Sada čitate: Peter Bergmann: Čovjek koji nije postojao
- 01
Peter Bergmann: Čovjek koji nije postojao
Peter Bergmann: Čovjek koji nije postojao
U svijetu u kojem ostavljamo digitalne tragove svakim klikom, svakom kupovinom i svakim korakom koji napravimo s pametnim telefonom u džepu, ideja o potpunom nestanku zvuči nemoguće.
Ipak, jedan čovjek je to postigao.
U junu 2009. godine, u malom irskom gradu Sligo, odigrala se jedna od najbizarnijih i najtužnijih priča modernog doba.
To je priča o čovjeku koji je došao da umre, ali ne prije nego što se pobrinuo da niko nikada ne sazna ko je on bio.
Njegovo beživotno tijelo pronađeno je u zoru, na hladnim stijenama plaže Rosses Point.
Nije imao dokumente niti novčanik, a etikete s njegove odjeće bile su pažljivo izrezane makazama.
Čak i danas, više od decenije i po kasnije, uprkos napretku DNK tehnologije i globalnoj povezanosti, niko ne zna njegovo pravo ime.
Svijet ga pamti samo pod imenom koje je sam izmislio: Peter Bergmann.
Dolazak sjenke
12. juna 2009. godine u petak oko podne, autobus iz Derryja (Sjeverna Irska) staje na stanici u Sligou.
Iz njega je izlazi čovjek u kasnim pedesetim godinama ili ranim šezdesetim godinama.
Visok je oko 178 cm, vitke građe, uredno podšišane sijede kose i preplanulog tena koji sugeriše da nije iz ovih krajeva.
Nosi crnu torbu na ramenu i manju putnu torbu.
Njegov izgled odaje utisak uglađenog profesionalca, možda poslovnog čovjeka ili profesora u penziji.
Nije izgledao kao beskućnik ili lutalica; nosio je odijelo, a njegovo držanje bilo je dostojanstveno.
Uzeo je taksi do hotela Sligo City u centru grada.
Na recepciji, prijavio se pod imenom “Peter Bergmann”. Kao adresu naveo je “Ainstettersn 15, 4472 Beč, Austrija”.
Govorio je engleski jezik s jakim njemačkim naglaskom.
Platio je smještaj gotovinom, što je u to vrijeme bilo manje sumnjivo nego danas, ali je ipak omogućilo da izbjegne ostavljanje traga kreditne kartice.
Ono što recepcioner tada nije mogao znati jeste da je svaki detalj koji je ovaj čovjek izgovorio bio laž.
Adresa u Austriji ne postoji. Ulica je izmišljena, a poštanski broj ne odgovara Beču.
Ime Peter Bergmann bilo je samo maska, prva linija odbrane u njegovom planu da nestane.
Sistematsko brisanje
Tokom naredna tri dana, sigurnosne kamere hotela i grada Sligoa zabilježile su čudno, gotovo ritualno ponašanje ovog misterioznog gosta.
Iako je 80% njegovog vremena pokriveno kamerama, onih 20% kada je nestajao iz kadra krije ključ njegove tajne.
Svakog dana, Peter bi izlazio iz hotela noseći ljubičastu plastičnu vrećicu, napunjenu do vrha stvarima.
Hodao bi gradom, naizgled bez cilja, ali s jasnom namjerom.
Vraćao bi se u hotel bez vrećice u ruci, ili s vrećicom presavijenom u džepu.
Šta je bilo u tim vrećicama?
Istražitelji su kasnije zaključili da je sistematski uništavao svoje lične stvari.
Svaki predmet koji bi ga mogao identifikovati – odjeća, dokumenti, fotografije, možda čak i lijekovi – bio je rasječen, uništen i bačen u različite kante za smeće širom grada.
Ono što fascinira istražitelje je način na koji je to radio.
Iako je Sligo grad pokriven mnogim CCTV kamerama, Bergmann je nekako uspijevao pronaći “slijepe tačke”.
Nikada nije snimljen trenutak kada baca sadržaj vrećice u kantu.
Činilo se kao da je proučavao grad ili da je imao instinktivno znanje o tome kako izbjeći nadzor.
Policija je kasnije pregledala sate i sate snimaka, pretraživala deponije smeća, ali nikada nisu pronašli niti jedan predmet koji je bacio. Njegova efikasnost bila je zastrašujuća.
Tihi oproštaj
U subotu, 13. juna, dan nakon dolaska, kamere su ga snimile kako ulazi u glavnu poštu u Sligou tačno u 10:49 sati.
