Sada čitate: Misteriozna djeca koja nisu trebala postojati
- 01
Misteriozna djeca koja nisu trebala postojati
Misteriozna djeca koja nisu trebala postojati
Istorija je prepuna praznina koje često popunjavamo legendama. Međutim, najjezivije su one priče koje su zabilježili savremenici, ljudi koji su se zaklinjali u istinitost onoga što su vidjeli.
Među tim pričama, tri se izdvajaju kao posebno uznemirujuće jer u svom središtu imaju djecu koja su se pojavila niotkuda i sa sobom donijela tajne koje ni moderna nauka ne može u potpunosti rasvijetliti.
Od srednjovjekovnih šuma Engleske, preko ulica Nürnberga u 19. vijeku, pa sve do tragičnih farmi Bretanje, ovo je hronika o zelenoj djeci, izgubljenom princu i dječijem dvojniku.
Zelena djeca iz Woolpita
U 12. vijeku, tokom vladavine kralja Stefana ili Henrija II (izvori se blago razilaze), selo Woolpit u engleskom okrugu Suffolk postalo je poprište događaja koji i danas zbunjuje istoričare i istraživače.
Susret na rubu civilizacije
Bilo je vrijeme žetve. Seljaci koji su radili na poljima blizu dubokih jama za vukove (po kojima je Woolpit i dobio ime) primijetili su dvije prilike.
Bila su to djeca, dječak i djevojčica, koji su se držali za ruke i izgledali potpuno dezorijentisano.
Međutim, nije se radilo o običnim prosjacima. Njihova odjeća bila je izrađena od nepoznatih materijala neobičnih boja i govorili su jezikom koji nije ličio ni na engleski, ni na francuski, ni na latinski.
Ali ono što je najviše šokiralo mještane bila je njihova boja kože: djeca su bila jarko zelene boje.
“Zemlja Svetog Martina”
Lokalni vitez, Sir Richard de Calne, uzeo ih je pod svoju zaštitu.
Prvih nekoliko dana djeca su neprestano plakala i odbijala svu hranu, uprkos očiglednoj iscrpljenosti.
Spas je došao u obliku svježeg graha (mahuna).
Kada su vidjeli grah, djeca su postala euforična, ali su prvo pokušala jesti stabljike umjesto mahuna.
Tek kada su ih mještani naučili kako da dođu do zrna, počeli su jesti i polako se oporavljati.
Nažalost, dječak je bio slabiji. Ubrzo se razbolio, pao u depresiju i preminuo.
Djevojčica je, s druge strane, preživjela, izgubila zelenu nijansu kože kako je prešla na lokalnu ishranu i na kraju naučila engleski jezik.
Tada je ispričala svoju priču:
“Mi dolazimo iz Zemlje Svetog Martina, gdje sunce nikada ne sija punim sjajem. Tamo je vječni sumrak. Naš narod je sav zelen, a s druge strane velike rijeke vidimo drugu, mnogo svjetliju zemlju.”
Objasnila je da su čuvali očevo stado, ušli u pećinu prateći zvuk zvona i odjednom se našli na zasljepljujućem svjetlu Woolpita.
Šta kaže moderna nauka?
Iako legenda zvuči kao bajka, istoričari poput Williama od Newburgha i Ralpha od Coggeshalla zabilježili su ovo kao stvarne događaje.
Današnje teorije su prizemnije, ali nimalo manje fascinantne.
Jedno od najčešćih objašnjenja govori o flamanskim izbjeglicama1.
U 12. vijeku Engleska je bila puna flamanskih trgovaca i doseljenika, a tokom građanskog rata mnoga njihova naselja su uništena.
Djeca su, prema toj teoriji, mogla biti siročad koja su pobjegla u šume oko Woolpita. Njihov “čudan jezik” zapravo bi bio flamanski, odnosno rani holandski dijalekt, koji lokalno stanovništvo nije razumjelo.
Drugo tumačenje dolazi iz oblasti medicine.
Nutricionisti i istoričari medicine smatraju da su djeca patila od teškog oblika anemije uzrokovane dugotrajnim izgladnjivanjem, poznate kao hloroza ili “zelena bolest”.
Ovo stanje može dati koži zelenkastu nijansu, koja nestaje kada se osoba počne pravilno hraniti – što bi objasnilo zašto je djevojčica s vremenom izgubila neobičnu boju kože.
Postoji i teorija vezana za rudarstvo.
