Među najutjecajnije i nadaleko poznate vanzemaljske otmice spada priča o tome šta se dogodilo Betty i Barney Hillu, američkom paru iz Portsmoutha u New Hampshireu, koje su navodno oteli vanzemaljci dok su se vraćali s odmora u Montrealu.
Par je opisao kako su odvedeni u vanzemaljsku svemirsku letjelicu, gdje su podvrgnuti čudnim hirurškim zahvatima. Par se u početku nije mogao sjetiti incidenta, osim da su se probudili i otkrili da su putovali 56 kilometara bez ikakvih sjećanja na posljednja dva sata.
Tek kroz hipnotičku regresiju prisjetili su se susreta s vanzemaljskim bićima, koja su karakterisala neproporcionalno velika čela i crne neprozirne oči.
Iako se par vratio svojim normalnim životima, nakon opsežne hipnoterapije nastavili su da razgovaraju o incidentu sa prijateljima, porodicom i NLO istraživačima.
Nakon slučaja Betty i Barneya Hilla iz 1961. godine, vanzemaljske otmice su postale široko rasprostranjena pojava. Studija koju je proveo sociolog dr Ron Westrum sugeriše da su skoro četiri miliona Amerikanaca oteli vanzemaljci u nekom trenutku tokom njihovog života.
Postoje mnoga objašnjenja za ove “vanzemaljske” susrete: neki vjeruju da su oni rezultat paralize sna ili su dio neotkrivenog vojnog projekta. Ipak, ovaj fenomen ostaje intrigantna misterija koju tek treba u potpunosti razumjeti.
Veza sa paranormalnim
Mnogi ljudi nisu svjesni da postoji bliska veza između vanzemaljskih otmica i paranormalnog. Dr Richard Boylan, klinički psiholog na Državnom univerzitetu Kalifornije, proučavao je otmice vanzemaljaca nekoliko decenija.
U svojoj knjizi Bliski vanzemaljski susreti: pozitivno iskustvo sa misterioznim posetiocima (1994), Boylan navodi dvadeset karakteristika povezanih sa otmicom vanzemaljaca, od kojih nekoliko uključuje prijem telepatskih poruka i razvoj psihičkih sposobnosti.
Kenneth Ring, profesor psihologije na Univerzitetu Connecticut, takođe je otkrio da mnogi oteti prijavljuju povećanu osjetljivost na elektromagnetna polja, povećan kapacitet obrade informacija i razvoj psihičkih sposobnosti.
Takođe je uobičajeno da oteti dožive veću povezanost sa prijateljima, porodicom i okolinom. Poznati kontakter vanzemaljaca i autor Whitley Strieber tvrdi da mnogi oteti doživljavaju paranormalne pojave kao dio šire duhovne transformacije:
“Ono što se zapravo događa je da cijeli svjedokov osjećaj za stvarnost eksplodira. Ljudi postaju vidoviti, počinju vjerovati da mogu vidjeti budućnost… stječu mudrost i novo suosjećanje… postaju duboko zabrinuti za dobrobit okoliša.”
Povezanost između vanzemaljskih otmica i paranormalnog, opsežno su proučavale Denise Stoner i Kathleen Marden.
2012. godine, nezavisni istraživači proveli su studiju u kojoj je 75 žrtava otmica vanzemaljaca dobilo upitnik s višestrukim odgovorima i pitali su ih o njihovoj ličnoj prošlosti, vjerskim/duhovnim uvjerenjima i drugim relevantnim informacijama.
Ispitanici su ispunili i anketu koja je sadržavala 16 pitanja u vezi s njihovim iskustvom otmice. Prema podacima, 51% njih je doživjelo paranormalnu aktivnost prvi put nakon kontakta, 89% je izjavilo da je primilo telepatske poruke od svojih vanzemaljskih posjetitelja, a 72% je tvrdilo da su osjetljiviji na okolinu koja ih okružuje.
