Susret s nepoznatim: Slučaj Alana Godfreya

Todmorden je gradić koji se čini kao da je izašao iz romana sestara Brontë¹. Smješten u dubokoj dolini okruženoj mračnim, vlažnim brdima Penninesa, grad je oduvijek imao reputaciju mjesta gdje se čudne stvari događaju pod okriljem magle.

No, za Alana Godfreya, Todmorden je bio jednostavno njegov “teren”. Kao policajac sa godinama iskustva, Alan je bio obučen da posmatra, analizira i izvještava o činjenicama.

Njegov um bio je podešen na logiku zakona.

Sve se promijenilo u ranim jutarnjim satima 28. novembra 1980. godine. Noć je bila hladna, tipična za kasnu jesen u Yorkshireu, sa kišom koja je natapala asfalt i činila vidljivost lošom.

Alan je bio na kraju svoje smjene, patrolirajući u svom malom policijskom “Panda” automobilu.

Njegov zadatak te noći je bio da pronađe krdo krava koje je nestalo sa lokalne farme i, prema prijavama, lutalo cestama oko naselja.

Susret na Burnley Roadu

Oko 5:00 sati ujutro, Alan je vozio uz Burnley Road, cestu koja se zmijoliko uspinje iz grada prema brdima.

Dok je svjetlost farova njegovog automobila parala tamu, ispred sebe je ugledao nešto što je u prvi mah procijenio kao autobus koji je skrenuo s rute ili doživio nesreću.

“Izgledalo je kao veliki, osvijetljeni objekt koji blokira put,” prisjećao se kasnije Godfrey.

No, kako se približavao, njegova policijska intuicija mu je govorila da nešto nije u redu.

Kada se zaustavio na svega dvadesetak metara udaljenosti, pred njim se ukazao prizor koji bi većinu ljudi paralizovao od straha.

Bio je to objekat u obliku dijamanta, visok oko šest metara i širok približno četiri i po metra.

Donji dio objekta rotirao se nevjerovatnom brzinom, dok je gornji dio ostajao potpuno miran.

Najčudnije od svega bilo je to što objekat nije dodirivao tlo; lebdio je oko metar i po iznad površine ceste, podižući kovitlac lišća i smeća ispod sebe.

Alanova prva reakcija bila je profesionalna. Pokušao je kontaktirati bazu. “Alpha Bravo tri za Alpha Bravo kontrolu, poruka, prijem,” rekao je u svoj radio.

Odgovora nije bilo. Pokušao je i sa VHF radiom u autu i sa ručnim UHF radiom.

Oba su bila potpuno mrtva, ispuštajući samo statički šum koji se činio nekako “gušćim” nego inače.

U tom trenutku, Alan je shvatio da je sam.

Umjesto da pobjegne, uzeo je svoj policijski blok i počeo crtati. To je bio čin čovjeka koji se drži svoje rutine kako bi zadržao razum.

Dok je povlačio linije dijamantnog oblika na papiru, snažan bljesak bijele svjetlosti ispunio je kabinu automobila.

Sljedeće čega se Alan sjeća jeste da vozi svoj automobil dalje niz cestu, a objekta više nije bilo.

Njegov prvi instinkt bio je da se okrene i vrati na to mjesto, ali cesta je bila prazna.

Pogledao je na sat. Izgubio je najmanje 30 minuta života kojih se jednostavno nije mogao sjetiti.

Tragovi koji ne lažu

Kada se Alan vratio u stanicu, bio je blijed i vidno potresen.

Njegove kolege, vidjevši čovjeka kojeg su poznavali kao nepokolebljivog policajca u takvom stanju, znali su da se nešto dogodilo.

No, prava misterija je tek počela da se odmotava kada su se vratili na Burnley Road.

Na mjestu gdje je objekt lebdio, cesta je bila suha u savršenom kružnom obliku, uprkos tome što je cijelu noć padala kiša.

Izgledalo je kao da je ogromna količina toplote ili energije isušila asfalt u trenutku.

Lišće i grančice bili su razbacani u spiralnom obrascu, potvrđujući Alanov izvještaj o rotirajućem donjem dijelu letjelice.

Međutim, najčudniji detalj ticao se onih nestalih krava. Alan ih je na kraju pronašao na lokalnom ragbi terenu.

Ono što je bilo nemoguće jeste činjenica da je teren bio prekriven debelim slojem blata i rose, ali oko krava nije bilo niti jednog jedinog otiska papaka.

