Karta Piri Reisa i Antarktik bez leda: Kako je jedna margina postala dokaz izgubljene civilizacije
Trećina pergamenta. Toliko je od Piri Reisove karte svijeta preživjelo do danas: komad kože gazele star pet vijekova, ispisan mastilom koje je izblijedjelo, ali nije nestalo.
Na tom preostalom komadu, u donjem dijelu, nalazi se linija obale koja je decenijama hranila jednu od najupornijih teorija o izgubljenoj civilizaciji.
Prema toj teoriji, osmanski admiral je 1513. godine prepisao, iz daleko starijih izvora, obalu Antarktika bez leda. Riječ je o kontinentu koji je zvanično otkriven tek 1820. godine.
Kartografi i geolozi kažu drugačije.
Ono što se nalazi na pergamentu jeste autentično i neosporno: karta je danas dio UNESCO-ovog registra Memory of the World. Ono što se iz njega izvlači o naprednoj, izgubljenoj civilizaciji nije.
Admiral koji je crtao granice imperije
Piri Reis bio je nećak poznatog korzara Kemala Reisa i živio je u vrijeme kada je Osmansko carstvo širilo svoju pomorsku moć duž cijelog Mediterana.
Bio je admiral, moreplovac i kartograf, čovjek čiji je posao bio da razumije obale prije nego što flote na njih isplove.
Pogubljen je 1554. godine u Egiptu, nakon što je njegov pohod u Perzijski zaljev propao.
Godine 1513. nacrtao je kartu svijeta na pergamentu od kože gazele, dimenzija otprilike 87 sa 63 centimetra. Nije radio od nule.
U vlastitim bilješkama na karti Piri Reis navodi da se oslanjao na oko dvadeset izvornih karata: među njima izgubljenu kartu Kristofera Kolumba, arapsku kartu Indije i portugalske pomorske karte.
Navodi i osam takozvanih "Jaferiye" karata, koje, kako sam piše, Arapi tako zovu i za koje kaže da su nacrtane u Aleksandrovo doba; nijedna od njih nije poznata iz sačuvanih izvora.
Dokument je, drugim riječima, sinteza znanja koje je u tom trenutku kružilo pomorskim kancelarijama triju kontinenata.
Kartu je 1517. godine poklonio sultanu Selimu I, nedugo nakon osvajanja Egipta.
Zatim je karta nestala iz javnog pogleda na više od četiri vijeka.
Zaboravljen svežanj u palači
U jesen 1929. Palača Topkapi u Istanbulu pretvarala se iz sultanske rezidencije u muzej, a taj proces podrazumijevao je katalogizaciju ogromne, decenijama neistražene arhive.
Njemački teolog Gustav Adolf Deissmann radio je za tursko Ministarstvo prosvjete na popisivanju neislamskih rukopisa u palači.
Na njegov zahtjev, direktor muzeja Halil Edhem (Turčin, ne Nijemac) pronašao je zapostavljeni svežanj karata koji je ležao neprimijećen.
Deissmann je kartu pokazao orijentalisti Paulu Kahleu, koji ju je prepoznao kao Piri Reisovo djelo.
Kahle je nalaz objavio 1931. godine na kongresu orijentalista u Leidenu, i tek tada je karta postala predmet naučnog i, kasnije, popularnog interesovanja.
Ono što je uslijedilo tri i po decenije kasnije promijenilo je način na koji milioni ljudi danas gledaju na taj pergament.
Kontinent koji nije trebalo postojati
Godine 1966. profesor Charles Hapgood objavio je knjigu Maps of the Ancient Sea Kings, u kojoj je donji dio Piri Reisove karte protumačio kao prikaz obale Antarktika bez leda, konkretno Zemlje kraljice Maud.
Ako je tumačenje tačno, karta bi prikazivala obalu kontinenta bez leda. A ledeni pokrivač se, prema naučnom konsenzusu, formirao prije oko 34 miliona godina, u periodu prijelaza iz eocena u oligocen.
Hapgood se 1960. godine obratio američkom ratnom vazduhoplovstvu tražeći stručno mišljenje o karti.
U pismu od 6. jula 1960. odgovorio mu je potpukovnik Harold Z. Ohlmeyer, komandant 8. izviđačke tehničke eskadrile, navodeći da se donji dio karte izrazito dobro poklapa sa seizmičkim profilom Zemlje kraljice Maud, snimljenim tokom norveško-britansko-švedske ekspedicije 1949. godine, i da to upućuje na zaključak da je obala kartirana prije nego što se formirao ledeni pokrivač.
