Izgubljena planeta Maldek: Tajna o porijeklu Marsa

Kada pogledamo u noćno nebo, obično vidimo mir i stabilnost. Zvijezde su na svojim mjestima, planete se kreću po predvidljivim putanjama, a Sunce svakog jutra izlazi kao sat.

U školi smo učili da je naš Sunčev sistem nastao polako, gomilanjem prašine i gasa u uredan disk, poput kosmičkog baleta koji traje milijardama godina.

NASA i dominantna naučna struja taj pristup nazivaju “modelom akrecije“, prema kojem je sve teklo relativno glatko, postepeno i bez naglih, katastrofalnih promjena.

Međutim, postoji i druga strana priče koja govori o nasilju, eksplozijama planetarnih razmjera i ožiljcima koje naš sistem i danas nosi.

Šta ako je ono što su nas učili pogrešno?

Šta ako je Sunčev sistem zapravo “mjesto zločina”, prepuno krhotina uništenih svjetova, a mi živimo na jedinoj preostaloj oazi između dva mrtva susjeda?

Ova alternativna istorija, koju su zastupali ozbiljni naučnici poput dr. Toma Van Flanderna i dr. Johna Brandenburga, sugeriše da Mars nije uvijek bio crvena pustinja, već mjesec nekadašnje divovske planete, te da asteroidni pojas nije “neiskorišteni građevinski materijal”, već groblje jednog čitavog svijeta.

Pukotine u zvaničnoj priči

Prema NASA-i, nakon formiranja Sunca, preostala prašina i gas počeli su se zgušnjavati.

Te grudvice, nazvane planetezimali, postepeno su se spajale – poput snježne grude koja se kotrlja niz brdo i postaje sve veća – sve dok nisu postale planete.

Zvuči logično, zar ne? Ali, kada se uđe u fiziku tog procesa, stvari postaju komplikovane.

Rani Sunčev sistem bio je mjesto nasilnog haosa. Objekti su se kretali brzinama od preko 72.000 kilometara na sat (oko 20 km/s).

Pri tim brzinama, sudar dviju stijena ne bi rezultirao njihovim spajanjem u veću stijenu. One bi se pri kontaktu smrskale u prašinu.

Kako su se onda te čestice uopće uspjele spojiti?

Zatim, tu je problem “ravnine ekliptike“.

Gravitacija Sunca djeluje jednako u svim smjerovima. Ipak, sve planete orbitiraju u jednom savršeno ravnom disku, kao klikeri u tanjiru.

Da se nasumični otpad prirodno formira u tako savršenoj ravnini zvuči previše idealno da bi bilo slučajno.

Još jedan problem predstavlja tzv. “linija smrzavanja”.

Zvanična teorija kaže da se plinoviti divovi (poput Jupitera i Saturna) mogu formirati samo daleko od Sunca, gdje je dovoljno hladno da se gasovi zamrznu, dok se stjenovite planete formiraju bliže.

Međutim, astronomi su otkrili više od 400 “vrućih Jupitera” u drugim zvjezdanim sistemima – masivnih plinovitih planeta koje orbitiraju bliže svojim zvijezdama nego što Merkur orbitira oko Sunca.

Prema NASA-inom modelu, oni ne bi trebali postojati.

Teorija dr. Toma Van Flanderna

Ove kontradikcije nisu promakle dr. Tomu Van Flandernu – doktoru nauka sa Yalea koji je proveo 20 godina radeći u Mornaričkoj observatoriji SAD-a.

Njegov posao bio je precizno izračunavanje položaja planeta za potrebe vojne navigacije i satelitskog pozicioniranja.

Van Flandern se oslonio na napuštenu hipotezu rotacijske fisije – istorijsku ideju prema kojoj su planete mogli nastati razdvajanjem mase uslijed ekstremne rotacije prasunca – koju je savremena astronomija odbacila u korist akrecionih modela.

Prema ovoj teoriji, planete nisu nastale postepenim nakupljanjem prašine. One su rođene iz Sunca.

Prije četiri i po milijarde godina, mlado Sunce se vrtilo prebrzo. Da bi se stabilizovalo i oslobodilo viška “ugaonog momenta” (rotacijske energije), Sunce je moralo izbaciti dio svoje mase.

