Superpraznine: Najstrašnija mjesta u svemiru

Kada izađete vani u vedroj noći, daleko od gradskih svjetala, i podignete pogled ka nebu, osjećaj je uvijek isti: osjećaj preplavljenosti. Vidimo hiljade zvijezda, Mliječnu stazu koja se proteže kao prosuto srebro i, ako imamo sreće, bljedilo susjedne galaksije.

Svemir djeluje kao jedno veoma “zauzeto” mjesto, prepuno svjetlosti, tvari i kretanja.

Ali, istina koju nam astronomija servira posljednjih decenija je potpuno drugačija.

Sve ono što vidimo – sve zvijezde, sve magline, sve galaksije – zapravo su samo rijetki otpaci materije bačeni u okean ničega.

Većina našeg kosmosa nije ispunjena svjetlošću. Većina kosmosa su praznine.

To su nezamislivo veliki baloni apsolutnog mraka, prostori u kojima vlada tišina kakvu ljudski um ne može ni procesuirati.

To su mjesta gdje se prostor bukvalno rasteže do pucanja, a galaksije se ponašaju kao izbjeglice koje bježe sa njihovih granica.

Pad s kosmičke litice

Zamislite da sjedite u letjelici koja može putovati milionima puta brže od svjetlosti.

Napuštate Zemlju, Sunčev sistem postaje tačka, a Mliječni put se polako pretvara u veličanstveni spiralni disk.

Sa svojih 200 milijardi zvijezda, on nam se čini kao neosvojiva tvrđava materije.

Uskoro vidite Andromedu, našeg velikog susjeda, i shvatate da smo mi dio “Lokalne grupe”, malog susjedstva od pedesetak galaksija povezanih gravitacijom.

Ali, kako se nastavljate udaljavati, slika se dramatično mijenja.

Vidite Superjato Djevice, kolosalni zid od 2.000 galaksija koji se proteže na 100 miliona svjetlosnih godina.

I taman kad pomislite da svemir samo postaje sve gušći i veći, odjednom dolazite do ivice. To je ono što naučnici ponekad nazivaju kosmičkom liticom.

Ispod vas, ili ispred vas, više nema ničega. Samo ponor. To je Lokalna praznina i široka je 200 miliona svjetlosnih godina.

Da je taj prostor ispunjen nečim što svijetli, on bi zauzimao skoro polovinu našeg noćnog neba.

Umjesto toga, on je savršeno crn.

Mi bukvalno živimo na rubu provalije, na samoj ivici gigantskog mjehurića ništavila koji nas, polako ali sigurno, gura od sebe.

Boötes: Mjesto gdje je Bog zaboravio upaliti svjetlo

Ako Lokalna praznina zvuči strašno, onda je Superpraznina Volar (ili Boötes) materijal za noćne more.

Smještena u blizini istoimenog sazviježđa, ova praznina je široka oko 330 miliona svjetlosnih godina.

Možda vas zanima: Neki od paradoksa koje nauka ne može riješiti

Da bismo stavili te brojke u kontekst: prosječna gustoća galaksija u svemiru nalaže da bi u tolikom prostoru moralo postojati najmanje 2.000 galaksija veličine našeg Mliječnog puta.

Koliko smo ih pronašli? Jedva šezdeset.

Zamislite da ste izgubljeni u centru Boötesa. Da se nalazite u nekoj od tih rijetkih, usamljenih galaksija, vaše nebo bi bilo potpuno prazno.

Ne bi bilo zvijezda padalica, ne bi bilo drugih galaksija na teleskopu.

Astronomi iz takve galaksije vjerovatno ne bi ni znali da ostatak svemira postoji sve dok ne bi razvili nevjerovatno moćnu tehnologiju.

Bili bi uvjereni da su sami u beskonačnom crnilu.

Boötes je kosmička pustinja, mjesto toliko izolovano da se čini kao greška u dizajnu univerzuma.

Zašto je svemir “šupljikav”?

Dugo smo mislili da je svemir kao supa – ravnomjerno raspoređen i gladak. Ali on je zapravo sličniji sapunici ili spužvi.

