Đavolje more: Vulkan, preuveličana legenda ili ipak nešto neobjašnjeno?
Krajem septembra 1952. istraživački brod Kaiyo Maru br. 5 uputio se prema vulkanskom plićaku Myojin-sho, nekih 450 kilometara južno od Tokija.
Na brodu je bilo 22 mornara i devet naučnika, ukupno 31 osoba.
Zadatak je bio jasan: utvrditi šta se dešava ispod površine mora koje su japanski ribari odavno zvali Ma-no Umi — Đavolje more. Brod se nikad nije vratio; olupina je kasnije pronađena, ali nijedno tijelo posade nije.
Đavolje more: ime starije od legende
Zapadni svijet ovo područje danas zove Đavolje more ili Zmajev trokut — dio Tihog okeana uz istočnu obalu Japana, otprilike između ostrva Izu i arhipelaga Ogasawara.
Popularni tekstovi ga porede s Bermudskim trokutom na suprotnoj strani planete, ponekad tvrdeći da mu leži tačno nasuprot kroz centar Zemlje.
Sam japanski izraz Ma-no Umi — doslovno "opasno more" — mnogo je stariji i mnogo širi od ove jedne priče: generacijama su ga mornari lijepili na svaki dio obale koji im je zadavao nevolje.
Priča o opasnim vodama uz ovu obalu seže mnogo dalje od izvještaja iz 1950-ih.
Mongolski vladar Kublaj-kan dvaput je, 1274. i 1281. godine, pokušao osvojiti Japan morem, a oba puta su njegove flote uništili iznenadni tajfuni prije nego što su trupe stigle do obale.
Japanci su te oluje kasnije nazvali kamikaze — božanski vjetar — a taj dobro dokumentovan događaj dio je razloga zašto se ove vode vijekovima smatraju nepredvidivim, bez obzira na to šta se dešavalo 1950-ih.
Devet brodova i istraga koja ih je provjerila
Kaiyo Maru nije bio prvi brod poslan u te vode s pitanjima.
Prema kasnijim tvrdnjama američkog pisca Charlesa Berlitza, između 1950. i 1954. u ovom pojasu Tihog okeana nestalo je devet brodova i nekoliko stotina članova posade, bez ijednog traga.
Verzija koja se otad prepričava dodaje da su svi brodovi imali ispravnu radio-opremu i da je more bilo mirno, uz samo jedan zabilježeni poziv za pomoć.
Ta slika — flota modernih brodova koja iščezava bez traga u savršenim uslovima — postala je jezgro cijele legende, i prvo mjesto na kojem priča počinje pucati pod pritiskom provjere.
Istraživač Larry Kusche, bibliotekar s Državnog univerziteta Arizone koji je nekoliko godina ranije demontirao mit o Bermudskom trokutu, primijenio je isti metod na Đavolje more.
Pisao je japanskim lučkim upravama, Obalnoj straži i američkoj ambasadi u Tokiju, tražeći službenu evidenciju o zoni opasnosti pod tim imenom.
Nikakva takva zona pod nazivom "Đavolje more" nije postojala u zvaničnim dokumentima.
Jedina stvarna opasna zona koju je japanska Pomorska sigurnosna agencija ikad označila bila je zona široka svega šesnaestak kilometara oko samog Myojin-shoa.
Kao bivši bibliotekar, Kusche se oslanjao na pisanu dokumentaciju umjesto na senzacionalizam — arhivske novinske izvještaje, pomorske registre i prepisku sa zvaničnicima.
Utvrdio je da je većina "nestalih" brodova bila mala ribarska plovila sa slabom ili nikakvom radio-opremom, izgubljena u lošem vremenu, ne u savršenim uslovima kako je tvrdio Berlitz.
Dva od navodnih devet brodova nestala su na tačkama udaljenim gotovo hiljadu i dvjesto kilometara jedan od drugog, što samu ideju jedinstvene "zone" čini geografski neodrživom.
Broj posade na Kaiyo Maruu, koji je Berlitz naveo kao stotinu ljudi, u stvarnosti je iznosio 31 — brojku koju potvrđuju i japanski izvori i kasnija istraživanja.
Praznine koje ostaju
Podjednako čudna je i sudbina same priče.
Prema istraživanju američkog skeptika Briana Dunninga, autora podkasta Skeptoid, u japanskoj štampi i literaturi nije postojao nijedan zapis o "Đavoljem moru" kao imenovanoj lokaciji sve do ranih 1970-ih — punih dvadeset godina nakon gubitka Kaiyo Marua.
Legenda u obliku u kojem je danas poznata, čini se, nije potekla iz Japana. U Japan se vratila tek pošto ju je Berlitz ispričao Americi.
Šest dana nakon gubitka Kaiyo Marua, New York Times je 30. septembra 1952. javio da je u istim vodama nestao i drugi, mnogo manji brod — šezdesetotonski Toshi Maru.
Prema tom izvještaju, pomorske vlasti su pretpostavljale da je i njega progutala ista vulkanska eksplozija i talas koji je uništio istraživački brod.