Prišao je šalteru i kupio osam poštanskih marki od 82 centa, kao i naljepnice za avionsku poštu.
Ovaj detalj unosi duboku ljudsku dimenziju u misteriju.
Kome je pisao?
Ako je došao da umre i izbriše svoj identitet, zašto je slao pisma?
Je li se opraštao od porodice?
Je li slao objašnjenja koja nikada nećemo pročitati?
Marke od 82 centa u to vrijeme su se koristile za međunarodnu poštu iz Irske.
To sugeriše da su primatelji bili u inostranstvu, vjerovatno u Evropi.
Međutim, kao i sa ljubičastom vrećicom, niko nikada nije vidio ta pisma.
Nikada se niko nije javio da kaže: “Dobio sam pismo od Petera Bergmanna.”
Možda ih je bacio? Ili su pisma stigla na odredišta, a primatelji su odlučili poštovati njegovu želju za anonimnošću i šutjeti?
Ta nepoznata pisma ostaju jedan od najpoetičnijih i najtužnijih elemenata ove slagalice.
Posljednja vožnja taksijem
U nedjelju, 14. juna, Bergmann je zatražio taksi.
Ušao je u vozilo i upitao vozača za preporuku – tražio je mirnu plažu, mjesto gdje bi mogao plivati.
Vozač je predložio Rosses Point, slikovitu plažu poznatu po svojoj ljepoti, ali i po jakim strujama i hladnom Atlantiku.
Bergmann se nije odmah uputio u vodu.
Došli su do plaže, on je izašao, posmatrao horizont, kao da procjenjuje lokaciju.
Je li to mjesto odgovaralo njegovom planu? Čini se da jeste.
Vratio se u taksi i odvezao nazad u grad, do autobuske stanice.
Ovaj izlet bio je izviđanje. Nije želio greške. Nije želio da ga neko spasi.
Tražio je savršenu pozornicu za svoj posljednji čin.
Njegova smirenost tokom ovih interakcija je zapanjujuća.
Nije pokazivao znakove depresije, panike ili ludila. Djelovao je kao racionalan čovjek koji obavlja zadatak.
Posljednji dan
Ponedjeljak je bio njegov posljednji dan među živima. Ujutro se odjavio iz hotela.
Zatražio je kasniju odjavu, rekavši da ima obaveze, što nije izazvalo nikakvu sumnju.
Još jednom je izašao s punom ljubičastom vrećicom i vratio se praznih ruku – posljednje čišćenje tragova.
Kada je konačno napustio hotel, nosio je tri torbe: crnu torbu na ramenu, ljubičastu plastičnu vrećicu (sada praznu ili s malo stvari) i jednu manju putnu torbu koju niko ranije nije vidio.
To je još jedna anomalija – odakle se pojavila ta nova torba?
Krenuo je prema autobuskoj stanici.
Usput je stao u tržnom centru “Quayside”, gdje je nekoliko minuta stajao na vratima, posmatrajući prolaznike.
Možda se opraštao od svijeta, posmatrajući ljude u njihovim svakodnevnim žurbama, svjestan da on više nije dio tog toka.
Na autobusku stanicu stigao je u 13:38 sati. Naručio je kapućino i sendvič sa šunkom i sirom.
Dok je sjedio i jeo svoj posljednji obrok, izvadio je nekoliko papira iz džepa.
Pisao je nešto po njima, možda posljednje misli, a zatim ih je poderao i bacio u kantu za smeće.
Još jedan trag uništen.
U tom trenutku, istražitelji su primijetili da mu nedostaje jedna torba.
Između tržnog centra i stanice, riješio se crne putne torbe.
Uprkos svim naporima policije, ta torba nikada nije pronađena.
Ukrcao se na autobus za Rosses Point.
Zalazak sunca
Kada je stigao na plažu, bilo je kasno poslijepodne. Svjedoci su ga primijetili jer je odudarao od okoline.
Dok su drugi šetali pse ili trčali, on je stajao u formalnom odijelu, bosih nogu na pijesku.
Nekoliko ljudi ga je vidjelo kako stoji u plićaku, zagledan u pučinu. Voda mu je bila do članaka.
Izgledao je kao da upija posljednje zrake sunca, miran i spokojan.
Kasnije, drugi par ga je vidio kako stoji dublje u vodi, dok je sunce zalazilo direktno ispred njega, obasjavajući ga zlatnom svjetlošću.
Bio je to prizor gotovo religiozne mirnoće. Čovjek koji čeka kraj.
To je bio posljednji put da ga je neko vidio živog.