Galaksije i tamna tvar se organizuju u dugačke niti (filamente) i široke listove, a te strukture čine ono što zovemo Kosmička mreža. Na presjecima tih niti nastaju ogromna jata galaksija, ali između njih ostaju prazni prostori.

Ono što je čudno kod praznina je to što one nisu pasivne. One nisu samo “odsustvo stvari”. One su aktivni igrači u kosmičkoj igri.

Zbog zakona gravitacije, stvari koje imaju veliku masu (poput jata galaksija na rubovima praznina) privlače sve prema sebi.

Unutar praznine nema skoro ničega što bi pružilo otpor.

To stvara svojevrsnu “kosmičku pljačku”: bogata područja svemira (superjata) kradu i to malo materije što je ostalo unutar praznina.

Rezultat toga je da praznine postaju još praznije, a njihovi zidovi postaju gušći.

One bukvalno “ispljuvavaju” materiju iz svog centra, šireći se kao baloni koji se naduvavaju u moru galaksija.

Superpraznine i usamljeni svici u okeanu tame

Ipak, život (u galaktičkom smislu) se snalazi čak i tamo. Unutar ovih superpraznina pronalazimo “galaksije u kosmičkim prazninama”.

One su najrjeđa vrsta galaksija koju poznajemo. Zamislite ih kao usamljene svice u olujnoj noći.

Ove galaksije su fascinantne za naučnike jer žive u savršenoj izolaciji.

Dok se naše galaktičko okruženje stalno sudara – Mliječni put će se jednog dana sudariti s Andromedom – galaksije unutar praznina ne znaju za takve traume.

One su tihe, često manje, plavlje boje i bogate gasom.

Možda vas zanima: Naučnici žele da uzgajaju nesvjesna ljudska tijela za vađenje organa

Budući da nema susjeda koji bi im gravitacijom “ukrali” gorivo za stvaranje zvijezda, one polako i mirno rađaju nova sunca.

Postoji neka vrsta melanholične ljepote u tome. Ove galaksije će vjerovatno biti posljednja mjesta u svemiru gdje će se paliti nova svjetla.

Kada se sva jata galaksija iscrpe u sudarima i eksplozijama, ovi usamljeni svici će i dalje mirno postojati u svom mraku, kao posljednja uporišta života u umirućem kosmosu.

Tamna energija: Snaga koja naduvava ništa

Praznine su nam dale i ključ za rješavanje najveće misterije fizike: tamne energije.

Decenijama se pitamo zašto se svemir širi sve brže i brže umjesto da usporava.

Odgovor ne možemo naći unutar galaksija, jer tamo gravitacija drži sve na okupu. Morali smo pogledati tamo gdje ničega nema.

U superprazninama, tamna energija ima potpunu kontrolu. Tu nema dovoljno tvari da joj se suprotstavi.

Možemo vidjeti kako se prostor unutar praznina bukvalno naduvava.

Praznine postaju sve veće, gurajući galaksije i filamente sve dalje jedne od drugih.

One su poput rupa koje polako jedu tkaninu svemira, rastežući je do neprepoznatljivosti.

Neki naučnici vjeruju da će upravo praznine odlučiti o sudbini svega.

U dalekoj, dalekoj budućnosti, one bi mogle postati toliko dominantne da će se svi filamenti galaksija pokidati.

Svemir će postati jedna beskonačna, hladna praznina u kojoj više nećete moći vidjeti čak ni prvu susjednu zvijezdu.

Zašto se bojimo mraka?

Često se pitamo da li smo sami u svemiru. Razmišljamo o vanzemaljcima u susjednim solarnim sistemima.

Ali gledajući superpraznine, shvatamo drugu vrstu samoće. Naš cijeli poznati svijet je samo tanka kožica na balonu ničega.

Svemir je ogroman, ravnodušan i uglavnom prazan. Ali, u toj praznini postoji red. Postoji struktura.

Bez tih rupa u švicarskom siru kosmosa, galaksije nikada ne bi mogle formirati tako složene i bogate strukture u kojima mi danas živimo.

Mi smo, na neki način, rezultat onoga što je praznina odbacila.