To pismo se od tada često navodi kao zvanična vojna potvrda teorije. Godinu kasnije, 14. augusta 1961, sličan zaključak u dužem pismu potvrdio je kapetan Lorenzo W. Burroughs, šef kartografske sekcije iste jedinice: pozivajući se na Ohlmeyerovo pismo, i sam je naveo da se čini kako je obala princeze Marte u Zemlji kraljice Maud na južnom dijelu karte istinito prikazana.
Riječ je, međutim, o mišljenju dvojice oficira iste jedinice u prepisci s Hapgoodom, a ne o recenziranom naučnom radu ni o zvaničnom stavu vazduhoplovstva.
Kritičari smatraju i da je poređenje s podledenim reljefom počivalo na previše malo podataka za tako dalekosežan zaključak.
U marginalnim bilješkama Piri Reis južne obale pripisuje portugalskim putovanjima; bilješka VIII opisuje portugalski brod koji je oluja odnijela na jug, gdje je ugledao obalu i gole ljude.
Tu treba biti pošten prema objema stranama: preživjela je samo trećina karte, pa se o izgubljenom dijelu može samo nagađati. Ali na onome što je sačuvano, admiral južne obale objašnjava portugalskim plovidbama.
Led, drevni narod i izgubljeni kontinent u tim bilješkama se ne pojavljuju, a upravo je to dokaz koji bi teoriji najviše koristio.
Ono što je zaista nacrtano
Mainstream istoričari kartografije to tumačenje odbacuju.
Detaljna studija Gregoryja McIntosha, kao i kritike geologa Stevena Dutcha, ponudile su dva vjerovatnija objašnjenja.
Prvo: donji dio karte predstavlja iskrivljen nastavak istočne obale Južne Amerike, savijen kako bi stao na ograničen list pergamenta.
Drugo, i podjednako uvjerljivo: riječ je o hipotetskom kontinentu Terra Australis, kartografskoj konvenciji koju su renesansni kartografi rutinski ucrtavali na jugu svijeta, bez ikakvih stvarnih geografskih podataka, jednostavno zato što su pretpostavljali da tamo nešto mora postojati kako bi se uravnotežile kopnene mase sjeverne hemisfere.
UNESCO-ov registar Memory of the World, koji kartu danas čuva kao dio svjetske baštine, to ne spori: u opisu karte stoji da je ona među najranijim djelima koja prikazuju Terra Australis.
Karta Piri Reisa nije usamljen slučaj takve konvencije.
Francuski matematičar Oronce Fine nacrtao je oko 1531. godine srcoliku, takozvanu kordiformnu kartu svijeta koju je Hapgood predstavio kao dodatni dokaz.
Fineova karta prikazuje istu tu konvenciju: na jugu mu je Terra Australis, nacrtana bez podataka o stvarnom kontinentu. Hapgood je tu kopnenu masu čitao kao Antarktik.
Da bi se južni kontinent na njoj poklopio s Antarktikom, kartu treba okrenuti i razmjeru ispraviti.
Hapgood je i o njoj pisao blaže od onoga što mu se kasnije pripisuje: po njemu je kartograf pogriješio "nekoliko stepeni" u položaju južnog pola, a pogrešno protumačeni krug širine "uvećao je Antarktik oko četiri puta".
Rotaciju za oko dvadeset stepeni predložio je kao radnu pretpostavku i kasnije ju je napustio.
Ako je južni kontinent na tim kartama konvencija, a ne zapis, onda on ne dokazuje ništa više od toga da su kartografi crtali ono što je njihovo doba očekivalo.
Anomalija ispod leda
Nauka o Antarktiku ipak je 2006. godine ponudila nešto što zvuči kao potvrda drevne katastrofe. Samo ne one koju teorija traži.
Tim naučnika predvođen Ralphom von Freseom sa Univerziteta države Ohio, koristeći podatke satelitske misije NASA GRACE, identifikovao je gravitacijsku anomaliju u regiji Wilkes Land, na istočnom Antarktiku. Struktura je široka oko 480 kilometara i nalazi se otprilike 1,6 kilometara ispod površine leda.
Ako je riječ o udarnom krateru, procjenjuje se da je star oko 250 miliona godina, moguće povezan s permsko-trijaskim izumiranjem, jednim od najvećih masovnih izumiranja u istoriji planete.