To se nije desilo postepeno, već nasilno. Milione kilometara široke kugle superzagrijane plazme izbačene su u svemir, formirajući monumentalne sfere vatre i gasa.

Kako su se te kugle hladile, kondenzovale su se u planete.

Ova teorija rješava mnoge zagonetke:

• Planete orbitiraju u ravnoj ravni jer su sve izbačene sa Sunčevog ekvatora.
• Planete imaju većinu ugaonog momenta sistema jer su ga “ponijele” sa sobom prilikom izbacivanja.
• “Vrući Jupiteri” postoje jer neke planete jednostavno nisu odletjele daleko od svoje zvijezde.

Van Flandern je također primijetio zanimljiv uzorak: planete se često rađaju u parovima.

Zemlja i Venera su gotovo iste veličine.

Jupiter i Saturn su par plinovitih divova.

Uran i Neptun su slični.

Ali neki dijelovi sistema nisu se uklapali. Merkur ima čudnu orbitu, a Pluton se ponaša više kao zarobljeni mjesec nego kao planeta.

A Mars… Mars je bio najveća anomalija.

Previše mali, sa pogrešnom gustinom i orbitom koja ne odgovara.

Van Flandern je došao do smjelog zaključka: Mars nije planeta koja “nije uspjela”.

Mars je zapravo mjesec. Mjesec planete koja je nekada postojala, a zatim je uništena u kataklizmi nezamislivih razmjera.

Izgubljena planeta Maldek

Ideja o nestaloj planeti nije nova. Još 1766. godine, njemački matematičar Johann Titius primijetio je neobičan matematički obrazac u udaljenosti planeta od Sunca.

Kada je astronom Johann Bode objavio tu formulu 1772. godine (danas poznatu kao Titius-Bodeov zakon), ona je savršeno predvidjela pozicije Merkura, Venere, Zemlje, Marsa, Jupitera i Saturna.

Kada je 1781. otkriven Uran, tačno tamo gdje je formula predvidjela, naučnici su shvatili da to nije slučajnost.

Ali formula je predviđala još nešto: između Marsa i Jupitera, na tačno 2,8 astronomskih jedinica od Sunca, trebala je postojati još jedna velika planeta.

Astronomi su počeli tražiti. Godine 1801. pronašli su Ceres (danas patuljasta planeta), a zatim Pallas, Vesta, Juno…

Pronalazili su stijenu za stijenom, sve u istoj regiji. Do danas znamo za milione stijena u toj zoni koja se naziva asteroidni pojas.

Dok su neki tvrdili da je to samo materijal koji se nikada nije spojio, njemački astronom Heinrich Olbers (i kasnije Van Flandern) imao je drugu ideju: planeta je bila tamo.

Zvali su je Faeton ili Maldek. I onda je eksplodirala.

Kritičari su pitali: “Ako je to bila planeta, gdje je sva masa? Asteroidni pojas danas ima vrlo malo mase.”

Van Flandern je imao spreman odgovor. Ako planeta eksplodira u vakuumu svemira, većina materijala neće ostati tu.

Većina će postići brzinu bijega i odletjeti u duboki svemir ili pasti na Sunce.

Ono što danas vidimo u asteroidnom pojasu je otprilike 5% originalne mase – tačno onoliko koliko bi se očekivalo da preostane nakon takve eksplozije.

Dokazi o eksploziji

Van Flandern je trebao dokaz da planete mogu eksplodirati. Našao ga je na neočekivanom mjestu – u podacima sovjetskih vojnih testova.

Tokom 1980-ih, Sovjeti su testirali anti-satelitska oružja. Amerikanci su primijetili nešto čudno: kada bi satelit eksplodirao, krhotine se nisu samo raspršile.

Manji komadi su počeli orbitirati oko većih komada, stvarajući minijaturne sisteme mjeseca.

Van Flandern je shvatio da se isti princip primjenjuje na planete, samo u mnogo većim razmjerima.

Ako planeta eksplodira, ogromni komadi veličine planina letjeli bi svemirom, okruženi oblacima manjih krhotina.

Sa Zemlje, ti objekti bi izgledali kao komete.

To je dovelo do predviđanja: ako komete potiču od eksplodirane planete, neke od njih bi trebale imati svoje “mjesece”.