Prema njoj, djeca su možda radila u lokalnim rudnicima kremena, bakra ili uglja, gdje su bila izložena raznim toksinima, uključujući arsen.
Takvo okruženje moglo bi objasniti njihovu osjetljivost na jako svjetlo, kao i neobičnu boju kože, nastalu kao posljedicu trovanja i teških uslova rada.
Kaspar Hauser
26. maja 1828. godine u Nürnbergu građani su na ulici primijetili tinejdžera koji se teturao kao da prvi put uči hodati.
U ruci je držao pismo upućeno kapetanu konjice.
Dječak koji je poznavao samo tamu
Kada su ga doveli u policijsku stanicu, Kaspar je ponavljao samo jednu rečenicu: “Želim biti konjanik kao što je bio moj otac”.
Nije poznavao ogledala, plašio se vatre, a jedina hrana koju je njegov stomak prihvatao bili su crni hljeb i voda.
Ubrzo je postao senzacija.
Pod tutorstvom Friedricha Daumera, Kaspar je nevjerovatnom brzinom naučio čitati i pisati, otkrivajući šokantnu prošlost.
Tvrdio je da je čitav život proveo u mračnoj ćeliji, metar i po dugoj, sjedeći na slami. Nikada nije vidio lice svog tamničara; hrana mu je ostavljana dok je spavao.
Da li je Kaspar bio princ?
Ubrzo su se pojavile glasine da Kaspar nije bio običan mladić.
Njegove neobične fizičke osobine, ali i ono što su savremenici opisivali kao “aristokratsko držanje”, naveli su mnoge da povjeruju kako je riječ o izgubljenom princu od Badena.
Prema toj teoriji, Kaspar je bio sin Velikog vojvode Karla od Badena, koji je navodno kao novorođenče zamijenjen bolesnim djetetom.
Cilj te zamjene bio je da se osigura da prijestolje naslijedi sporedna grana porodice, odnosno djeca grofice od Hochberga.
Zagovornici ove teorije ukazivali su na fizičku sličnost Kaspara s članovima vladarske porodice, kao i na niz misterioznih napada kojima je bio izložen tokom života, što su tumačili kao pokušaje da se trajno ušutka.
Kasnije su se pojavili i DNK testovi koji su trebali donijeti konačan odgovor, ali su njihovi rezultati dugo ostajali kontradiktorni i nedovoljno jasni da bi priča bila definitivno potvrđena ili odbačena.
S druge strane, postojala je i snažna struja skeptika koji su Kaspara smatrali prevarantom.
Oni su ukazivali na njegovu sposobnost da manipuliše ljudima, kao i na brojne nedosljednosti u njegovim iskazima.
Ipak, protiv ove teorije govorilo je njegovo fizičko stanje u trenutku pojavljivanja – izrazito slabo razvijeni mišići i motoričke sposobnosti teško su se mogle objasniti kao dio obične obmane.
Treća, umjerenija teorija posmatra Kaspara kao žrtvu neobičnog psihološkog eksperimenta ili ekstremnog oblika zlostavljanja.
Pristalice ovog tumačenja isticale su način na koji je bio držan u zatvorenom prostoru, gotovo bez ikakvog kontakta s ljudima.
Međutim, i ova teorija nailazi na ozbiljan problem: ne postoji jasan motiv koji bi opravdao tako dugotrajno, skupo i rizično skrivanje jednog djeteta bez ikakve očigledne koristi.
Misteriozna smrt
Kasparov život završio je jednako misteriozno kao što je i počeo.
Godine 1833. vratio se kući sa ranom od noža na grudima, tvrdeći da ga je stranac namamio u park i napao.
Umro je tri dana kasnije.
Na mjestu napada pronađena je torbica sa porukom napisanom “ogledalskim pismom”2, ali tragovi u snijegu pokazivali su samo jedan par stopala – Kasparov.
Da li se sam povrijedio radi pažnje ili je profesionalni ubica znao kako da ne ostavi tragove?
2024. godine, najnovija DNA analiza (rađena na bazi mitohondrijalne DNA iz Kasparove kose) potvrdila je da on nije bio princ od Badena.
Ipak, pitanje ostaje: ko bi držao dijete u ćeliji 16 godina bez ikakvog razloga?
Pauline Picard
Slučaj Pauline Picard iz 1922. godine u Francuskoj nije samo misterija nestanka, već i vrhunski primjer psihološkog horora koji se može dogoditi unutar jedne porodice.
