Nebesko kamenje iz Sijera Leonea

U vječitoj ljudskoj potrazi za odgovorom na pitanje “jesmo li sami?“, svaka potencijalna anomalija, svaki predmet koji prkosi objašnjenju, postaje svjetionik nade za one koji vjeruju i predmet prezira za one koji sumnjaju.

Od krugova u žitu do navodnih drevnih astronauta, žeđ za opipljivim dokazom o posjetama s drugih svjetova nikada ne jenjava.

U toj panorami misterija, jedna se ističe svojom neobičnom ljepotom i zagonetnim porijeklom – priča o “nebeskom kamenju”.

Angelo Pitoni i “nebesko kamenje”

Godina je 1990. Angelo Pitoni, čovjek čija je biografija i sama obavijena velom tajne – isprepletena pričama o američkim vojnim odlikovanjima, vezama s CIA-om i otkrićima izgubljenih gradova Maja – nalazi se u Sijera Leoneu.

Tokom svojih istraživanja, stupa u kontakt s lokalnim plemenom Fula. Poglavica mu, u znak povjerenja, pokazuje nešto nevjerovatno: komade predivnog, mat plavog kamena s nježnim bijelim venama, kakav Pitoni, uprkos svom ogromnom iskustvu, nikada nije vidio.

Lokalne legende bile su još nevjerovatnije od samog kamena.

Pripadnici plemena Fula tvrdili su da to kamenje nije sa Zemlje. Govorili su da je to dio “neba koje je palo”, ostavština posjetilaca sa zvijezda koje su oni zvali Nomoli.

Ti Nomoli, prikazani na drevnim kamenim figuricama koje su također pronađene u tom području, bili su bića koja su sišla s neba.

U šali, Pitoni je rekao poglavici: “Ako su zvijezde pale s neba (misleći na dijamante, kojih ima u regiji), onda je moralo pasti i nebo!”

Odgovor koji je dobio zaledio mu je krv u žilama: “Da. I znamo gdje je palo.”

Šaman je odveo Pitonija na sveto mjesto. Tamo, ispod zemlje, nalazilo se nešto je ličilo na namjernu konstrukciju.

Oko 200 kilograma plavog kamena bilo je pažljivo složeno u obliku male piramide. Pitoni je znao da je naišao na nešto što nadilazi standardnu geologiju.

Otkupio je nekoliko komada i ponio ih sa sobom u Evropu, odlučan da otkrije istinu.

Zagonetka koja prkosi nauci

Kada je Pitoni predao uzorke kamena na analizu univerzitetima u Rimu i Ženevi, očekivao je da će dobiti jasan prikaz njihovog mineraloškog sastava.

Umjesto toga, dobio je još veću misteriju. Rezultati su bili zapanjujući:

1. Nepoznat mineral: Kamen se nije podudarao ni sa jednim poznatim mineralom na Zemlji.
2. Neobjašnjiva boja: Najveća zagonetka bila je njegova plava boja. Kada bi se komadić kamena smrvio u prah i pogledao pod mikroskopom, plava boja bi nestala. To je naučno nemoguće za minerale čija je boja intrinzična karakteristika njihove kristalne strukture.
3. Ekstremna otpornost: Kamen je bio nevjerovatno otporan. Nije se mijenjao ni pri zagrijavanju na ekstremno visokim temperaturama, a najjače kiseline ga nisu mogle razgraditi.
4. Čudan hemijski sastav: Analiza je pokazala da se kamen sastoji od čak 77.17% kisika (O), a ostatak su činili ugljik (C), kalcij (Ca) i, najčudnije od svega, nepoznato organsko jedinjenje. Prisustvo organskog materijala u kamenu procijenjene starosti do 55.000 godina bilo je samo po sebi senzacija.

Ukratko, nauka nije imala odgovor. Kamen nije trebao postojati, ali je bio tu, opipljiv i stvaran.

Jared Collins: Novi tragač za istinom

Priča o nebeskom kamenu godinama je živjela na marginama, poznata samo malom krugu entuzijasta. Angelo Pitoni je preminuo, a s njim je, činilo se, i tajna koju je ponio u grob.

