Noina arka u Turskoj: Šta pokazuju bušotine na Durupınaru

Autor: 9 min čitanja

Uzvišenje u obliku broda na goloj padini istočne Anadolije, s bušaćom opremom i uzorcima tla u prvom planu

Drugog dana kopanja turski vojnici donijeli su na padinu iznad Doğubayazıta devet štapića dinamita.

Dan ranije iskopali su u zidu uzvišenja u obliku broda rov dubok oko dva i po metra, ali su pronašli samo nekoliko puževih kućica i komade lave.

Tako to opisuje George Vandeman, organizator ekspedicije iz 1960. godine i čovjek koji je u Noinu arku vjerovao.

Arheolog Siegfried Horn, bilježi Vandeman, protivio se miniranju jer arheolozi ne koriste dinamit, ali su ga ostali nadglasali.

Eksplozije su jamu produbile za još oko dva i po metra, ali ni tada nije pronađeno ništa što bi napravio čovjek. Na taj put ekspedicija je krenula zbog jedne fotografije.

Turski kapetan İlhan Durupınar uočio je oblik 1959. godine, dok je radio na kartama za NATO, a fotogrametar Arthur Brandenberger sa Univerziteta Ohio State bio je uvjeren da na snimku vidi okamenjeni brod.

Na terenu je izmjerio dužinu od oko 137 metara, dok je Vandeman u tom obliku vidio golemo klizište, a ne lađu.

Uzvišenje koje otada nosi kapetanovo prezime nalazi se tridesetak kilometara južno od Ararata i jedno je od najpoznatijih mjesta na kojima se traga za Noinom arkom.

Planina Ararat i araratska ravnina, viđene ujutro iz okolice grada Artashat u Armeniji
Planina Ararat iznad ravnine; formacija Durupinar leži oko 30 kilometara južno od vrha. Foto: Սէրուժ Ուրիշեան (Serouj Ourishian), CC BY-SA 4.0, via Wikimedia Commons

Bušilica je 2026. stigla do 18 metara, ali odgovori su u laboratorijama

Ovogodišnji terenski rad, koji je počeo 29. juna, vodi arheolog Cenker Atila s Univerziteta Cumhuriyet u Sivasu, uz dozvole turskih vlasti.

Andrew Jones, zamjenik voditelja projekta, ujedno je osnivač organizacije Noah's Ark Scans, privatno finansirane kršćanske inicijative, i otvoreno kaže da vjeruje da se Arka nalazi pod Durupınarom.

Zato treba imati na umu da većina dosad objavljenih nalaza dolazi upravo od tog tima.

Prema Daily Sabahu, Jones tvrdi da je georadar pokazao formacije pod pravim uglovima, moguće tunele, slojevite strukture i šupljine na dubini od tri do četiri metra, a neke i na oko 13 metara.

Bušenje je na jednom mjestu doseglo 18 metara, na nekoliko drugih pet do osam metara. Tokom terenskog rada prikupljeno je više od 300 uzoraka, koji su poslani u laboratorije Univerziteta u Ankari.

U jednoj je bušotini, na dubini od četiri do pet metara, svrdlo puklo nakon nailaska na vrlo tvrd sloj, koji Jones opisuje kao tvrđi od krečnjaka.

Kao jednu od mogućnosti Jones navodi okamenjeno ili jako mineralizirano drvo, ali za to zasad nema potvrde.

Bušilo se na suho, bez vode za hlađenje, jer Jonesov tim tvrdi da je voda utjecala na kvalitetu uzoraka prikupljenih bušenjem 1988. godine.

Rezultati dosad nisu objavljeni u recenziranom naučnom časopisu, nego samo u saopćenjima tima i na njegovoj web-stranici, upozorava The Debrief.

U razgovoru za Daily Mail 22. septembra tim je izjavio da je sa stopostotnom sigurnošću potvrdio da formacija nije prirodna.

Jones je u istom razgovoru priznao da to nije dokaz Arke i radarske nalaze opisao kao uvjerljive, ali ne i konačne.

Iduće sezone tim planira kroz bušotine spustiti robota s kamerom, nazvanog GOPHER.

Tri puta više organske tvari, a broj ne kaže odakle ona potiče

Najčešće citirani podatak dolazi iz ranije, zasebne analize tla na Univerzitetu Atatürk u Erzurumu.

Možda vas zanima: Puma Punku: Misterija veća od piramida

Uzorci uzeti u septembru 2024. godine, unutar i izvan obrisa formacije, pokazali su, prema izjavama tima, oko tri puta više organske tvari unutar obrisa nego neposredno izvan njega, uz oko 38 posto više kalija. Tim to tumači kao trag drveta koje je trunulo.

Organska tvar u tlu smjesa je biljnih i životinjskih ostataka u različitim fazama raspadanja, a njena količina zavisi od odnosa između onoga što se u tlo unosi i onoga što se iz njega gubi.

Sama razlika u količini zato ne govori da li iza nje stoji drvo, trava ili životinjski ostaci.

Tim će nove uzorke analizirati upravo na prisustvo raspadnutog drveta, životinjskih ostataka i tragova ljudske aktivnosti.

Atila je najavio da će nalazi biti objedinjeni otprilike do maja, a prvi rezultati objavljeni u knjizi i kroz tri međunarodna naučna rada, dok Jones za sveobuhvatan izvještaj navodi rano ljeto.