Aktivnost poltergeista
Jedna paranormalna pojava koja se obično povezuje s otmicama vanzemaljaca je aktivnost poltergeista. U studiji koju je proveo Simon Brian Harvey-Wilson, 11 otetih je nasumično odabrano iz grupe za podršku otmicama u Australiji i intervjuisano o njihovom susretu s vanzemaljcima.
Wilson je otkrio da su mnogi subjekti doživjeli neuobičajenu aktivnost u svojim domovima nakon kontakta. Subjekt, po imenu Angela, opisala je kako „većina električnih uređaja nije radila, jer je bilo mnogo statičkog elektriciteta.”
Druga osoba, po imenu Karen, objasnila je kako bi se njen stereo sistem uključio „usred noći i onda bi zapravo prelistao na moju omiljenu pesmu na CD-u… i ona bi samo počela svirati. A onda bi se zaustavio i ugasio.”
Jedna ispitanica se čak prisjetila kako su predmeti letjeli sa polica bez ikakvih znakova smetnji i kako bi električni uređaji u njenoj kući iznenada poludjeli:
“U nekim slučajevima bi se stvari same od sebe kretale po polici, a ne bi pale, niti se razbile o pod… veoma su se pažljivo pomicale sa jednog mjesta na drugo… Drugi put bi dolazilo do ogromnih električnih aktivnosti u kući, kao da će sve eksplodirati. To bi zapravo aktiviralo alarmni sistem ili neke druge stvari.”
Ova iskustva odgovaraju istraživanju Stonera i Mardena, koje je pokazalo da je 88% otetih iskusilo aktivnosti poltergeista u svojim domovima nakon kontakta.
68% njih prijavilo je kvarove u elektronskoj opremi kao što su kompjuteri, radio i televizori. Neki od njih su također prijavili da su se sijalice palile i gasile, da je ulična rasvjeta treptala dok su se kretali ispod nje i da su se kazaljke na satu okretale same od sebe.
Veza između vanzemaljskih otmica i aktivnosti poltergeista postala je toliko očigledna tokom Mardenovog i Stonerovog istraživanja da su odlučili da izmjere elektromagnetna polja svojih subjekata.
Koristili su TriField Natural EMF Meter za mjerenje okoline i tijela otetih u roku od četiri dana nakon otmica, kao i tijela kontrolne grupe.
Podaci su pokazivali da je elektromagnetno polje otetih značajno veće od ambijentalnog okruženja i kontrolne grupe nakon susreta s vanzemaljcima.
Iako je veličina uzorka bila premala da bi se donijeli konačni zaključci, nalazi su odgovarali istraživanju profesora Ringa sa Univerziteta u Connecticutu koji je otkrio da mnogi oteti prijavljuju povećanu osjetljivost na elektromagnetna polja.
Još zanimljivije je da mnogi istraživači NLO-a vjeruju da postoji fundamentalna veza između vanzemaljaca i elektromagnetizma. Istraživač NLO-a Chris Line vjeruje da su vanzemaljska bića vibrirajuća po prirodi i stoga posjeduju sposobnost da se sakriju unutar infracrvenog dijela elektromagnetnog spektra.
Autorica Ann Druffel također vjeruje da, budući da je stvarnost u krajnjoj liniji elektromagnetna, „viđenja iz blizine, a posebno ona koja uključuju paralizu, otmicu i druga neugodna iskustva, mogu biti iz međudimenzionalnih izvora, koji koegzistiraju sa našom Zemljom.”
Ova vanzemaljska bića postoje kao čisto energetski oblik svijesti i možda je moguće da ometaju elektromagnetna polja koja proizvode fizički objekti, kao i ljudski um i tijelo.
Aktivnost poltergeista mogla bi biti ista vanzemaljska inteligencija, koja se susreće tokom vanzemaljskih otmica, ali se samo manifestuje u drugom obliku.
Ovo bi imalo smisla s obzirom da mnogi oteti tvrde da vanzemaljci imaju sposobnost da mijenjanjaju oblike i preuzimaju razne oblike fizičkih i nefizičkih formi.
