Čovjek iz Boskopa: Kako je jedna lobanja postala priča o genijalnoj vrsti
U decembru 1925. godine uredništvo londonskog časopisa Nature primilo je kratko pismo. Napisao ga je Robert Broom, ljekar i paleontolog rodom iz Škotske, koji je veći dio karijere proveo istražujući fosile u Južnoj Africi.
Podsjetio je čitaoce na zaključak do kojeg je došao sedam godina ranije: lobanja s kostima debelim i do 15 milimetara na pojedinim mjestima i zapreminom mozga koja ga je, kako je sam napisao, navela da joj 1918. godine dodijeli poseban rang unutar ljudskog roda i nazove je Homo capensis.
Ta lobanja je danas poznata pod imenom Čovjek iz Boskopa, prema južnoafričkom mjestu u blizini kojeg je iskopana dvanaest godina ranije.
Na desetinama sajtova o drevnim misterijama priča o njoj kruži kao dokaz da je nekada postojala humanoidna vrsta pametnija od savremenog čovjeka, čije je postojanje nauka navodno prešutjela.
Dokumenti iz naučnih arhiva i časopisa pokazuju sasvim drugačiji tok događaja.
- 1.Kako je Čovjek iz Boskopa dobio ime koje nauka danas više ne koristi
- 2.Djetinje lice koje je postalo književna slika, ne naučni nalaz
- 3.Kako je jedna knjiga izračunala IQ od 149 za izumrlu vrstu
- 4.Šta se zaista dogodilo pedesetih godina, i zašto to nije bilo zataškavanje
- 5.Zašto priča i dalje kruži, od popularne knjige do vanzemaljaca
Kako je Čovjek iz Boskopa dobio ime koje nauka danas više ne koristi
Priča počinje u jesen 1913. godine, na farmi u blizini mjesta Boskop u Transvalu.
Dva farmera su, kopajući odvodni jarak, naišla na fragmente lobanje i dio vilice.
Nisu bili sigurni ni da li ostaci uopšte pripadaju čovjeku. Spor su odlučili riješiti opkladom, a za presudu su se obratili Frederiku Williamu Fitzsimonsu, direktoru muzeja u Port Elizabethu.
Fitzsimons je odmah prepoznao vrijednost nalaza i ubijedio farmera da ostatke pokloni muzeju.
U početku ih je povezao s neandertalcima zbog debljine kostiju, iako nisu imali izražene nadočne lukove karakteristične za tu vrstu.
Kada je lobanja poslana na uvid u Cape Town, paleontolog Sidney Haughton opisao je sličnosti s kromanjonskim čovjekom. Broom je, nekoliko godina kasnije, otišao korak dalje.
Nalaz iz 1913. godine bio je nepotpun: sačuvani su veći dijelovi čeone i tjemenih kostiju, dio zatiljne kosti, jedna sljepoočna kost te fragment donje vilice, širok oko 150 i dug oko 205 milimetara.
U narednim decenijama pojavili su se slični nalazi krupnih ostataka kod Tsitsikamme, Matjes Rivera, Fish Hoeka i na lokalitetu Springbok Flats, što je istraživače uvjerilo da ne gledaju u pojedinačnu anomaliju, nego u ostatke čitave, do tada nepoznate rase.
U radu objavljenom 1918. godine Broom je lobanju proglasio predstavnikom sasvim nove vrste.
Njegova procjena zapremine mozga, nakon korekcije za nepotpunost nalaza, iznosila je oko 1.980 kubnih centimetara.
Kasnije procjene se razilaze: Enciklopedija Britannica navodi oko 1.800 ccm, dok paleoantropolog John Hawks pominje raspon od 1.700 do 2.000 ccm, u zavisnosti od metode mjerenja koju je otežavala upravo debljina kosti. Prosječan mozak današnjeg čovjeka iznosi oko 1.350 ccm.
Broom nije bio rubna figura kojoj bi senzacija trebala da izgradi karijeru.
