Sakaćenje stoke: Šta sa ovim bizarnim slučajevima?

Noć na visoravni Silvies Valley u Oregonu, prostranstvu divljine i rančeva većem od nekih europskih država, obično je ispunjena zvukovima života. Čuje se zavijanje kojota, šuštanje vjetra kroz borove iglice i teško, ritmično disanje stoke.

Ali u ljeto 2019. godine, ta poznata simfonija prirode zamijenjena je nečim drugim: teškom, neprirodnom tišinom.

Colby Marshall, potpredsjednik ranča, dovezao se do jednog od svojih pašnjaka očekujući rutinsku provjeru.

Ono što je zatekao promijenilo je njegov pogled na svijet. Jedan od njegovih najboljih rasplodnih bikova – životinja od gotovo jedne tone, vrhunac genetike i snage – ležao je na boku.

Nije bilo znakova borbe. Nije bilo razrovane zemlje koja bi ukazivala na samrtni hropac. Bik je izgledao kao plišana igračka koju je divovsko dijete nemarno ispustilo na tlo.

Kada je Marshall prišao bliže, užas je poprimio konkretan oblik. Biku je nedostajao jezik, uklonjen duboko iz grla.

Genitalije su bile izrezane. Oči su nestale, ostavljajući za sobom prazne, crne duplje koje su zurile u nebo. No, najstrašniji detalj nije bio ono što je nedostajalo, već ono čega nije bilo – krvi.

Niti jedne kapi.

Na tlu, u prašini koja bi zabilježila prolazak poljskog miša, nije bilo otisaka čizama, guma ili šapa. Pet bikova u nekoliko dana pronađeno je u istom stanju.

Svi mladi, zdravi, snažni. Svi mrtvi, izmasakrirani kirurškom preciznošću koja prkosi logici predatora.

Anatomija nemogućeg

A sada se malo odmaknimo od senzacionalističkih naslova i pogledajmo hladne činjenice patologije. Smrt u prirodi je, po definiciji, neuredna stvar.

Vukovi, medvjedi, pume i kojoti ne mare za estetiku. Oni trgaju, lome kosti, razvlače utrobu. Mjesto napada predatora je mjesto haosa, krvi i borbe.

Sakaćenje stoke je sušta suprotnost. To je mjesto kliničkog reda.

Veterinari i patolozi, od dr. Henryja Monteitha do modernih istražitelja koji surađuju s NIDS-om (National Institute for Discovery Science), desetljećima dokumentiraju anomalije koje se ne mogu objasniti konvencionalnim znanjem.

Beskrvnost (Eksangvinacija)

Uklanjanje krvi iz tijela odraslog goveda je složen proces. U klaonicama, to zahtijeva vješanje životinje, prerezivanje vratnih arterija i rad gravitacije uz pomoć pumpi, a čak i tada proces je prljav.

Kod ovih slučajeva, tijela su često potpuno isušena. Uzorci tkiva pokazuju da u kapilarama nema hemoglobina.

To sugerira tehnologiju ili metodu koja može trenutno zaustaviti cirkulaciju i izvući tekućinu bez prolijevanja po okolini.

Kako se to postiže na otvorenom polju, u potpunom mraku, za manje od nekoliko sati?

“Laserski” rezovi

Kada se rubovi rana na ovim životinjama stave pod mikroskop, misterija se produbljuje. Mnogi uzorci ne pokazuju stanično kidanje koje nastaje pritiskom noža ili zuba.

Umjesto toga, stanice su “kuhane”. Rubovi rane su tvrdi, tamni i kauterizirani, što ukazuje na korištenje iznimno visoke temperature – preciznog instrumenta nalik laseru koji reže i zatvara krvne žile istovremeno.

U 1970-ima, takva tehnologija nije bila dostupna u prijenosnom obliku. Danas jest, ali ko bi nosio kirurške lasere vrijedne stotine hiljada dolara u blato američkih pašnjaka da bi izrezao kravlji jezik?

Selektivnost

Počinitelji, ko god oni bili, imaju specifičan “popis za kupovinu”. Uvijek nestaju meka tkiva i sluznice: oči, jezik, uši, reproduktivni organi (jajnici, testisi, maternice), rektum i ponekad vime.

Ostatak mesa – stotine kilograma visokokvalitetnih mišića koje bi kradljivci stoke ili predatori prvo uzeli – ostaje netaknut.

Čak i strvinari, poput lešinara i kojota, često odbijaju prići ovim truplima danima, kao da osjećaju da je meso “pokvareno” na način koji mi ne možemo detektovati.

Od “noćnih demona” do FBI-a: Istorija koja se ponavlja

Iako pop-kultura često veže ovaj fenomen uz moderno doba NLO-a, korijeni sežu duboko u prošlost, sugerišući da “posjetitelji” nisu novost.

Zapisi iz 1606. godine u Engleskoj govore o neobjašnjivim smrtima ovaca gdje je “utroba izvađena bez kidanja kože”.