Iscjeliteljske sposobnosti
Aktivnost poltergeista nije jedini paranormalni fenomen povezan s otmicama vanzemaljaca. Tokom svog istraživanja, Simon Brian Harvey-Wilson je otkrio da su mnogi od njegovih subjekata razvili sposobnost iscjeljenja prije ili nakon kontakta.
Jedna od ispitanica, po imenu Patricia, objasnila je kako je njen susret sa vanzemaljcima doveo do toga da ona postane holistički iscjelitelj.
Ona tvrdi da sada ima sposobnost da “pokupi informacije o tome gdje se trauma dogodila ili gdje se nalaze energetski blokovi u tijelu koji su se možda manifestirali… koja informacija ili koja emocija je sadržana u njima… ili koja se trauma zadržava u tijelu u ovim područjima.
Drugi subjekt, po imenu Angela, tvrdila je da je razvila sposobnosti iscjeljivanja nakon što su je oteli vanzemaljci kao tinejdžerku, i da sada može da “sagleda osjećaje, emocije i misli ljudi” i da “osjeti koji su njihovi problemi, poput bolesti u njihovim tijelima.”
Ovi izvještaji se slažu sa istraživanjem poznatog psihijatra i pisca Johna E. Macka (1929–2004) koji je intervjuisao stotine otetih u sklopu vladinog istraživačkog projekta o vanzemaljskim pojavama.
Otkrio je da je značajan postotak otetih razvio sposobnost iscjeljivanja nakon kontakta, kao i veću povezanost s ljudima, životinjama i prirodom.
Ovo se slaže sa istraživanjem Stonera i Mardena koji su otkrili da je 50% otetih bilo u stanju izliječiti druge u kratkom vremenskom periodu koji je prošao nakon otmice vanzemaljaca, a 2% je imalo sposobnost iscjeljenja od malih nogu.
Marden navodi da su mnogi subjekti izjavili da im je frekvencija vibracija povećana tokom otmice, što je očigledno bilo povezano s razvojem sposobnosti iscjeljivanja.
Pitanje zašto oteti razvijaju psihičke sposobnosti ostaje misterija. Međutim, jedno od objašnjenja je da su ovi vanzemaljci dobronamjerni i da žele poboljšati psihoduhovni razvoj čovječanstva.
Ideja o vanzemaljskim bićima koja pomažu čovječanstvu sastavni je dio kulture šamanskih društava u kojima šaman komunicira s duhovnim pomagačima kako bi stekao znanje ili mudrost koje može biti od koristi zajednici.
Vjerski istoričar Mircea Eliade govori o tome kako se „šaman često viđa i konsultuje se sa svojim duhom čuvarom… da mu on pomaže i koristi ga da pomogne drugima da se oporave od bolesti i ozljeda.”
Upoređujući šamanizam i neobičnost susreta s vanzemaljcima, šamani kao i oteti bi u suštini mogli komunicirati s istom dobronamjernom “vanzemaljskom'” inteligencijom koja, u određenim slučajevima, ima za cilj da fizički, emocionalno i duhovno izliječi ljude.
Moguće teorije i objašnjenja
Poduzeto je mnogo istraživanja o psihološkom profilu otetih kako bi se procijenilo da li određene osobine ličnosti povećavaju vjerovatnoću da pojedinci dožive paranormalne pojave.
Iako su ove studije vrijedne iz naučne perspektive, one ne govore ništa značajno o samom iskustvu. Ako su paranormalne pojave stvarne, ali ih može doživjeti samo određeni tip ličnosti, imalo bi smisla da oteti imaju zajednički psihološki profil. Međutim, to ni na koji način ne čini njihova iskustva nevažećim ili zabludnim.
Iz filozofske perspektive, svo čulno iskustvo je posredovano psihologijom uma. Ako biste veoma pažljive ljude smjestili usred grada, primijetili bi određena lica, objekte i zgrade koje drugi ljudi možda ne bi; to ne znači da su njihova svjedočenja izmišljena.