Autopsija i šokantna otkrića
Sljedećeg jutra, 16. juna, otac i sin koji su trenirali za triatlon pronašli su njegovo tijelo na stijenama.
Ležao je beživotan. Prva pretpostavka bila je utapanje.
Međutim, kada je tijelo stiglo kod patologa, slučaj je postao još misteriozniji.
Odjeća koju je nosio – kupaće gaće, donji veš i tamnoplava majica – nije imala nikakve etikete.
Sve su bile precizno odrezane. Nije bilo novčanika, novca, niti dokumenata.
Ali najšokantnije otkriće krilo se unutar njegovog tijela.
Autopsija je pokazala da Peter Bergmann nije umro od klasičnog utapanja u slanoj vodi, niti je bilo tragova nasilja.
Njegovo srce je jednostavno stalo. Ali to nije bilo sve.
Peter Bergmann je bio smrtno bolestan čovjek.
Imao je napredni rak prostate koji se proširio na kosti (metastaze), kao i ozbiljno srčano oboljenje.
Tumori na kostima morali su mu uzrokovati neopisivu bol.
Imao je samo jedan bubreg; drugi je bio izvađen u nekoj operaciji davno prije.
Patolog je bio zapanjen toksikološkim nalazom: u njegovom tijelu nije bilo tragova lijekova protiv bolova.
Niti aspirina, niti morfija, ničega.
Čovjek s rakom kostiju, koji bi trebao biti na teškim analgeticima, trpio je agoniju u potpunoj tišini. Zašto?
Je li želio ostati bistre glave do samog kraja? Ili je bacio lijekove kao dio svog čišćenja?
Njegovi zubi su bili u dobrom stanju, sa skupim stomatološkim radovima, uključujući zlatni zub, što sugeriše da je tokom života bio imućan i brinuo o sebi.
Teorije: Ko je bio Peter Bergmann?
Nedostatak identiteta otvorio je vrata brojnim teorijama.
Špijun ili kriminalac u bijegu?
Neki su teoretisali da je Bergmann bio bivši špijun iz ere Hladnog rata ili kriminalac koji se krio.
Njegova vještina u izbjegavanju kamera, korištenje lažnih imena i “čišćenje” tragova podsjećaju na profesionalnu obuku.
Međutim, policija nije pronašla dokaze koji bi ga povezali s bilo kojom obavještajnom službom ili kriminalnom grupom.
Satoshi Nakamoto?
Jedna od najzanimljivijih, iako malo vjerovatnih teorija, koju spominju entuzijasti na internetu, jeste da bi on mogao biti povezan sa nastankom Bitcoina.
Satoshi Nakamoto, misteriozni osnivač Bitcoina, nestao je iz javnosti otprilike u isto vrijeme kada se Bergmann pojavio u Sligou.
Bergmannov “njemački” naglasak i dob donekle bi se mogli uklopiti u neke profile, ali Nakamoto je bio aktivan online i nakon Bergmannove smrti (do 2011. godine).
Iako intrigantna, ova teorija nema čvrstih dokaza.
Čovjek koji je želio mir
Najvjerovatnija istina je ona najljudskija. Peter Bergmann je bio čovjek suočen s bolnom i neizbježnom smrću.
Nije želio umrijeti u bolničkom krevetu, spojen na aparate, dok ga sažalijevaju. Nije želio biti teret porodici.
Odlučio je uzeti sudbinu u svoje ruke. Isplanirao je svoj odlazak do najsitnijeg detalja.
Želio je nestati. Želio je da ga zaborave. Ironično, tim činom osigurao je da ga nikada ne zaboravimo.
Istraga se protezala mjesecima. Njegov DNK je poslan u baze podataka širom svijeta, ali nije bilo podudaranja.
Njegovi otisci prstiju nisu bili ni u jednoj evidenciji. Austrijska policija potvrdila je da čovjek s tim imenom i adresom ne postoji.
Na kraju, Peter Bergmann je sahranjen na groblju u Sligou. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno samo šest ljudi, uglavnom policajaca koji su radili na slučaju.
Dugo vremena njegov grob je bio neobilježen, sve dok mještani Sligoa, dirnuti njegovom pričom, nisu prikupili novac za jednostavan nadgrobni spomenik.
Možda nikada nećemo saznati njegovo pravo ime. A možda to i ne trebamo.
Peter Bergmann je došao u Sligo s jednom željom – da bude zaboravljen.
Smrt dolazi po sve nas, ali “oni koji je se ne boje, nikada zaista ne umiru”.
Ovaj čovjek nije umro kao žrtva; umro je kao režiser vlastitog kraja.
