Područje kvantne mehanike izaziva našu intuiciju o prirodi stvarnosti, postavljajući duboka pitanja o fundamentalnoj strukturi Svemira. Među različitim tumačenjima kvantne mehanike, jedna teorija se ističe kao odvažna i zadivljujuća: Teorija mnogih svjetova Hugha Everetta.
Predložena sredinom 20. vijeka, Everettova teorija nudi zadivljujuću perspektivu o prirodi postojanja i mogućnostima koje leže izvan naše neposredne percepcije.
U svojoj srži, Teorija mnogih svjetova sugeriše da se svaki mogući ishod kvantnog događaja zapravo zbiva u zasebnoj grani stvarnosti.
Drugim riječima, kada je suočen s kvantnim izborom, Svemir se dijeli na više paralelnih univerzuma, pri čemu svaki Univerzum sadrži drugačiji ishod.
Zamislite da igrate igru bacanja novčića. U ruci držite sjajni novčić, spremni da ga bacite. Prema Teoriji mnogih svjetova Hugha Everetta, u trenutku kada pustite novčić, Svemir se dijeli na više paralelnih stvarnosti.
U jednoj stvarnosti, novčić pada na glavu, dok u drugoj pada na pismo.
Sada, u našoj trenutnoj stvarnosti, recimo da novčić padne na glavu. Ali, šta se dešava sa drugom stvarnošću u kojoj je novčić pao na pismo?
Prema Teoriji mnogih svjetova, ta stvarnost nastavlja postojati uz našu. U tom paralelnom svijetu, alternativna verzija vas svjedoči kako novčić pada na pismo, doživljavajući drugačiji ishod.
Dok razmišljate o ovome, možda ćete se zapitati: šta ako biste mogli na neki način zaviriti u drugu stvarnost?
Pa, u suštini Teorije mnogih svjetova je da ne postoji granica ili barijera koja bi spriječila ove paralelne svemire u interakciji. Samo što su naša zapažanja i iskustva ograničena na stvarnost u kojoj se nalazimo.
Dakle, iako možda nikada nećete direktno doživjeti ishod pada novčića na pismo, Teorija mnogih svjetova predlaže da negdje tamo postoji cijeli Svemir gdje se ta stvarnost odvija.
To implicira da se sa svakom odlukom ili slučajnim događajem, Svemir dijeli na bezbroj grana, od kojih svaka predstavlja drugačiji ishod, a svaka od tih grana se ponovo dijeli u svoju vlastitu paralelnu stvarnost.
Ovaj jednostavan primjer Teorije mnogih svjetova naglašava ideju da naši izbori i slučajnost događaja imaju dalekosežne posljedice.
To sugeriše da postoji beskonačan niz mogućnosti i ishoda koji se odigravaju paralelno, čak i za nešto tako naizgled beznačajno kao što je bacanje novčića.
Hugh Everett, predstavio je ovu revolucionarnu teoriju u svojoj doktorskoj tezi 1957. godine.
Međutim, njegova teorija je u početku je naišla na skepticizam i ostala je uglavnom nepriznata tokom njegovog života.
Tek godinama kasnije, uz rad drugih istaknutih fizičara, poput Brycea DeWitta, teorija je zadobila širu pažnju i uvažavanje zbog svojih radikalnih implikacija.
Jedan od najfascinantnijih aspekata Everettove teorije mnogih svjetova je njen potencijal da riješi dugogodišnju debatu oko problema mjerenja u kvantnoj mehanici.
Prema tradicionalnom tumačenju iz Kopenhagena, kvantni sistem postoji u superpoziciji stanja sve dok se ne posmatra, nakon čega kolabira u jedno stanje.
Ovaj koncept decenijama muči fizičare, jer postavlja pitanja o ulozi svijesti i prirodi samog posmatranja.
Everettova teorija, međutim, zaobilazi potrebu za kolapsom valne funkcije. Umjesto toga, sugeriše da posmatrač postaje zapleten u promatrani sistem, granajući se u više verzija sebe, od kojih svaka svjedoči različitom ishodu.
Ovo tumačenje eliminiše potrebu za privilegovanim posmatračem ili posebnom ulogom svijesti, nudeći elegantniji i samodosljedniji okvir.
Iako Teorija mnogih svjetova može zvučati kao koncept naučne fantastike, ona nalazi podršku u određenim eksperimentalnim zapažanjima.
Na primjer, poznati eksperiment sa dvostrukim prorezom, koji demonstrira dualnost valova i čestica svjetlosti i materije, može se tumačiti kroz sočivo Everettove teorije.
Umjesto da jedna čestica prođe kroz oba proreza istovremeno, teorija sugeriše da se svaki mogući ishod događa u zasebnom Svemiru, što rezultira uočenim interferencijskim uzorkom.
Štaviše, Teorija mnogih svjetova otvara zadivljujuću perspektivu mogućnosti. To implicira postojanje beskonačnog broja univerzuma, od kojih svaki ima svoj skup događaja, koji se granaju u svakoj kvantnoj interakciji.
To znači da svaki naš izbor, bez obzira koliko bio trivijalan, vodi do stvaranja više univerzuma, od kojih svaki predstavlja drugačiji ishod. To sugeriše ogromni multiverzum koji se stalno širi, gdje se aktualizuje svaka zamisliva stvarnost.
Kritičari Teorije mnogih svjetova tvrde da ona pati od nedostatka provjerljivosti i da spada u područje filozofije, a ne nauke. Na kraju krajeva, izazovno je osmisliti eksperimente koji mogu direktno potvrditi ili opovrgnuti postojanje paralelnih univerzuma.
Međutim, zagovornici teorije tvrde da ona pruža konzistentan matematički okvir za razumijevanje kvantnih fenomena i da je ne treba odbaciti samo na osnovu njenih metafizičkih implikacija.
Osim svojih teoretskih implikacija, Everettova Teorija mnogih svjetova inspirisala je širok spektar filozofskih rasprava. To nas nagoni da preispitamo svoju percepciju stvarnosti i suočava nas sa zapanjujućom predstavom da je naš Univerzum samo jedan u beskonačnom moru mogućnosti.
Teorija nas poziva na razmišljanje o prirodi slobodne volje, postojanju alternativnih verzija nas samih i konceptu ličnog identiteta u paralelnim svemirima.
Bilo da na kraju prihvatimo ili odbacimo Teoriju mnogih svjetova, ona nesumnjivo dovodi u pitanje naše konvencionalno razumijevanje Univerzuma.
Dakle, sljedeći put kada bacite novčić ili se suočite s izborom, odvojite trenutak da razmislite o Teoriji mnogih svjetova. Možda će to potaknuti vašu radoznalost i podsjetiti vas da je Svemir carstvo bezgraničnog potencijala, koje se proteže daleko izvan onoga što vidimo.
Foto naslovnice: Gerd Altmann sa Pixabay
Prevedeno uz dozvolu sa: anomalien.com