Umjesto toga, njihova psihološka predispozicija im omogućava da iskuse širi raspon senzornih inputa od “obične” osobe. U tom smislu, moglo bi se tvrditi da je veća vjerovatnoća da će oteti iskusiti paranormalne pojave jer su pronicljiviji i otvoreniji za takva iskustva.
Empirijska nauka možda nikada neće moći da objasni odnos između vanzemaljskih otmica i paranormalnog, ako su ta iskustva reprezentativna za stvarnost koja postoji izvan uobičajenih granica čulne percepcije.
Kao što su primijetili mnogi NLO istraživači, ideja da oteti komuniciraju s entitetima iz drugih svjetova ne može se u potpunosti odbaciti.
NLO istraživač Nick Pope predlaže da se „ideja otmica koja se objašnjava u smislu interakcije naše stvarnosti s drugim stvarnostima mora uzeti u obzir. Ako se dešavaju otmice, onda je moguće da odgovorni dolaze iz druge dimenzije ili paralelnog univerzuma.”
Pisac C.D.B. Bryan također vjeruje da „možda postoje istovremeno i druge realnosti; dalje, da se tokom ili unutar neke vrste preklapanja ovih stvarnosti dešavaju vanzemaljske otmice.”
U tom smislu, odnos između vanzemaljskih otmica i paranormalnog može se objasniti postojanjem drugih dimenzionalnih realnosti, kojima oteti mogu pristupiti kroz izmijenjena stanja svijesti.
Ovo objašnjenje ima smisla iz perspektive da mozak radi kao televizor i da se može “podesiti” na različite frekvencije stvarnosti. Pisac i novinar Graham Hancock je poznati zagovornik ove teorije i kaže da „odnos svijesti prema mozgu može biti manje nalik na odnos između generatora i struje koju proizvodi, a više kao odnos TV signala prema televizoru.”
U tom smislu, mozak ne stvara svijest, već djeluje kao bioelektrični vod za njen prijem; svijet koji redovno opažamo jedna je od mnogih dimenzija koje teoretski postoje, ali ostaju nepristupačne tokom uobičajenih stanja svijesti.
Oteti, međutim, posjeduju sposobnost da se “podese” na druge frekvencije stvarnosti i komuniciraju s entitetima interdimenzionalne prirode.
Dok naučni materijalizam tvrdi da svijest generiše mozak, ovaj argument predstavlja duboki filozofski problem: kako električna kola u mozgu, koja su nesvjesna, proizvode svijest?
Ovo pitanje postaje mnogo manje problematično ako pretpostavimo da mozak “prima” svijest i da se drugim stvarnostima može pristupiti kada se promijeni biohemijski sastav mozga.
Iz ove perspektive, vanzemaljske otmice i određena paranormalna iskustva upućuju na druge dimenzionalne realnosti koje se materijalizuju tokom izmijenjenih stanja svijesti.
Iako je ova teorija svijesti u suprotnosti s materijalističkim stavom da su otmice vanzemaljaca rezultat biohemijske aktivnosti u mozgu, ove perspektive nisu nespojive.
Nema razloga za neprihvatanje pretpostavke da, budući da se vanzemaljske otmice dešavaju u mozgu, one nemaju dimenzionalnu stvarnost.
Iz filozofske perspektive, sva čulna iskustva imaju neurološko objašnjenje. Cjelokupna naša percepcija – boja, oblik, ukus, miris, dodir – proizvod je biohemijskih procesa koji se dešavaju u umu.
Ako pretpostavimo da mozak djeluje kao receptor za različite frekvencije stvarnosti, onda je moguće da oteti pristupaju alternativnim svjetovima i komuniciraju s entitetima interdimenzionalne prirode.
Paralelni svemiri i kvantna fizika
Ideju da postoji više dimenzija sve više podržava savremena nauka, posebno u oblasti kvantne fizike. 1957. godine, diplomac s Princetona Hugh Everett III predložio je tumačenje kvantne mehanike „mnogo svjetova“ kao sredstvo za rješavanje problema „kolapsa valne funkcije“.
Talasna funkcija je matematički izraz svih potencijalnih stanja subatomskog sistema, kao što je svaka moguća lokacija kvantne čestice.