Asteroid koji bi takav krater ostavio bio bi širok oko 50 kilometara, znatno veći od tijela koje se dovodi u vezu s izumiranjem dinosaurusa prije oko 66 miliona godina, a čija se veličina procjenjuje na deset do petnaest kilometara.
Tumačenje strukture kao udarnog kratera ostaje naučno osporavano.
Studija objavljena 2018. u časopisu Earth, Planets and Space opisuje svoju gravitacijsku analizu kao vjerovatnu potvrdu udarnog porijekla, uz ogradu da je priroda strukture i dalje sporna.
Šta god da jeste, jedno je jasno: prema procijenjenoj starosti, nema nikakve veze s periodom koji pristalice teorije o izgubljenoj civilizaciji vežu za nestanak leda na Antarktiku.
Sam Hapgood taj period nije smještao desetinama hiljada godina daleko. Na osnovu tri kerna iz Rossovog mora zaključio je da je topli period završio "oko 6.000 godina" prije, odnosno oko 4000. p.n.e., i da je kartiranje stoga moralo biti obavljeno najmanje tada. Za obalu Zemlje kraljice Maud dopuštao je i mnogo kasniji datum, oko 1000. p.n.e.
Veza s divovima i megalitima koja se ponekad dodaje toj priči nema utvrđen izvor: riječ je o spekulaciji bez ikakve naučne ili istorijske potvrde.
Ono što ostaje na pergamentu
Piri Reisova karta nikada nije bila sporna kao dokument.
Sačuvana je, autentična, izložena u Topkapiju. Sporno je isključivo ono što je neko, četiri vijeka nakon što ju je admiral nacrtao, odlučio da u njoj vidi.
Na preživjeloj trećini pergamenta i dalje stoje admiralove vlastite bilješke: južne obale pripisuje portugalskim putovanjima. Nijedna od bilješki koje je bilo moguće pročitati ne spominje Antarktik.
Ostatak karte admiral je, poput ostalih otprilike dvadeset izvora koje je te godine imao pred sobom, sastavio od karata koje je zatekao.
IZVORI
- UNESCO Memory of the World — Piri Reis World Map (1513)
- Piri Reis' Map — prijevod istorijskog izvještaja o otkriću (bilješke VI i VIII), Wikisource
- Bad Archaeology — The Piri Re'is map (kritička analiza; izvor ocjene da je poređenje s podledenim reljefom počivalo na premalo podataka)
- Frank Lestringant i Monique Pelletier, "Maps and Descriptions of the World in Sixteenth-Century France", u: David Woodward (ur.), The History of Cartography, sv. 3, deo 2, University of Chicago Press (2007), str. 1464–1467
- Harold Z. Ohlmeyer (6. juli 1960) i Lorenzo W. Burroughs (14. august 1961), pisma Charlesu Hapgoodu, reprodukovana u: Hapgood, Maps of the Ancient Sea Kings, Napomena 22, str. 243–245
- Charles H. Hapgood, Maps of the Ancient Sea Kings, E. P. Dutton (1979); reprint Adventures Unlimited Press (1996) — nerecenzirano djelo, citirano za Hapgoodove vlastite tvrdnje i za biografske podatke (str. 79, 87–88, 93, 98, 186, 190, 210, 216, 247)
- Gregory C. McIntosh, The Piri Reis Map of 1513, University of Georgia Press (2000)
- Ohio State University News — Big Bang in Antarctica: Killer Crater Found Under Ice (2006)
- Von Frese, R. R. B. i dr., "GRACE gravity evidence for an impact basin in Wilkes Land, Antarctica", Geochemistry, Geophysics, Geosystems, American Geophysical Union (2009) — recenzirani rad
- Klokočník, J., Kostelecký, J. & Bezděk, A., "On the detection of the Wilkes Land impact crater", Earth, Planets and Space, Springer (2018) — recenzirani rad
- Coxall, H. K., Wilson, P. A., Pälike, H., Lear, C. H. i Backman, J., "Rapid stepwise onset of Antarctic glaciation and deeper calcite compensation in the Pacific Ocean", Nature 433, 53–57 (2005) — recenzirani rad o nastanku antarktičkog ledenog pokrivača prije oko 34 miliona godina
Aron Corvin
Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču, ali ne prodaje senzaciju. Detaljno istražim svaku temu prije nego što je objavim na stranici. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila i pomogla da nastavim dalje.