
Nova naučna studija sugeriše fascinantnu mogućnost: možda nismo sami u svemiru, već smo jednostavno decenijama “gluhi” za poruke koje nam pristižu.
Dok astronomi godinama usmjeravaju svoje teleskope ka dubinama kosmosa, postavlja se pitanje da li su signali inteligentnih civilizacija već odavno stigli do nas, ali smo ih mi, zbog sopstvenih tehničkih ograničenja, proglasili običnom kosmičkom bukom.
Glavni problem leži u metodologiji.
Dosadašnji programi potrage za vanzemaljskom inteligencijom (SETI) primarno su fokusirani na otkrivanje naglih, izrazito uskih radio-signala koji odskaču od svega prirodnog.
Logika je bila jasna – priroda ne proizvodi tako precizne frekvencije.
Međutim, novo istraživanje ukazuje na to da su naši kriteriji možda previše rigidni.
Čak i ako bi napredna civilizacija poslala savršeno jasan i uzak signal, taj talas na svom putu do Zemlje mora proći kroz ekstremno okruženje matične zvijezde pošiljaoca.
Prolazak kroz vrelu, naelektrisanu plazmu zvjezdane atmosfere neminovno dovodi do distorzije.
Dr. Vishal Gajjar, astronom sa SETI instituta i vodeći autor studije, objašnjava da se originalni signal tokom putovanja može “razmazati” ili proširiti.
“Naše pretrage su optimizovane za ekstremno uske signale. Ako se signal proširi zbog uticaja okruženja sopstvene zvijezde, on može skliznuti ispod naših pragova detekcije, čak i ako je fizički prisutan,” navodi dr. Gajjar.
To praktično znači da naši današnji algoritmi takve poruke automatski odbacuju kao beznačajan šum.
Mi zapravo tražimo kristalno čistu digitalnu notu, dok nam iz svemira možda stiže odjek koji više liči na statički elektricitet starog radija.
Ovo saznanje baca potpuno novo svjetlo na takozvanu “veliku tišinu” svemira.
Ako prilagodimo naše tehnike slušanja i naučimo kako da prepoznamo ove modifikovane, “razmazane” signale, mogli bismo otkriti čitav spektar tehnosignatura koje su nam do sada promicale.
Možda problem nije u tome što nema nikoga ko bi nam se obratio, već u tome što smo mi uporno tražili pogrešnu stvar.