Kraljevsko društvo ga je 1920. godine primilo za člana, a najpoznatiji je po otkrićima do kojih je došao decenijama kasnije: 1938. godine opisao je vrstu Paranthropus robustus, a 1947. godine je u pećini Sterkfontein pronašao lobanju danas poznatu kao "Mrs. Ples", jedan od ključnih nalaza u istoriji istraživanja ljudskog porijekla.
Kad je pisao o Boskopskoj lobanji tri decenije ranije, radio je s uzorkom od svega nekoliko primjeraka i metodama mjerenja koje su tek trebale biti usavršene, ne iz namjere da fabrikuje senzaciju.
Razlika je stvarna, ali nije jedinstvena. Lobanje slične zapremine i danas se sreću unutar normalne varijacije muške populacije.
Boskopsku lobanju iz mnoštva ljudskih ostataka nije izdvojila samo veličina, nego i debljina kosti, koja je mjerenja činila nepouzdanim. To je, kako će se pokazati, bio tek početak problema.
Djetinje lice koje je postalo književna slika, ne naučni nalaz
Uz veliku lobanju, ranim istraživačima je upalo u oči i nešto drugo: lice mnogo manje nego što bi se očekivalo za tako veliku glavu.
Fenomen zadržavanja djetinjih crta lica u odrasloj dobi antropologija naziva pedomorfizmom, i u blažem obliku primjenjuje se i na razliku između ljudskog i majmunskog lica.
Ljudsko lice, za razliku od gorilinog, ostaje relativno ravno i malo tokom cijelog razvoja, umjesto da tokom odrastanja razvije istaknutu njušku.
Tvrdnja da je boskopsko lice zauzimalo svega petinu površine lobanje, naspram trećine kod prosječnog evropskog odraslog čovjeka, ne potiče iz Broomovih naučnih radova.
Popularizovao ju je američki antropolog i esejista Loren Eiseley, u tekstu iz zbirke The Immense Journey (1957), gdje je Boskopskog čovjeka opisao kao čovjeka budućnosti zarobljenog u dalekoj prošlosti, s licem gotovo poput dječijeg.
Eiseley nije bio specijalista za fosilne lobanje, nego pisac poznat po poetičnom stilu i sposobnosti da naučne teme pretoči u lirsku prozu.
Njegov opis Boskopskog čovjeka bio je više književna slika nego rezultat mjerenja objavljenih u recenziranom radu.
Pola vijeka kasnije, tu istu sliku su preuzeli neuronaučnici Gary Lynch i Richard Granger u knjizi Big Brain (2008), predstavljajući je kao ozbiljnu antropološku pretpostavku.
Kako je jedna knjiga izračunala IQ od 149 za izumrlu vrstu
Lynch i Granger su u Big Brainu izračunali da bi populacija s prosječnim mozgom od 1.750 kubnih centimetara, oko 30 posto većim od današnjeg prosjeka, imala prosječan IQ od 149.
Odlomak knjige je 2009. godine prenio i magazin Discover, čime je tvrdnja stigla pred mnogo širu publiku nego što bi je ikad dosegla sama knjiga.
Račun počiva na pretpostavci da veličina mozga objašnjava između 10 i 20 posto rezultata na testu inteligencije, i na regresionoj jednačini koju autori nigdje nisu naveli niti objasnili.
Paleoantropolog John Hawks je na svom blogu odgovorio da nikada nije postojala ljudska populacija s prosječnim mozgom od 1.750 ccm, i da procjena IQ-a za fosilnu lobanju nema naučnog smisla, jer IQ testovi mjere sposobnosti unutar žive populacije, ne zapreminu kosti.
Noviji podaci potvrđuju Hawksovu sumnju.
Najobuhvatnija dosadašnja metaanaliza veze između zapremine mozga i rezultata IQ testova, objavljena 2022. godine u časopisu Royal Society Open Science, zasnovana na više od 26.000 ispitanika iz 194 nezavisna uzorka, pokazala je koeficijent korelacije u sredini vrijednosti od 0,20 do 0,25.
