Teorija mrtvog interneta: Je li sve lažno?

Kada ste posljednji put imali osjećaj da je internet zaista mjesto susreta ljudi? Mjesto u kojem iza svake objave stoji stvarna osoba – sa svojim mislima, greškama i emocijama – a ne samo još jedan beskonačni niz sadržaja kroz koji mehanički prolazimo.

Danas skrolamo brže nego ikad. Reagujemo instinktivno. Algoritam već zna šta ćemo gledati sljedeće.

Video koji nas “pogodi” pojavljuje se tačno u pravom trenutku.

Vijest koja izaziva strah, bijes ili oduševljenje dolazi savršeno tempirana.

Sve djeluje prirodno – a opet, nekako previše precizno.

I tu počinje nelagoda.

Jer šta ako više ne komuniciramo prvenstveno s ljudima?

Šta ako je velik dio onoga što čitamo, gledamo i s čim ulazimo u interakciju – pažljivo generisan, optimizovan i automatizovan sadržaj?

Šta ako su mnogi komentari, trendovi, pa čak i “spontane” rasprave zapravo dio mnogo šireg sistema koji ima samo jedan zadatak: zadržati našu pažnju?

Odatle dolazi ideja poznata kao “Teorija mrtvog interneta” – tvrdnja da je internet kakav smo nekada poznavali, pun sirove kreativnosti i haotične ljudskosti, postepeno zamijenjen ekosistemom algoritama, botova i vještačke inteligencije.

Ne nužno preko noći i uz veliki prasak. Nego tiho, postepeno, gotovo neprimjetno.

Možda je to pretjerivanje. Možda nije.

Ali ako ste se ikada zapitali zašto sve izgleda isto, zašto su komentari predvidivi, zašto sadržaj djeluje kao da je proizveden na traci – onda je ovo tekst za vas.

Jer prije nego što odbacimo ovu ideju kao još jednu internetsku fantaziju, vrijedi zastati i postaviti jedno jednostavno pitanje: ko danas zapravo oblikuje naš digitalni svijet – ljudi ili mašine?

Geneza digitalne apokalipse

Teorija mrtvog interneta nije nastala u akademskim krugovima, već tamo gdje se najluđe ideje često rađaju – u “podrumima” interneta poput 4chan-a i foruma Agora Road.

Korisnik pod pseudonimom IlluminatiPirate prvi je artikulisao ono što su mnogi intuitivno osjećali: internet je postao sterilan, ponavljajući i čudno prazan, uprkos milijardama objava.

Njegova teza je jasna: nekadašnji internet bio je haotičan, ali ljudski.

Danas, većina onoga što vidimo su reciklirani memovi, članci koje je napisao AI i armije botova koji simuliraju društvenu interakciju.

Prema zagovornicima ove ideje, iza svega stoje kontrola i profit. Velike korporacije i vlade, tvrde oni, koriste ove alate kako bi oblikovale javno mnijenje i osigurale da tok novca nikada ne presuši.

Statistika koja ledi krv

Da bismo razumjeli razmjere ovog fenomena, moramo pogledati brojeve.

Možda vas zanima: NASA-in superkompjuter predvidio kada i kako će svijet završiti?

Prema izvještajima kompanije Imperva, koja se bavi sajber sigurnošću, skoro 50% ukupnog internet saobraćaja danas čine botovi.

Od toga, preko 30% su “loši botovi” – programi dizajnirani da kradu podatke, šire dezinformacije ili vještački pumpaju brojeve pregleda.

Još 2013. godine, YouTube je doživio događaj koji su zaposlenici nazvali “Inverzija”.

U tom trenutku, količina saobraćaja koju su generisali botovi maskirani u ljude postala je tolika da su YouTube-ovi algoritmi počeli prepoznavati stvarne ljude kao botove.

Inženjeri su bili u panici: ako sistem počne učiti na bazi botovskog ponašanja, ljudska autentičnost postaje statistička greška.