Izgledalo je kao da su krave jednostavno “teleportovane” ili spuštene sa velike visine direktno na sredinu terena.

Ali, nisu samo krave i cesta bili ono što je bilo čudno. Alanova lijeva policijska čizma bila je rascijepljena na gornjem dijelu stopala, a na samoj nozi imao je svježu opekotinu u obliku crvenog kruga.

“Nisam znao kako je to nastalo. Čizma je bila nova, a stopalo me peklo kao da sam ga prislonio na vrelu peć,” objašnjavao je Alan.

Slučaj Zigmund Adamski

Alanov slučaj izazvao je veliku paniku u britanskim obavještajnim krugovima, a razlog za to leži šest mjeseci ranije, u junu 1980. godine.

Tada je Alan Godfrey, kao policajac, prvi stigao na mjesto još bizarnijeg događaja: pronalaska tijela Zigmunda Adamskog².

Adamski je bio rudar poljskog porijekla koji je nestao iz svog doma dok je išao u kupovinu.

Pet dana kasnije, njegovo tijelo je pronađeno na vrhu ogromne gomile uglja u lokalnom rudniku.

Zašto je to čudno?

Prvo, Adamski je bio na vrhu gomile do koje je bilo nemoguće doći bez teške mehanizacije ili ostavljanja dubokih tragova u uglju, a tragova nije bilo.

Drugo, na njegovom tijelu nije bilo tragova ugljene prašine, iako je ležao na njemu danima.

Ali najstrašniji detalj bile su opekotine na njegovom vratu i glavi. Bile su premazane čudnom, žućkastom mašću koju forenzičari nikada nisu uspjeli identifikovati.

Mrtvozornik James Turnbull izjavio je da je uzrok smrti “srčani udar uzrokovan ekstremnim strahom”, dodajući da nikada u svojoj karijeri nije vidio nešto slično.

Alan Godfrey je bio taj koji je pomogao skinuti tijelo sa gomile uglja. Susret sa Adamskim ostavio je dubok trag na njemu, a šest mjeseci kasnije, sam se našao u srcu slične, neobjašnjive drame.

Hipnoza i povratak u “sobu”

Godinu dana nakon incidenta, pritisnut noćnim morama i “rupom” u sjećanju, Alan je pristao na regresivnu hipnozu.

Ono što je isplivalo tokom sesija, koje su nadgledali ljekari i istražitelji NLO-a, bilo je toliko detaljno i uznemirujuće da je Alan, nakon što je pogledao snimke, bio istinski uplašen.

Pod hipnozom, Alan je opisao trenutak kada je bijela svjetlost ispunila njegov auto.

Umjesto da se vozi dalje, on je opisao kako izlazi iz auta, privučen nekom nevidljivom silom.

Sljedeće čega se sjeća je da se nalazi u prostoriji koja je ličila na medicinski laboratorij, ali sa zidovima koji su se činili “živima”.

Opisao je biće koje je nazvao Yosef. Yosef je bio visok, humanoidnog izgleda, sa bradom i odjeven u nešto što je ličilo na bijelu odoru ili mantil.

Alanov opis Yosefa bio je neobično specifičan – nosio je neku vrstu “kapice” na glavi i djelovao je veoma smireno, gotovo blagonaklono.

Međutim, Yosef nije bio sam. Alan je opisao “robote” – mala bića, visoka oko jedan metar, koja su imala glave u obliku svjetiljki.

Ova bića su bila ta koja su vršila “pregled”.

Pod hipnozom, Alan je počeo da se trza i pokazuje znakove teškog fizičkog stresa.

Opisao je kako mu skidaju lijevu čizmu i čarapu i kako mu prislanjaju neki instrument na stopalo – upravo tamo gdje je kasnije pronašao opekotinu.

“Doktori su morali prekinuti sesiju jer mi je puls otišao preko skale. Bio sam u stanju čistog užasa,” ispričao je Godfrey.

Svjedoci

Jedan od najjačih argumenata u korist Alana Godfreya je činjenica da on nije bio jedini koji je te noći vidio nešto neobično. U dokumentarcu koji sam podijelio iznad se pojavljuju i drugi svjedoci:

1. Leonard Smith: Školski domar koji je te noći bio vani. Vidio je isti objekt kako se kreće nebom iznad Todmordena, opisujući ga kao nevjerovatno brzo svjetlo koje je mijenjalo smjer na način koji nijedan avion ne bi mogao.
2. John Porter: Jedan od petorice policajaca iz susjedne jedinice koji su prijavili čudno “hladno plavo svjetlo” koje je prelijetalo preko brda Penninesa tačno u vrijeme Alanovog incidenta. Porter je bio iskusni policajac koji je istraživao krađu motocikala u kamenolomu kada je vidio svjetlo koje je “klizilo nebom brzinom od 120 milja na sat u potpunoj tišini”.

