju kafu – obnovljena je u svoje ratno sivilo i izložena je u Nacionalnom muzeju pomorskog vazduhoplovstva u Pensacoli, Florida.