Ne može se pripisati veći stepen realnosti jednom stanju u odnosu na bilo koje drugo; svi oni postoje kao matematički potencijali sve dok ih ne izmjeri svjesni promatrač, kada se valna funkcija “kolapsira” i jedno stanje postaje vidljivo.
Ovo predstavlja problem u pogledu onoga što definira “mjerenje” i zašto čin promatranja utječe na stvarnost na subatomskom nivou.
Da bi riješio ovaj problem, Everett je teoretizirao da kada se izvrši mjerenje, jedan ishod se javlja u svemiru koji trenutno zauzimamo, a drugi se javlja u alternativnom univerzumu.
U tom smislu, postoji mnogo različitih univerzuma, koji se ne razlikuju toliko od našeg, u kojima se dešavaju svi mogući ishodi.
Teoriju “više svjetova” su od tada razvili drugi naučnici.
2014. godine fizičari Michael Hal, Dirk-Andre Deckert i Howard M. Wiseman objavili su akademski rad pod naslovom “Kvantni fenomeni modelirani interakcijama između mnogih klasičnih svjetova”, u kojem predlažu da postoji beskonačan broj univerzuma koji se preklapaju jedan s drugim i zauzimaju istovremeno isto područje prostor-vremena.
Nadalje, multidimenzionalnost je ključna komponenta teorije struna, koja predlaže da se subatomske čestice sastoje od višedimenzionalnih “stringova” ili “string-petlji”.
Kako moderna nauka pronalazi sve više dokaza za postojanje više univerzuma, međudimenzionalno objašnjenje za vanzemaljske otmice i njihovu povezanost s paranormalnim počinje da ima mnogo više smisla.
Kao što je primijetio američki etnobotaničar, mistik i psihonaut Terence McKenna (1946–2000), „ako uzmete široki svijet takozvanih misterija – parapsiholoških, šamanskih, vanzemaljskih i tako dalje – i pretpostavite drugu prostornu dimenziju, onda će sve ove misterije postati trivijalne… Ovakve stvari postaju sasvim uobičajene stvari, ako su hipotetske dimenzije skrivene od običnog iskustva.”
Zaključak
Kao što se može vidjeti, postoji bliska veza između vanzemaljskih otmica i paranormalnog. Istraživanje koje su proveli Simon Brian Harvey-Wilson, Denise Stoner, Kathleen Marden i John E. Mack sugeriše da mnogi oteti doživljavaju aktivnost poltergeista i razvijaju sposobnosti iscjeljivanja.
Oni također doživljavaju veću povezanost s prijateljima, porodicom i okolinom kao dio šire duhovne transformacije. Dok naučni materijalisti mogu tvrditi da su oteti skloniji paranormalnim iskustvima zbog svoje neurologije, ovaj argument je suvišan kada se uzme u obzir da sva osjetilna iskustva potječu iz mozga.
Samo zato što neki fenomen ima neurološko objašnjenje, to ga ne čini nevažećim ili nevjerovatnim.
Intrigantno objašnjenje za vanzemaljske otmice i paranormalno je da su u pitanju alternativne dimenzije koje postoje izvan uobičajenih granica osjetilne percepcije.
Iz ove perspektive, mozak djeluje slično kao televizor i može se “podesiti” na različite frekvencije stvarnosti. Iako ova teorija može izgledati apsurdno, moderna nauka pronalazi sve više dokaza za postojanje više dimenzija.
Interpretacija kvantne mehanike “mnogo svjetova“, kao i teoretski okvir teorije struna, sugerišu da postoji više svemira koji se međusobno preklapaju unutar istog područja prostor-vremena.
Ako oteti mogu na neki način pristupiti ovim paralelnim svjetovima i komunicirati s bićima međudimenzionalne prirode – ili se zaista “vanzemaljci” probijaju u naš svijet – onda bi paranormalne pojave mogle biti rezultat interakcije s ovim alternativnim dimenzijama.
Foto naslovnice: stockgiu sa Freepik
Izvor: New Dawn Magazine.