Ali, postoje i stariji, fragmentirani zapisi iz srednjovjekovnih hronika o “vražjoj žetvi” gdje su životinje pronalažene bez ijedne kapi krvi.

Međutim, moderna era započela je u septembru 1967. godine, u dolini San Luis u Coloradu, slučajem kobile koja će postati poznata kao “Snippy” (iako se zvala Lady).

Ono što mediji često zaboravljaju spomenuti u vezi tog slučaja jest radijacija.

Nekoliko dana nakon što je Lady pronađena s oguljenom glavom i vratom, šumar iz Američke šumarske službe donio je Geigerov brojač na mjesto događaja.

Uređaj je poludio. Očitanja su bila drastično viša od prirodnog zračenja.

Nadalje, kosti kobile bile su bijele i čiste, kao da su bile izložene suncu godinama, a ne samo nekoliko dana. To je bio dokaz ubrzanog, neprirodnog procesa razgradnje tkiva.

Slučaj Lady pokrenuo je lavinu. Do sredine 1970-ih, Amerika je bila u panici. Prijave su stizale iz 15 saveznih država.

Pritisak je bio toliki da je 1979. godine senator Harrison Schmitt (bivši astronaut koji je hodao po Mjesecu) prisilio FBI da otvori istragu.

Rezultat te istrage, poznat kao Rommelov izvještaj, postao je “sveto pismo” za skeptike i “zataškavanje vijeka” za vjernike.

FBI je zaključio da su za sve krivi prirodni predatori i strvinari. Tvrdili su da plinovi nadutosti tjeraju noge mrtve životinje u zrak (stvarajući iluziju pada), a da mali kukci i larve jedu meka tkiva stvarajući privid hirurških rezova.

Iako ovo objašnjenje drži vodu za neke slučajeve, farmeri ga nikada nisu prihvatili. Oni znaju razliku između štete koju napravi crv i reza koji napravi skalpel.

Oni znaju da crvi ne mogu isprazniti 500 litara krvi bez traga. I najvažnije – crvi ne uzrokuju da se geigerovi brojači oglase.

Levitacija i nemoguća fizika

Jedan od najuznemirujućih aspekata ovog fenomena, jest način na koji su tijela položena.

U brojnim slučajevima, uključujući onaj poznati iz Utahea 1974. godine, postoje indicije da su životinje ispuštene s visine.

Patolozi su pronalazili životinje s polomljenim rebrima i nogama, ozljedama konzistentnim s padom s visine od 10 ili 20 metara, ali bez ikakvih tragova vozila ili letjelica u blizini.

Tlo oko njih nije bilo udubljeno od udara, što sugeriše ili manipulaciju gravitacijom ili neku vrstu “amortiziranog” spuštanja koje je pošlo po zlu.

Slučaj “levitirajuće glave” jedan je od najbizarnijih dokaza anomalije u prostorno-vremenskom kontinuumu ili lokalnoj gravitaciji.

Teška glava bika stajala je u vazduhu, prkoseći gravitaciji satima prije nego što je “popustila”.

Međutim, to se poklapa s izvještajima svjedoka koji su viđali “tihe narandžaste kugle” svjetlosti iznad pašnjaka noćima prije pronalaska osakaćenih životinja.

Neki istraživači teoretiziraju da te letjelice koriste neku vrstu vučne zrake koja može podići životinju, a ponekad rezidualna energija ostaje prisutna u tijelu, stvarajući privremene anomalije.

Globalni fenomen

Pogrešno je misliti da je ovo američki fenomen. “Tiha žetva” je globalna pandemija.

Godine 2002., Argentina je doživjela val sakaćenja koji je paralizirao ruralnu ekonomiju. U pokrajini La Pampa, stotine krava pronađene su s identičnim ozljedama: čeljust oguljena do kosti, uklonjen jezik, izvađeni organi kroz male incizije.

Argentinski mediji su vrištali o “El Chupacabri“, mitskom biću. No, veterinari na terenu, poput dr. Alberta Parianija, odbacili su mitologiju.

“Ovo je djelo inteligentnih bića s naprednom tehnologijom,” izjavio je Pariani nakon pregleda desetaka lešina. “Ovi rezovi su kauterizirani. Nema te životinje koja ima lemilicu u ustima.”

U Walesu, u Velikoj Britaniji, postoji “Koridor neobičnosti” gdje ovce nestaju i bivaju vraćene osakaćene. U Australiji, slučajevi se bilježe još od 19. vijeka.

Čak i u bivšoj Jugoslaviji postoje usmena predanja o stoci koja je “označena od vraga” preko noći, iako se to tada pripisivalo vještičjim poslima, a ne tehnologiji.

Šta je zajedničko svim ovim lokacijama? Često su u blizini vode ili velikih mineralnih nalazišta, te vojnih baza.

Ko su hirurzi iz sjene?

Nakon 10.000 slučajeva, nemamo počinitelja. Imamo samo teorije, a svaka je mračnija od prethodne.

