U srcu Perua na visoravni Anda, leži kamena šuma Markawasi, jedno od najmisterioznijih mjesta na planeti. Ova izuzetno izolovana lokacija, poznata je po svojim neobičnim geološkim formacijama koje izgledaju kao da su napravljene ljudskom rukom, te po čudnim fenomenima koji se tu navodno događaju.
Ozesama, CC BY-SA 4.0, preko Wikimedia Commons
Postoje mnoge priče o ovoj šumi, kao što su vanzemaljci, mistične energije i portali, što privlači istraživače, avanturiste i duhovne tragače iz cijelog svijeta.
Tekst koji slijedi u nastavku je upravo jedna od takvih priča…
Brielle Hunter i kamena šuma Markawasi
Brielle Hunter je bila profesorica književnosti na Univerzitetu u New Yorku i svoje studente je podučavala španskoj poeziji iz 17. vijeka.
Strast prema prema poeziji inspirisala je njen doktorat, ali je i dovela do događaja koji će joj zauvijek promijeniti život. Dr. Hunter je bila fascinirana pjesnikinjom iz 17. vijeka pod pseudonimom “Clarinda”, španjolkom rođenoj u Vicekraljevstvu Peru (Virreinato del Perú).
Dok su žene pisci u to vrijeme bile nepoželjne u Španiji, kolonije su bile tolerantnije, pa je 1608. godine Clarinda uspjela objaviti svoje djelo “The Discourse in Praise” (Rasprava u pohvali).
Stoga je Brielle odlučila da posjeti Peru, kako bi istražila državne arhive u nadi da će pronaći neotkrivene Clarindine pjesme. Na putovanju joj se pridružila i njena prijateljica, Ramona Hedges.
Dok su bile na odmoru u Peruu, Ramona je Brielli predložila da posjete šumu Markawasi, što je ona i prihvatila.
Na ovoj šumovitoj visoravni, postoji i nekoliko predkolumbijskih kamenih koliba koje su još uvijek uspravne nakon vjekova postojanja.
Dok je dan prelazio u sumrak, sa visoravni se začuo zvuk muzike. Ramona je predložila da istraže izvor zvuka, koristeći baterijske lampe ako bude potrebno. Približavajući se, shvatile su da melodija dolazi iz jedne od većih kamenih koliba.
Kroz vrata kolibe dopirala je treperava svjetlost, kao da je njena unutrašnjost osvijetljena bakljama.
Brielle i Ramona su čule glasove i smijeh koji su dopirali iz kolibe, ali nisu željele da uđu i odlučile su se povući.
Baš u tom trenutku, zasvirala je poznata melodija koju je Brielle odmah prepoznala – “La Marcha Real”, himna Vicekraljevstva Peru iz 17. vijeka.
Osjetila je neodoljivu želju da se pridruži zabavi, pa je prišla vratima i zavirila unutra. Unutra su bili muškarci u kostimima iz 17. vijeka, neki sa formalnim bijelim kragnama koje su bile moderne prije četiri stotine godina među španskom aristokratijom.
Plesali su, očigledno pijani, i pili iz drvenih čaša ukrašenih domaćom umjetnošću, koje je Brielle prepoznala kao čaše koje su koristile Inke iz tog vremena.
Ove čaše bile su dokaz miješanja španske i kulture Inka, shvatila je Brielle, jer su rani kolonisti pili iz njih. Jedan od muškaraca pružio je ruku ka Brielle pozivajući je unutra da im se pridruži.
Dr. Brielle je već bila na pola puta kroz vrata, kada ju je Ramona iznenada povukla nazad. Ramona je rekla da je to bio instiktivan potez, jer je vidjela kako se u kolibi gase svjetla. Svoju prijateljicu nije htjela pustiti unutra.
Brielle je tvrdila da svjetlo nije nestalo, ali je pričala nejasno i jedva stajala na nogama. Uplašena, Ramona je nosila profesoricu do njihovog automobila i odvezla je pravo u bolnicu u Limi.
Ljekari su uradili CT snimanje i otkrili da je žena, koja je dan prije bila potpuno zdrava, danas bila hemiplegična.
Ramona je morala pitati medicinsku sestru šta znači hemiplegična, i bila je prilično iznenađena kad je saznala da je Brielle izgubila kontrolu nad polovicom svog tijela… istom onom kojom je ušla u kolibu.
Šta bi se dogodilo da je Brielle potpuno ušla u kamenu kolibu? Da li bi bila “teleportovana” u španske kolonije Perua iz ranog 17. vijeka? Da li bi mogla pronaći pjesnikinju Clarindu živu?
Na kraju ove priče, profesorica je prihvatila svoj hendikep. Ne žali zbog dara koji je primila kad je vidjela te žive slike iz prošlosti.