To je slaba do umjerena veza, dovoljna da objasni tek dio razlika u rezultatima IQ testova kod živih ljudi, a daleko od one koja bi dozvolila procjenu inteligencije jedne izumrle populacije na osnovu same zapremine lobanje.
Ni Lynch ni Granger nisu antropolozi ni paleontolozi, nego istraživači iz oblasti neuronauke i kognitivnih nauka.
Njihovo poznavanje mozga nije sporno, ali interpretacija fosilnih nalaza iz ranog dvadesetog vijeka, bez uvida u istraživanja objavljena poslije 1940-ih, jeste.
Hawks je to opisao kao knjigu koja antropologiju iz 1920-ih predstavlja kao da je riječ o današnjem stanju nauke.
Do stvarnog smanjenja prosječne zapremine mozga kod dijela ljudske populacije u posljednjih deset hiljada godina jeste došlo, ali objašnjenje nema veze s gubitkom inteligencije.
Hawks ga povezuje s energetskom cijenom velikog mozga, dužim razvojnim periodom potrebnim da on sazrije, i promjenama u ishrani nakon pojave poljoprivrede, kada je unos proteina i masti kod prosječnog čovjeka opao.
Nijedan od ta tri faktora ne podržava priču o izumrloj, genijalnijoj vrsti.
Šta se zaista dogodilo pedesetih godina, i zašto to nije bilo zataškavanje
Ideja o posebnoj, krupnoglavoj vrsti nije nestala zbog nelagode koju je izazivala, nego zbog gomilanja podataka.
Antropolog Ronald Singer je 1958. godine objavio detaljan pregled svih do tada pronađenih lobanja sličnog tipa.
Zaključio je da ne postoji osnova za izdvajanje posebne grupe iz poznate varijacije stanovništva južne Afrike, uključujući preživjelu populaciju danas poznatu kao Khoisan.
Dio problema bio je metodološki. Tražeći nove primjerke boskopskog tipa, istraživači su birali najveće lobanje iz mnogo šireg i raznovrsnijeg uzorka, umjesto da ih porede sa savremenim afričkim populacijama.
Lobanje pronađene kod Tsitsikamme 1921. godine istraživači su pripisali boskopskom tipu na osnovu poređenja isključivo s originalnim nalazom, bez provjere da li odgovaraju poznatim khoikhoi lobanjama, kojima su na kraju i pripadale.
Do 1963. godine antropolog David Brothwell je mogao zaključiti da je originalna boskopska lobanja samo krupan primjerak khoisanskog tipa, bez ičega što bi opravdalo status posebne vrste.
Do sedamdesetih godina, naziv "Boskopoid" se u naučnoj literaturi zadržao isključivo kao istorijska oznaka, bez veze sa stvarnom taksonomijom.
Eiseleyev književni esej o čovjeku budućnosti pojavio se iste godine kada je Singer objavio svoj pregled.
Dok je nauka zatvarala poglavlje o posebnoj vrsti, popularna književnost ga je, sasvim nezavisno, tek otvarala.
Ta dva toka, naučni i književni, od tada se povremeno prepliću u tekstovima o drevnim misterijama, uz dodatak priče o prešutnoj nauci koja u izvornim izvještajima nikada nije postojala.
Zašto priča i dalje kruži, od popularne knjige do vanzemaljaca
Mit o Boskopskom čovjeku decenijama opstaje na isti način kao i mnoge priče o drevnim misterijama: kroz popularne knjige i sajtove koji preuzimaju stare, odavno napuštene naučne pretpostavke i predstavljaju ih kao aktuelno znanje.
Knjiga Big Brain je, uprkos oštrim kritikama struke, ostala u prodaji i dalje se citira u tekstovima o "izgubljenim vrstama", nerijetko bez ijedne reference na sve što je napisano poslije 1958. godine.