Danas je situacija još ekstremnija.

Ako pogledate statistike velikih platformi, vidjet ćete nevjerovatne nesrazmjere.

Godine 2017. i 2018. više velikih oglašivača povuklo je budžete s YouTube-a nakon što je otkriveno da se njihovi oglasi pojavljuju uz ekstremistički sadržaj, ali i da postoje ozbiljna pitanja u vezi s tačnošću metrika pregleda.

Istrage su pokazale da oglasi često nisu bili vidljivi onoliko dugo koliko je platforma prvobitno tvrdila, a dio pregleda povezivan je s automatizovanim nalozima i problematičnim načinom mjerenja angažmana.

U prevodu, dio oglasnog prostora možda nije gledala stvarna publika, već svojevrsni “digitalni duhovi” – botovi i neautentični nalozi koji su napuhavali brojke.

Pod pritiskom oglašivača i regulatora, YouTube je morao izmijeniti metodologiju mjerenja takozvanih “vidljivih prikaza oglasa”, priznajući greške u sistemu izvještavanja.

Te korekcije dovele su do značajnih izmjena u podacima koje su oglašivači dobijali, ali su istovremeno otvorile šire pitanje: koliko su digitalne metrike zaista pouzdane i ko se, zapravo, nalazi s druge strane ekrana?

Ekonomija laži

Zašto bi iko želio internet prepun botova? Odgovor je, kao i mnogo puta do sada, prilično jednostavan – novac.

Zamislite veliku halu negdje u Aziji, s policama na kojima su poredane stotine ili hiljade pametnih telefona čiji ekrani svijetle bez prestanka.

To su takozvane “farme klikova” – uređaji koji, uz pomoć softvera, automatski gledaju videe, ostavljaju generičke komentare i lajkuju objave.

Na prvi pogled sve izgleda kao organska popularnost.

Broj pregleda raste, komentari se nižu, algoritam registruje pojačani angažman i zaključuje da je sadržaj vrijedan pažnje.

Zatim ga počinje gurati stvarnim korisnicima.

Tako nastaje iluzija trenda. Video koji gledate možda nije postao viralan zato što je izuzetno kvalitetan, već zato što su mašine prve odradile posao.

I dok vi pratite “popularan” sadržaj, u pozadini se vrte reklame za koje su kompanije platile ozbiljan novac – uvjerene da dopiru do stvarne publike.

Možda vas zanima: Biofotoni: Svjetlost koju isijavaju sva živa bića

Ali nije sve samo u prodaji paste za zube. Botovi su postali ključno oruđe u psihološkom ratovanju i političkoj manipulaciji.

Algoritmi su dizajnirani da nas zadrže angažovanima, a najlakši način za to je izazivanje emocija – posebno bijesa i straha.

Kada dobijete lajk, čak i ako dolazi od bota, mozak oslobađa dopamin, što vas nagoni da ostanete na platformi i tražite još nagrada.

S druge strane, kada vidite objavu koja vas razljuti, nivo stresa i kortizola raste, što vas tjera da komentarišete, raspravljate i ulažete energiju u sadržaj.

U oba slučaja platforma pobjeđuje: ostajete duže online, izlažete se većem broju oglasa, a vaši podaci postaju još precizniji za buduće manipulacije.

Deepfakes i virtuelni ljudi

Ako je tekstualni dio interneta “mrtav”, šta je sa videom i slikama? Tu na scenu nastupaju Deepfakes (duboke laži) – video i slike koje koriste veštačku inteligenciju da stvore potpuno realističan, ali lažan sadržaj.

Koristeći moćne neuronske mreže, AI sada može kreirati video bilo koje osobe na svijetu kako izgovara bilo šta.

Sjetimo se čuvenog videa Jordana Peele-a u kojem “Barack Obama” izgovara stvari koje pravi Obama nikada ne bi rekao, ili nevjerovatno uvjerljivih snimaka Toma Cruisea na TikToku koji su zapravo djelo AI-ja.