Arka na karti iz 1587. stoji na Araratu, gdje ju je tradicija držala odavno

Milanski plemić Urbano Monte nacrtao je 1587. godine planisferu od 60 listova koja, kada se složi, daje krug promjera oko tri metra.

Danas se čuva u okviru zbirke Davida Rumseya na Univerzitetu Stanford.

Među brodovima, morskim čudovištima i mitskim bićima nalazi se i mala Arka u planinama Ararata.

Nezavisni istraživač Jimmy Corsetti objavio je u maju 2026. na X-u tvrdnju da prikaz na Monteovoj karti odgovara lokalitetu Durupınar i da je dužina gotovo ista, ostavljajući čitaocu da procijeni koliko je takva podudarnost značajna.

Takva podudarnost, ako je stvarna, sama po sebi ne bi bila dokaz.

Prema istoričaru kartografije Chetu Van Duzeru, Monte je slike i tekstove preuzimao iz drugih karata i geografskih rasprava na osnovu dostupnih pisanih izvora, a ne iz razgovora s putnicima.

Arka u planinama Armenije bila je prikazivana na kartama tri vijeka prije njega: Hereford Mappa Mundi s kraja 13. stoljeća smješta je upravo tamo.

Možda vas zanima: Zerzura: Legenda o izgubljenom gradu u Sahari

Durupınar je u tu priču ušao tek 1959. godine, kada ga je kapetan ugledao na zračnom snimku.

Radar je 2026. vidio dublje, ali bez dokaza

Prva georadarska (GPR) snimanja na formaciji izveo je tokom 2010-ih nezavisni istraživač Andrew Jones, koji je lokaciju prvi put posjetio 1997. godine.

Njegov tim je 2019. godine objavio nalaze o neobičnim slojevima ispod površine, uključujući linearne i uglaste obrasce do oko sedam metara dubine.

U augustu 2026. timu se pridružio Khosrow Bakhtar, doktor nauka s višedecenijskim iskustvom u razvoju sistema za otkrivanje objekata ispod zemlje za američko ratno zrakoplovstvo, mornaricu i odbrambene agencije.

Njegov uređaj, BakhtarRadar, koristi tehnologiju koju Bakhtar naziva Forced Resonance Imaging (FRI) i izveden je iz sistema EarthRadar; na Durupınaru je primijenjen prvi put, a prema istraživačkom timu, prikupio je podatke s dubina većih od onih koje su obuhvatila ranija istraživanja.

Formacija Durupinar u julu 2019. godine, kamenita padina oblikom nalik na brod
Formacija Durupinar u julu 2019. godine, na mjestu georadarskih (GPR) istraživanja. Foto: Wikkiwooki, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia Commons

"Pažljivo procjenjujemo prikupljene podatke kako bismo isplanirali raspored bušenja jezgara", izjavio je Bakhtar.

Ti su nalazi objavljeni u saopštenju samog istraživačkog tima, a ne u recenziranom naučnom radu.

Kako prenosi The Debrief, tim i sam ističe da radarske anomalije ne dokazuju arheološko porijeklo formacije; za to su potrebni fizički uzorci iz dubine.

Geolozi su o obliku odgovorili prije radara

Geolog Lorence Collins s Kalifornijskog državnog univerziteta u Northridgeu i David Fasold objavili su 1996. godine u časopisu Journal of Geoscience Education rad prema kojem je formacija zapravo udubljenje nastalo savijanjem slojeva stijene.

Fasold je 1988. godine sam objavio knjigu The Ark of Noah o ekspedicijama na tom lokalitetu, a 1996. godine potpisao je rad koji je došao do suprotnog zaključka.

Takozvani metalni zidovi, prema njihovom tumačenju, prirodne su nakupine limonita i magnetita u strmo nagnutim slojevima.

Collins je 2016. godine dodao da je ono što se prikazivalo kao okamenjeno drvo zapravo bazalt.

Šta je tačno slomilo svrdlo 2026. godine još nije utvrđeno. Tim zasad navodi samo mogućnost mineraliziranog drveta, a laboratorijska analiza trebala bi pokazati je li riječ o drvetu ili o stijeni.

Ni dužina nije sasvim pouzdana. Brandenberger je 1960. godine izmjerio oko 137 metara, dok današnji tim navodi 157 metara.

Biblijskih 300 lakata daje tih 157 metara samo ako se računa dugi egipatski lakat od oko 52 centimetra.

Ni među vjernicima nema jedinstvenog stava.

Ken Ham, osnivač organizacije Answers in Genesis, zamjerio je grupi da je zaključak donijela prije nego što je razmotrila geofizičke podatke i druga moguća tumačenja.

Tim je podzemne šupljine opisao kao moguće hodnike koji vode prema prostorijama nekadašnjeg broda.

Jedna od šupljina koju je bušenje presjeklo bila je, prema Jonesovim riječima, ispunjena blatom i vodom.

Odluka zato neće doći s terena, nego iz laboratorija: analize uzoraka trajat će kroz zimu, a objedinjeni nalazi očekuju se do maja, uz sveobuhvatan izvještaj u rano ljeto.

Do tada Durupınar ostaje ono što i jeste — zanimljiva anomalija, a ne dokaz.

IZVORI
O autoru

Aron Corvin

Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču, ali ne prodaje senzaciju. Detaljno istražim svaku temu prije nego što je objavim na stranici. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila i pomogla da nastavim dalje.

Postani član Doniraj
Arheologija Istorija Legende Nauka Drevne civilizacije
Podijeli članak