Ova korelacija svjedočanstava profesionalaca – policajaca koji su bili na različitim lokacijama, a koji se nisu međusobno čuli te noći zbog kvara na radijima – daje Alanovoj priči težinu koju većina drugih NLO izvještaja nema.

Život u “hladnom znoju”

Alan Godfrey nije tražio slavu. Zapravo, njegova iskrenost ga je skupo koštala. Unutar policijskih snaga, počeo je osjećati pritisak.

Njegovi pretpostavljeni nisu znali šta da rade sa policajcem koji tvrdi da ga je oteo NLO.

Iako ga je iscrpno ispitivao visoki oficir iz Manchestera, koji je i sam bio istražitelj NLO-a, i zaključio da Alan govori istinu, stigma je ostala.

Alan je na kraju napustio policiju.

Čak i decenijama kasnije, on i dalje osjeća “hladan znoj” kada se sjeti tih trenutaka.

Alan ne tvrdi da zna šta su ta bića bila.

On dopušta mogućnost da je dio njegovog sjećanja pod hipnozom možda zbrka naučne fantastike koju je gledao (poput serije Doctor Who), ali je nepokolebljiv u vezi sa onim što je vidio vlastitim očima dok je bio potpuno budan.

“Vidio sam taj objekt. Bio je stvaran, od matica i vijaka. Da sam bacio ciglu na njega, čuo bi se zvuk udarca,” kaže Alan sa uvjerenjem koje je teško ignorisati.

Pennine Triangle i šira slika

Slučaj Alana Godfreya često se upoređuje sa slučajem Betty i Barney Hill u Americi, koji su prvi popularizovali koncept “izgubljenog vremena” i medicinskog pregleda unutar letjelice.

Međutim, Godfreyev slučaj je poseban zbog fizičkih dokaza na cesti i povezanosti sa sumnjivom smrću Zigmunda Adamskog.

Područje Penninesa, koje neki nazivaju “Pennine Triangle”, postalo je žarište za istraživače.

Neki teoretičari sugerišu da bi se moglo raditi o tajnim vojnim eksperimentima, s obzirom na blizinu nekih vojnih baza.

No, Alan Godfrey odbacuje tu teoriju: “Nijedna vojska na svijetu 1980. godine nije imala tehnologiju koja može natjerati krave da lebde ili isušiti asfalt u sekundi bez ikakvog zvuka.”

Također, opis “robota” i bića poput Yosefa ne uklapa se u klasični kalup “Malih Sivih” koji su dominirali ufologijom 90-tih.

Ovo sugeriše originalnost Alanovog iskustva; on nije ponavljao popularne obrasce, već je opisivao ono što je zaista percipirao.

Čovjek koji je vidio previše

Alan Godfrey danas stoji kao simbol integriteta u polju koje je često ispunjeno prevarama i zabludama.

On je čovjek koji je izgubio karijeru jer nije želio lagati o onome što je vidio na usamljenoj cesti u 5 ujutro.

Njegovo svjedočanstvo, potkrijepljeno izjavama kolega policajaca i fizičkim tragovima na njegovom tijelu i opremi, ostaje jedan od najsnažnijih stubova moderne ufologije.

Bilo da vjerujete u vanzemaljce, interdimenzionalne putnike ili nepoznate prirodne fenomene, jedno je sigurno: te novembarske noći 1980. godine na Burnley Roadu Alan se zaista susreo s nečim što nadilazi granice poznate stvarnosti.

Napomene:

1. Sestre Brontë su tri slavne engleske književnice iz 19. vijeka – Charlotte, Emily i Anne Brontë – poznate po romanima koji odišu mračnom atmosferom, snažnim emocijama i surovim pejzažima sjeverne Engleske. Upravo se ta estetika često povezuje s mjestima poput Todmordena i brda Penninesa. ↩︎
2. O slučaju Zigmunda Adamskog biće više riječi u jednom od narednih članaka, kada se detaljnije osvrnemo na događaje koji su prethodili Alanovom susretu s neidentifikovanim letećim objektom. ↩︎