Međutim, plamen misterije ponovo je zapalio jedan Amerikanac – umjetnik i dizajner Jared Collins.

2013. godine u Hong Kongu, kod jednog trgovca dragim kamenjem, Collins je prvi put ugledao ovaj kamen.

Fasciniran njegovom ljepotom i pričom, pokušao ga je kupiti, ali trgovac je odbio.

Ispričao mu je kako je uzorak već poslao na analizu u čuvenu GRS Swisslabs laboratoriju, ali da su mu nakon 15 mjeseci kamen vratili s nalazom: “neidentificirano”.

Collinsa je obuzela intriga i godinama je istraživao, pokušavajući doći do uzorka tog kamena.

Trag ga je čak doveo i do muzeja Ericha Von Dänikena u Švicarskoj, gdje je jedan komad bio izložen, ali muzej ga nije želio prodati.

Konačno, nakon više od godinu dana upornosti, uspio je uvjeriti istog trgovca iz Hong Konga da mu proda onaj isti komad koji je bio na analizi.

S kamenom u ruci, Collins je postao moderni Pitoni, odlučan da iskoristi najnoviju tehnologiju kako bi riješio zagonetku.

U martu 2019. godine, odnio je uzorak u Odsjek za zemaljske i svemirske nauke Univerziteta u Washingtonu.

Da bi osigurao nepristrasnost, naučnicima nije otkrio legendu o vanzemaljskom porijeklu; rekao im je samo da je to neobičan materijal pronađen pod zemljom.

Rezultati? Ponovo ćorsokak. Nakon više od pet godina putovanja, istraživanja i suradnje sa 16 različitih institucija, Collins je došao do istog zaključka kao i Pitoni decenijama prije: niko – nijedan univerzitet, nijedna laboratorija, nijedan nezavisni naučnik – ne može sa sigurnošću identificirati ovaj materijal, niti objasniti mehanizam njegovog nastanka.

Teorije i sumnje

Naravno, gdje god postoji velika misterija, tu su i skeptici. Neki geolozi i hemičari tvrde da je priča prenapuhana.

Smatraju da bi se moglo raditi o nekoj vrsti umjetnog materijala, možda vješto obojenom betonu ili staklenoj pasti, stvorenoj da prevari lakovjerne.

Ipak, teorija o “obojenom betonu” nije uspjela objasniti zašto boja nestaje kada se kamen usitni, ekstremnu otpornost na kiselinu i toplotu, niti neobičan hemijski sastav s visokim udjelom kisika i organskom komponentom.

S druge strane, zagovornici vanzemaljske teorije, vide nebesko kamenje kao krucijalni dokaz.

Povezuju ga s legendama plemena Dogon iz Malija, čija kosmologija nevjerovatno precizno opisuje sistem zvijezde Sirijus, uključujući i nevidljivu zvijezdu Sirijus B.

Činjenica da je i indijski trgovac, od kojeg je Collins saznao detalje, vjerovao da kamen potiče sa Sirijusa, samo je dolila ulje na vatru.

Artefakt vanzemaljske civilizacije ili višedecenijska prevara?

Danas, nebesko kamenje ostaje jedna od najprivlačnijih neriješenih misterija našeg doba. Je li to zaista “komad neba koji je pao”, tehnološki artefakt drevne vanzemaljske civilizacije ostavljen u piramidalnoj grobnici pod afričkom zemljom?

Ili je u pitanju sofisticirana, višedecenijska prevara koju je započeo jedan ekscentrični avanturista?

Bez konačnog, recenziranog naučnog rada koji bi ga definitivno klasificirao, kamen ostaje u limbu između mita i stvarnosti.

Za Jareda Collinsa i mnoge druge, to je opipljivi dokaz da nismo sami. Za naučnu zajednicu, to je anomalija koja čeka svoje objašnjenje.

Ipak prava istina je, kao i obično, možda negdje tamo gore – ili je, ipak, skrivena duboko u ljudskoj ingenioznosti i vječitoj želji da se vjeruje.