Tajni vladini projekti

Ovo je teorija s kojom mnogi racionalni ljudi pokušavaju zaspati noću. Prema njoj, sakaćenja su dio tajnog programa praćenja prionskih bolesti (poput kravljeg ludila) ili kontaminacije okoliša radijacijom.

Crni helikopteri bez oznaka, koji se često viđaju u blizini mjesta sakaćenja, idu u prilog ovoj tezi. Vojnici specijalnih jedinica spuštaju se, uzimaju uzorke mekih tkiva (gdje se toksini nakupljaju) i bježe.

Problem s teorijom: Zašto ostaviti tijelo? Zašto ne odnijeti cijelu kravu i uništiti dokaze? I najvažnije – zašto bi vlada SAD-a (ili bilo koja druga) to radila na tako dramatičan, terorizirajući način već 60 godina, umjesto da jednostavno kupi stoku od farmera preko lažnih tvrtki?

Vanzemaljska genetika

Najpopularnija teorija među ufolozima, kao što je Linda Moulton Howe, sugeriše da “posjetitelji” koriste stoku kao biološki rudnik.

Goveda su genetski vrlo slična ljudima u određenim aspektima, a njihova tkiva su lako dostupna. Krv, enzimi, hormoni – sve to može služiti za hibridizaciju, prehranu (putem apsorpcije kroz kožu, kako neki izvještaji o “sivim” izvanzemaljcima sugeriraju) ili stvaranje bioloških androida.

Laserska preciznost, levitacija, nedostatak tragova i viđenja NLO-a prije i poslije događaja čine ovu teoriju jedinom koja pokriva sve fizičke dokaze, koliko god fantastično zvučala.

Ezoterični rituali i kultovi

Tokom 80-ih godina, postojala je teorija da sotonistički kultovi izvode ove obrede. Iako su ljudi sposobni za okrutnost, logistika ovu teoriju čini nemogućom.

Kako grupa ljudi u dugim haljama neprimjetno ulazi na posjede naoružanih rančera, svladava bika od 800 kg u potpunoj tišini, izvodi mikrokirurgiju u mraku, ispire svu krv i nestaje bez ijednog otiska stopala? To je fizički nemoguće.

Psihološki ožiljci

Ono što statistike ne mogu prenijeti je ljudska cijena ovog fenomena. Rančeri su ljudi od zemlje, čvrsti, realni i rijetko skloni maštanju. Oni se ne boje vukova ni suše; s tim se znaju boriti. Ali ovo ih slama.

Postoji poseban, opipljiv strah koji se uvlači u zajednice pogođene “tihom žetvom”. Mnogi farmeri spavaju s napunjenim puškama pored kreveta, trzajući se na svaki zvuk.

Porodice se raspadaju pod pritiskom paranoje. Neki su bankrotirali jer su im uništena najbolja grla, a osiguravajuća društva često odbijaju isplatiti štetu jer “uzrok smrti nije utvrđen” ili ga klasifikuju kao napad predatora uprkos dokazima.

“Najgore je kad izađete van u noć,” rekao je jedan rančer iz Colorada. “Gledate u nebo i pitate se: gleda li neko mene? Jesam li ja sljedeći uzorak?”

Životinje to također osjećaju. Postoje brojni izvještaji o tome kako psi, inače neustrašivi čuvari, bježe pod trijemove i cvile noć prije nego što se pojavi osakaćeno truplo.

Konji postaju nemirni, krave se zbijaju u kutove ograda. Priroda, u svojoj iskonskoj mudrosti, prepoznaje prisutnost nečega što ne pripada hranidbenom lancu – nečega što je iznad predatora.

Poruka u krvi (ili nedostatku iste)

Četiri stotine godina. Deset hiljada slučajeva. Milioni dolara štete. I nula uhićenja. Nula službenih objašnjenja koja drže vodu.

Sakaćenje stoke nije samo neriješen zločin; to je ontološki šok. Ono nas prisiljava da se suočimo s činjenicom da na ovom planetu nismo na vrhu hranidbenog lanca, ili barem nismo jedini koji posjeduju tehnologiju i volju da njome upravljaju.

Neko – ili nešto – koristi našu planetu kao laboratoriju, a naše pašnjake kao stolove za uzorkovanje.

Djeluju bez straha od ikakve kazne, s arogancijom nekoga ko zna da ga ne možemo zaustaviti, pa čak ni razumjeti.

Ne ostavljaju poruke, ne traže otkupninu. Ostavljaju samo svoja djela, hirurški precizna i zastrašujuće hladna, kao podsjetnik na svoju prisutnost.

Jedino pitanje koje preostaje nije “ko to radi?”, nego “kada će završiti s govedima i prijeći na nešto drugo?”

Uostalom, ako mogu učiniti da bik od jedne tone nestane i vrati se kao prazna ljuštura bez da probude psa čuvara… što ih sprječava da to učine bilo kome od nas?