Čudo u Cherbourgu
Dvogodišnja Pauline nestala je sa porodične farme u Bretanji. Potraga je bila masovna, ali bezuspješna.
Mjesec dana kasnije, policija u Cherbourgu (udaljenom preko 300 kilometara) pronašla je djevojčicu koja je odgovarala Paulininom opisu.
Roditelji su požurili tamo.
Putem su bili sumnjičavi, ali kada su ugledali dijete, oboje su briznuli u plač od sreće. “To je naša Pauline!”, uzviknuli su.
Djevojčicu su vratili na farmu.
Međutim, tu nastaju problemi. Djevojčica je bila šutljiva, činila se uplašenom i nije prepoznavala ni svoju braću ni rodni kraj.
Roditelji su to pripisali traumi i šoku.
Pronalazak koji je promijenio sve
Nekoliko sedmica kasnije, farmer koji je prolazio pored mjesta koje je već bilo pretraženo deset puta, pronašao je užasan prizor: tijelo male djevojčice, bez glave i ekstremiteta, pored kojeg je bila uredno složena odjeća.
Majka Pauline Picard identifikovala je odjeću – to je bila odjeća koju je njena kćerka nosila onog dana kada je nestala.
Šok je bio neopisiv. Ako je ovo bila prava Pauline, ko je bila djevojčica koja je spavala u njihovoj kući posljednjih mjesec dana?
Ludilo i nerazjašnjena pitanja
Slučaj je postao još mračniji kada je lokalni farmer, Yves Martin, došao na farmu Picardovih, vidio “novu” Pauline i počeo histerično vrištati: “Bože, oprosti mi, ja sam kriv!”, prije nego što je pobjegao i završio u azilu za mentalno oboljele.
Djevojčica-dvojnica je vraćena u sirotište, gdje je ubrzo umrla od malih boginja.
Njen pravi identitet nikada nije otkriven. Roditelji Pauline Picard proveli su ostatak života u agoniji, pitajući se kako su mogli zamijeniti sopstveno dijete i ko je zapravo ubio njihovu kćerku.
Moj osvrt: Šta ove priče znače?
Kao autor i urednik ovog teksta, ne mogu se oteti utisku da ove priče opstaju ne zbog svoje neobičnosti, već zbog uporne tišine koja ih okružuje.
Svaki od ovih slučajeva nudi razumna objašnjenja, teorije koje na papiru djeluju uvjerljivo i smirujuće.
Ipak, nijedna od njih ne uspijeva u potpunosti utišati osjećaj da je nešto suštinsko ostalo izvan našeg razumijevanja.
Zelena djeca iz Woolpita možda su bila izbjeglice ili žrtve bolesti.
Kaspar Hauser gotovo sigurno nije bio izgubljeni princ.
Djevojčica pronađena u Cherbourgu vjerovatno nije bila prava Pauline Picard.
Ali čak i kada prihvatimo te zaključke, ostaje nelagodna činjenica da su ljudi koji su sve to gledali vlastitim očima bili duboko potreseni onim čemu su svjedočili.
Ono što me najviše zadržava na ovim pričama nije pitanje “šta se zaista dogodilo”, već pitanje kako je moguće da su se čitave zajednice, institucije i porodice suočile s nečim što nisu umjele objasniti.
Djeca su u središtu svih ovih slučajeva, a njihova ranjivost čini ove misterije još težima.
Djeca ne nose maske, ne planiraju obmane i ne razumiju simboliku svijeta odraslih.
Upravo zato njihova pojava razotkriva pukotine u našoj potrebi da sve racionalizujemo.
Kao autor, svjestan sam opasnosti romantizacije nepoznatog.
Ipak, ove priče ne traže da im bezrezervno vjerujemo, već da priznamo granice našeg znanja.
Bilješke:
- U 12. vijeku, Flamanima su se nazivali trgovci, zanatlije i doseljenici iz Flandrije koji su dolazili u Englesku zbog trgovine, naročito tekstilom i vunom. Engleski kraljevi su ih čak podsticali da se nasele, jer su donosili znanje, kapital i razvijene zanate. Govorili su flamanskim jezikom, ranim oblikom holandskog (nizozemskog), koji je lokalnom engleskom stanovništvu zvučao potpuno strano. Zbog toga su često smatrani “drugačijima”. ↩︎
- Ogledalsko pismo je način pisanja u kojem su slova napisana obrnuto, tako da se mogu normalno pročitati samo pomoću ogledala. ↩︎