Naučna zajednica se smijala toj ideji. Komete su smatrane “prljavim grudvama snijega”, a ne čvrstim stijenama sa satelitima.

Zatim je stigla kometa Hale-Bopp 1995. godine. Amaterski astronom Chuck Shramek snimio je fotografiju koja je pokazivala svijetli objekt pored komete – pratioca.

Iako je to izazvalo medijsku histeriju o NLO-ima (koju su profesionalni astronomi odbacili kao pozadinsku zvijezdu), Hale-Bopp je imao i druge anomalije koje su išle u prilog Van Flandernu: višestruka jezgra i rep od natrija (što sugeriše porijeklo sa planete bogate solju/vodom).

Kasnije, sonda Galileo pronašla je mjesec koji orbitira oko asteroida Ida, a kometa Shoemaker-Levy 9 se raspala na 21 dio prije udara u Jupiter, izgledajući baš poput “slomljene ogrlice” – što je tačno ono što bi se očekivalo od krhotina eksplodirane planete.

Mars: Ožiljci izgubljenog mjeseca

Ako je planeta Maldek eksplodirala, šta se desilo s njenim mjesecima?

Van Flandern i istraživač Richard Hoagland vjerovali su da je Mars bio jedan od njih.

Mars je prepun misterija koje se teško mogu objasniti ako ga posmatramo kao običnu planetu.

Prvo, tu je “marsovska dihotomija”. Gledano iz svemira, Mars izgleda kao dva različita svijeta spojena u jedan.

Sjeverna hemisfera je glatka, sa ravnicama koje izgledaju kao suha okeanska dna. Južna hemisfera je, nasuprot tome, izrovana kraterima, planinama i teškim terenom.

Kora na jugu je čak 20 kilometara deblja nego na sjeveru. To izgleda kao da je neko “zalijepio” sloj krhotina na jednu polovicu planete – što bi se desilo ako bi Mars bio bombardovan ostacima eksplodirane susjedne planete.

Zatim, tu su dokazi o “plimnom zaključavanju”.

Kada mjesec orbitira oko planete (kao naš Mjesec oko Zemlje), gravitacija ga “rasteže”, stvarajući izbočine.

Mars ima dvije ogromne izbočine na kori, tačno na suprotnim stranama planete (180 stepeni razmaka).

Jedna je Tharsis izbočina (gdje se nalazi Olympus Mons, najveći vulkan u sistemu), a druga je Arabia Terra.

Ovakve formacije su karakteristične za mjesece koji su plimno zaključani za matičnu planetu – uvijek okrenuti istom stranom ka njoj.

Možda najuvjerljiviji dokaz je Valles Marineris. Ovaj kanjon je dug 4000 km i dubok do 7 km (Grand Canyon bi izgledao kao ogrebotina u poređenju s njim).

NASA nema jasno objašnjenje kako je nastao. Međutim, Hoagland je sugerisao da su, dok je Mars bio mjesec Maldeka, ogromne plimne sile vukle marsovske okeane u specifičnom uzorku.

Voda bi se kretala i sudarala tačno na ekvatoru, bruseći stijenu milionima godina, stvarajući taj masivni ožiljak.

Da, Mars je nekada imao okeane. Iako je nauka dugo bila skeptična, danas znamo da je Mars bio plava planeta, prekrivena vodom, baš kao i Zemlja.

Nuklearni rat na Crvenoj planeti?

Dok je Van Flandern objašnjavao fiziku eksplozije, dr. John Brandenburg, fizičar plazme specijalizovan za nuklearno oružje, pronašao je nešto još uznemirujuće u podacima s Marsa.

Proučavajući atmosferske podatke koje su prikupile NASA-ine sonde, Brandenburg je uočio neobično visoke koncentracije izotopa Xenon-129.

Na Zemlji, ovaj izotop nastaje prvenstveno iz jednog izvora: nuklearnih eksplozija. Ne vulkani, ne kosmičko zračenje – već nuklearna fisija.

Koncentracije su bile najveće u dvije specifične regije: Cydonia (gdje se nalazi famozno “Lice na Marsu“) i Galaxius Chaos.