Kad nauka odbaci neku ideju, lako ju je preoblikovati u priču o prešutnoj istini, naročito kad je originalni nalaz star, nepotpun i smješten daleko od očiju javnosti.
Neki amaterski autori tu prazninu popunjavaju spekulacijama o Atlantiđanima ili hibridima ljudi i vanzemaljaca, iako za takve tvrdnje ne postoji nijedan dokumentovan trag, ni u Broomovim radovima ni u bilo kojem kasnijem naučnom istraživanju.
Slična sudbina zadesila je i druge fosilne nalaze protumačene kroz prizmu jedne nepotpune lobanje.
Bez šireg uzorka i savremenih metoda poređenja, svaka statistička anomalija lako postane priča o izgubljenoj civilizaciji.
Ono što je od priče o Boskopskom čovjeku ostalo van legende sasvim je opipljivo, iako se dva toka dokaza ne smiju miješati.
Kasnija antropologija — Singerov pregled iz 1958. godine i Brothwellova analiza iz 1963. godine — povezala je Boskopsku lobanju i slične nalaze s rasponom varijacije južnoafričkih populacija, prije svega s precima današnjih Khoisanskih naroda.
To je istorijski zaključak zasnovan na morfologiji, izveden poređenjem oblika i veličine lobanja, a ne genetskom analizom,
Odvojeno od toga, genetska studija Univerziteta Uppsala iz 2020. godine, zasnovana na dvadeset pet potpunih genoma pet khoisanskih populacija, pokazala je da današnji Khoisanski narodi nose genetske loze koje predstavljaju najdublju poznatu podjelu unutar vrste Homo sapiens, stariju od bilo koje druge grane čovječanstva.
Razdvajanje se dogodilo prije dvjesto do tristo hiljada godina, mnogo prije nego što su preci današnjih Evropljana i Azijata uopšte napustili Afriku, a čak četvrtina genetskih varijanti pronađenih kod khoisanskih populacija ne postoji nigdje drugo na svijetu.
Ta studija, međutim, govori o živim populacijama — DNK iz same lobanje iz 1913. godine nikada nije sekvencirana, pa se ovaj genetski nalaz ne može direktno pripisati konkretnom fosilu, nego samo populacijskom kontekstu u koji ga morfologija smješta.
Ono što se sa sigurnošću može reći jeste da lobanja iz 1913. godine nikada nije pripadala izgubljenoj, genijalnijoj vrsti, nego rasponu varijacije populacija kojima genetika danas pripisuje jednu od najdubljih i najstarijih loza u istoriji čovječanstva.
IZVORI
- Robert Broom, "The Boskop Skull", Nature, 1925
- Robert Broom, "The Evidence Afforded by the Boskop Skull of a New Species of Primitive Man (Homo capensis)", Anthropological Papers of the American Museum of Natural History, vol. 23, pt. 2, 1918, str. 63-79, Fig. 5 (izvor ilustracije; javno dostupno)
- John Hawks, "The 'amazing' Boskops"
- John Hawks, "Return of the 'amazing' Boskops"
- Gary Lynch i Richard Granger, "Who Were The Boskops And Were They Really Smarter Than Us?", Discover, 2009
- Jakob Pietschnig, Daniel Gerdesmann, Michael Zeiler, Martin Voracek, „Of differing methods, disputed estimates and discordant interpretations: the meta-analytical multiverse of brain volume and IQ associations", Royal Society Open Science, 2022
- Carina M. Schlebusch i saradnici, „Khoe-San Genomes Reveal Unique Variation and Confirm the Deepest Population Divergence in Homo sapiens", Molecular Biology and Evolution, 2020
- Carina M. Schlebusch i saradnici, „Southern African ancient genomes estimate modern human divergence to 350,000 to 260,000 years ago", Science, 2017
- "Boskop skull", Encyclopaedia Britannica
Aron Corvin
Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču. Neću ti prodati senzaciju samo zbog klika. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila da nastavim dalje.