Međutim, opasnost ne leži samo u kopiranju stvarnih ljudi. Šta ako kreiramo potpuno nove, vještačke ljude?

Upoznajte Lil Miquelu – Instagram model sa više od 2,6 miliona pratilaca, koja snima pjesme, nosi markiranu odjeću i podržava društvene pokrete. Jedini problem je što ona zapravo ne postoji.

Lil Miquela je kreacija CGI tehnologije i marketinške agencije Brud.

Ono što je najfascinantnije (i najstrašnije) je činjenica da, nakon što je otkriveno da je vještačka, broj njenih pratilaca nije opao – on je porastao.

Ljudima više nije bitna autentičnost; bitna je estetika i narativ, čak i ako je on potpuno simuliran.

Od digitalnog mravinjaka do pravog ratišta

Teorija mrtvog interneta prestaje biti samo zabavna internet teorija kada izađe iz digitalnog okvira i pređe u fizički svijet.

Vještačka inteligencija više ne služi samo za pisanje osrednjih članaka ili generisanje slika mačaka.

U vojnoj industriji, dronovi poput turskog Kargu-2 već koriste autonomne algoritme za identifikaciju i eliminaciju meta bez ljudske intervencije.

Prema izvještajima UN-a, ovi dronovi su sposobni da “love” u jatima, koristeći mašinsko učenje da klasifikuju šta je meta, a šta nije.

Kada spojite algoritamsko “gaslighting”¹ na društvenim mrežama, koje radikalizuje stanovništvo, sa autonomnim oružjem koje ne zahtijeva moralni sud čovjeka, dobijate distopiju koja nadmašuje bilo koji film iz serijala Matrix.

Zašto je sve postalo tako dosadno?

Da li ste primijetili da su članci na portalima postali identični?

Da se svake godine vrte iste teme: “supermjesec”, “stršljeni ubice”, “nevjerovatan trik za čišćenje”?

Možda vas zanima: Vještačka inteligencija: Hoće li doći do spajanja ljudi i mašina?

To je zato što sadržaj više ne pišu ljudi s vizijom, već botovi i AI pisci optimizovani za internet pretraživače.

Cilj nije da vas informišu, već da se rangiraju visoko na Google-u.

Ako Google-ov algoritam kaže da ljudi traže “kako smršati”, AI će generisati 10.000 varijacija tog teksta.

Čovjek koji to čita osjeća blagu dosadu i “déjà vu”, ali ipak klikne.

Internet je postao homogenizovan, sterilan i lišen duše jer se sadržaj proizvodi za algoritme, a ne za ljudska bića.

Ima li nade za žive?

Teorija mrtvog interneta nas upozorava na opasnu prekretnicu.

Ako nastavimo hraniti ove sisteme svojim podacima, pažnjom i novcem bez ikakvog kritičkog odmaka, rizikujemo da postanemo samo “dronovi u digitalnom mravinjaku”.

Pravi internet – onaj ljudski – još uvijek postoji, ali se povlači u manje, zatvorenije zajednice, na platforme koje ne zavise od algoritamskog feeda i u direktnu interakciju “licem u lice”.

Budućnost interneta bi mogla biti povratak korijenima: manjim forumima, newsletterima i prostorima gdje se cijeni ljudska nesavršenost naspram robotske perfekcije.

Na kraju krajeva, možda je najbolji način da oživite internet upravo taj da ga s vremena na vrijeme – ugasite.

Jer, dok god smo mi svjesni, kritični i autentični, teorija o potpunoj smrti interneta ostat će samo upozorenje, a ne konačna presuda.

Bilješke:

1. Gaslighting je oblik psihološke manipulacije u kojem osoba ili sistem pokušava da drugu osobu navede da sumnja u vlastitu percepciju stvarnosti, pamćenje ili zdrav razum. Cilj je stvoriti konfuziju, smanjiti samopouzdanje i preuzeti kontrolu nad odlukama i osjećanjima cilja. ↩︎