O Toshi Maruu poslije toga nema daljih pisanih tragova — ni u novinama, ni u kasnijim istraživanjima.
Vulkani, plin i vrtlozi
Đavolje more leži na dijelu takozvanog Vatrenog prstena Tihog okeana — lanca vulkana uz rubove Pacifika, dugog oko 40.000 kilometara.
Većina vulkanske aktivnosti na Zemlji, međutim, odvija se pod vodom uz sredinsko-okeanske grebene, mrežu dugu oko 64.000 kilometara, na kojima se, prema izvještavanju Scientific Americana, erupcije dešavaju potpuno nevidljivo — daleko od instrumenata i posmatrača, što otežava povezivanje bilo kojeg konkretnog gubitka broda s konkretnim geološkim događajem.
Myojin-sho, plićak kod kojeg je nestao Kaiyo Maru, dio je upravo tog sistema — periodično izranja i ponovo nestaje ispod površine, zavisno od vulkanske aktivnosti.
Neki naučnici dodatno predlažu mehanizam metan-hidrata: kad se zaleđene naslage plina na morskom dnu naglo raspadnu, oslobođeni mjehurići mogu smanjiti gustinu vode do te mjere da brod izgubi plovnost gotovo trenutno, bez olupine na površini.
Eksperiment objavljen 2003. u časopisu American Journal of Physics pokazao je da je taj mehanizam fizički moguć, ali geolog Benjamin Phrampus sa Southern Methodist University upozorava da ne postoji dokaz da se ikad stvarno dogodio — teorija se uglavnom vezuje za Bermudski trokut, ne za dokumentovane slučajeve u Đavoljem moru.
Uz vulkane, priču su hranile i teorije koje nauka nikad nije potvrdila.
Prirodnjak Ivan T. Sanderson je 1971. u biltenu svoje grupe prvi predložio koncept "opakih vrtloga", a godinu kasnije ga je pod istim naslovom prenio i magazin Saga — dvanaest tačaka na Zemlji, uključujući Bermudski trokut i Đavolje more, gdje bi sudar toplih i hladnih morskih struja navodno stvarao elektromagnetne smetnje sposobne da zbune kompase i instrumente.
Teorija nikad nije prihvaćena u geofizici niti potvrđena mjerenjima, ali je preživjela u popularnoj kulturi decenijama nakon Sandersonove smrti 1973. godine.
Otkud ime "Zmajev trokut"
Naziv "Zmajev trokut" oslanja se na mnogo stariju tradiciju.
U japanskoj mitologiji morem vlada zmajsko božanstvo Ryujin, gospodar plime, oluje i tajfuna, koji, prema legendi, boravi u podvodnoj palati.
Ta veza između zmajeva i opasnosti na moru starija je vijekovima od bilo kojeg izvještaja o nestalim brodovima iz 1950-ih i sama po sebi ne dokazuje niti opovrgava šta se stvarno dogodilo Kaiyo Maruu.
1955: novi talas straha
Priča je dobila novi zamah u januaru 1955, kad je teretni brod Shinyo Maru br. 10 izgubio radio-vezu blizu ostrva Mikura.
Novine, uključujući Yomiuri Shimbun, brzo su temu povezale s ranijim gubicima i ponovo upotrijebile izraz ma no umi. Jedanaest dana kasnije, 15. januara, brod je pronađen neoštećen, s posadom bez ijedne ozljede — mornari su prijavili obične navigacijske probleme, ne bilo kakvu neobjašnjivu pojavu.
Za javnost koja je pratila prethodne gubitke, jedanaest dana bez ijedne vijesti bilo je dovoljno da se stari strah vrati.
Uzrok gubitka Kaiyo Marua danas se smatra utvrđenim: podvodna eksplozija na Myojin-shou, 24. septembra 1952.
Olupina je pronađena. Nijedno od 31 tijela nikad nije.
A naziv po kojem je more danas poznato širom svijeta prvi put se pojavio u štampi tek dvadeset godina kasnije — u knjizi napisanoj u Americi.
IZVORI
- Scientific American — Secret eruption offers tantalizing glimpse of underwater volcanoes
- Skeptoid — The Bermuda Triangle and the Devil's Sea (Epizoda 337) — napomena: ovaj izvor gubitak Kaiyo Marua datira u 1953, dok većina ostalih izvora u ovom članku (uključujući tehničku dokumentaciju vulkana Myojin-sho) navodi 1952.
- Live Science — Could Gas Explosions Explain Bermuda Triangle Mystery?
- Larry Kusche, The Bermuda Triangle Mystery—Solved, Harper & Row, 1975.
- Charles Berlitz, The Dragon's Triangle, Wynwood Press, 1989.
- The New York Times, 30. septembar 1952, citirano prema Kuscheovom istraživanju.
- Yomiuri Shimbun, januar 1955, citirano prema Kuscheovom istraživanju.
Aquarius
Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču. Neću ti prodati senzaciju samo zbog klika. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila da nastavim dalje.