Prema Brandenburgu, nivoi su bili toliko visoki da bi se mogli objasniti samo masivnim nuklearnim detonacijama, mjerenim ne u kilotonama (kao Hirošima), već u megatonama.

Brandenburg je 2014. objavio svoje nalaze, sugerišući da Mars nije umro prirodnom smrću. On vjeruje da je civilizacija na Marsu uništena u planetarnom nuklearnom ratu ili napadu izvana.

Njegova teorija naišla je na zid šutnje i podsmijeha, iako podaci o ksenonu ostaju stvarni.

Čudna podudarnost: Stripovi i vidovnjaci

Ovdje priča ulazi u zonu “zone sumraka”. Godine 1958., legenda stripa Jack Kirby napisao je priču pod nazivom “Lice na Marsu” (The Face on Mars).

Ovo je bilo 18 godina prije nego što je sonda Viking 1 snimila čuvenu fotografiju lica u regiji Cydonia.

U Kirbyjevom stripu, astronauti pronalaze ogromno kameno lice i ruševine civilizacije divova.

Saznaju da je rat između divova i njihovih mašina doveo do uništenja planete koja je orbitirala između Marsa i Jupitera, što je zauzvrat uništilo atmosferu Marsa i pobilo stanovništvo.

Preživjeli su uklesali lice kao upozorenje prije nego što su nestali.

Sličnost sa teorijama Van Flanderna i Brandenburga je zapanjujuća.

Kirby je bio prijatelj sa raketnim naučnicima onog vremena, pa se postavlja pitanje: da li je ovo bila samo mašta ili je čuo šaputanja o stvarima koje su tada bile poznate samo odabranima?

Dodatno ulje na vatru dodaje i slučaj Joea McMoneaglea, učesnika u tajnom vojnom projektu “Stargate” za gledanje na daljinu.

Kada su mu dali koordinate (bez da su mu rekli da su to koordinate Marsa iz prošlosti), on je opisao visoka humanoidna bića, piramide, naprednu civilizaciju koja se suočava s kataklizmom i umire.

Upozorenje za Zemlju

Kada spojimo sve ove dijelove – fiziku, hemiju izotopa, orbitalnu mehaniku i geološke anomalije – dobijamo sliku Sunčevog sistema koji je daleko od mirnog mjesta kakvim ga zamišljamo.

Van Flandern je vjerovao da je naš sistem doslovno slomljen.

• Venera se rotira u suprotnom smjeru od svih ostalih planeta (retrogradno). Nešto ju je moralo udariti toliko jako da ju je prevrnulo.
• Uran se kotrlja po svojoj orbiti “ležeći na boku”, sa polovima okrenutim ka Suncu.
• Pluton ima nagnutu i haotičnu orbitu.
• Mars je napola uništen, sa zbrisanim okeanima i atmosferom.

Sve ove anomalije upućuju na nasilnu prošlost. Eksplozija planete veličine Maldeka poslala bi udarne talase kroz cijeli sistem, bombardujući ostale planete krhotinama, mijenjajući im nagibe i orbite.

Zemlja je također pretrpjela udarce, što vidimo po kraterima, ali smo imali sreće. Bili smo dovoljno daleko, ili zaštićeni u pravom trenutku.

Tom Van Flandern je umro 2009. godine, a njegove ideje su i dalje na margini nauke.

Zvanična nauka i dalje se drži modela akrecije i objašnjava anomalije kao niz nepovezanih slučajnosti.

Ali, ako su Van Flandern, Hoagland i Brandenburg u pravu, slika našeg mjesta u svemiru se drastično mijenja.

Mi nismo “Zlatokosa” na planeti gdje je sve savršeno. Mi smo preživjeli.

Zemlja se nalazi između dvije mrtve planete: Venere, koja je pakao stakleničkih gasova, i Marsa, hladne, ozračene pustinje koja nosi ožiljke nuklearnog uništenja ili planetarne katastrofe.

Ova teorija nosi i mračno upozorenje. Ako se to desilo našim susjedima – bilo prirodnom katastrofom ili tehnološkim samouništenjem – mehanizam za takav kraj i dalje postoji.

Civilizacije su krhke, planete nisu vječne, a mi bismo mogli biti sljedeći ako ne naučimo lekcije iz istorije našeg nasilnog Sunčevog sistema.