Dogoni i Sirius B: Misterija ili antropološka greška?

Pleme Dogona živi uz litice Bandiagare u centralnom Maliju već vjekovima, bez teleskopa, opservatorija ili pisane astronomske tradicije.

A ipak, prema zapisima francuskog etnologa Marcela Griaula iz 1950. godine, znali su za zvijezdu koja se ne može vidjeti golim okom: da je mala, nevjerovatno gusta i da kruži oko vidljivog Siriusa otprilike svakih pedeset godina.

Sve je to tačno. Sirius B, bijeli patuljak kojeg je evropska astronomija otkrila tek 1862. godine, upravo je takav.

Pitanje koje je ostalo otvoreno nije astronomsko nego antropološko: je li to znanje zaista bilo dio dogonske predaje, ili ga je Griaule, nesvjesno, sam unio u nju?

Skoro pola vijeka dijeli dva istraživača

Dogoni su narod od nekoliko stotina hiljada ljudi sa razvijenom kosmologijom, bogatom tradicijom skulpture i ceremonijalnim kalendarom koji se prenosi generacijama.

Marcel Griaule, francuski etnolog i antropolog, započeo je 1931. godine terenska istraživanja u Bandiagari, u okviru misije Dakar–Djibouti (1931–1933).

Njegova studentica Germaine Dieterlen pridružila se tim istraživanjima tokom 1930-ih.

Ključni period istraživanja počeo je 1946. godine, kada je starješina Ogotemmeli proveo trideset i tri dana u razgovorima s Griauleom. Ti razgovori postali su osnova Griauleove knjige Dieu d'eau (1948).

Nekoliko godina kasnije, Griaule i Germaine Dieterlen objavili su zasebno istraživanje o Siriusovom sistemu, zasnovano na iskazima četiri glavna dogonska informanta: Innekouzou Dolo, Ongnonlou Dolo, Yébéné i Manda. Ogotemmeli, s kojim je Griaule razgovarao 1946. godine, nije među njima.

U tom radu, objavljenom 1950. godine u časopisu Journal de la Société des Africanistes, tvrdili su da Dogoni poznaju malu, nevidljivu pratilju Siriusa, koju su zvali "po tolo", po sjemenu koje smatraju najsitnijim i najtežim, i da ona kruži oko vidljivog Siriusa svakih pedeset godina i da je izuzetno gusta.

Jedna pojedinost u tim zapisima ostala je bez objašnjenja.

Prema Griauleovom prikazu, velika ceremonija Sigui održavala se u ciklusu od šezdeset godina, što nije odgovaralo orbitalnom periodu od približno pedeset godina koji su pripisivali Siriusovoj pratilji.

Na tu nesaglasnost ni Griaule ni kasniji autori koji su se oslanjali na njegov rad nisu ponudili uvjerljivo objašnjenje.

Zvijezda koja se ljulja

Friedrich Wilhelm Bessel, direktor opservatorija u Königsbergu, primijetio je 1844. godine da Sirius ne putuje ravnom linijom, već da se neznatno "ljulja". Zaključio je da mora imati nevidljivog pratioca čija gravitacija remeti njegovo kretanje i procijenio period orbite na otprilike pedeset godina. Bessel je preminuo 1846. godine, ne dočekavši potvrdu svoje pretpostavke.

Alvan Graham Clark pronašao je tog pratioca 31. januara 1862. godine, testirajući 47-centimetarski refraktor koji je njegova porodična firma izgradila za opservatorij Dearborn.

Ono što je ugledao bio je bijeli patuljak — vrsta zvijezde s masom gotovo jednakom Sunčevoj, ali sabijenom u volumen manji od Zemljinog.

Polumjer Siriusa B iznosi 5.634 kilometra, nešto manje od Zemljinog. Temperatura mu je oko 25.000 kelvina, a period orbite oko 50,1 godine.

Možda vas zanima: 5 nestalih civilizacija o kojima možda nikada niste čuli

Gustina mu je tolika da bi, prema podacima objavljenim u radu Bonda i saradnika iz 2017. godine, kašičica takvog materijala na Zemlji težila oko 13 tona.

Irving Lindenblad započeo je 1965. godine dugogodišnji program fotografskog praćenja Siriusa, koristeći refraktor od 66 centimetara Mornaričke opservatorije SAD-a; program je nastavljen do 1984.

Dogoni su, kako Griaule bilježi, opisivali pratilju Siriusa kao malu, nevidljivu i izuzetno gustu, s orbitalnim periodom od pedeset godina.

Astronomski gledano, opis se u ključnim crtama poklapa sa stvarnim karakteristikama Siriusa B.

Ali pitanje ostaje: odakle im to znanje i jesu li ti podaci bili dio njihove predaje prije nego što su evropski istraživači stigli u Mali?

Knjiga koja je raspalila debatu

Robert Temple objavio je 1976. godine knjigu "The Sirius Mystery" (New York: St. Martin's Press) i ponudio jedan odgovor: Dogone su posjetila bića iz Siriusovog sistema.

Temple je Griauleove nalaze protumačio kao dokaz da su vodozemna bića zvana Nommos prenijela astronomsko znanje drevnim narodima, a da su ga Dogoni naslijedili.

Knjiga se brzo proširila u krugovima alternativne istorije i popularizirala lik Nommosa.

Ian Ridpath je u časopisu Skeptical Inquirer, u jesen 1978. godine, detaljno analizirao Templeove tvrdnje. Zaključio je da dogonska predaja o Siriusu, kada se pokuša čitati doslovno, sadrži toliko nedosljednosti i činjeničnih grešaka da je nemoguće tretirati je kao koherentno astronomsko znanje.

Kao najvjerovatniji izvor naveo je savremeni kontakt, a ne drevnu predaju.

Možda vas zanima: Naska linije: Misteriozni crteži u Južnoj Americi

Carl Sagan je u knjizi "Broca's Brain" (Random House, 1979) ponudio mnogo jednostavnije objašnjenje: da je dio tog znanja mogao doći do Dogona kroz kontakt s ljudima iz Evrope. Sirius B bio je, uostalom, dio astronomskih udžbenika još od 1862. godine.

Oba kritičara imala su jedan važan argument. Do 1930-ih, kada je Griaule dolazio u Mali, Sirius B nije bio nikakva tajna među obrazovanim Evropljanima: Arthur Eddington ga je 1927. godine, u popularnoj knjizi Stars and Atoms, opisao kao zvijezdu čija je materija hiljadama puta gušća od svega poznatog.

Van Beekov povratak

Van Beekov rad "Dogon Restudied: A Field Evaluation of the Work of Marcel Griaule" izazvao je snažne reakcije u antropološkim krugovima.

Van Beek je zaključio da među Dogonima s kojima je radio nije mogao pronaći znanje o zvjezdanoj pratilji Siriusa kakvo je opisao Griaule.

Tvrdio je da je Griaule vjerovatno, nesvjesno sugestivnim pitanjima, oblikovao odgovore svojih sagovornika i da su Dogoni 1940-ih, suočeni s autoritetom stranog istraživača, davali odgovore za koje su mislili da se od njih očekuju.

Van Beek to objašnjava spojem tri činioca: istraživačevog konfrontacijskog pristupa, kolonijalne situacije i kulture koja je sklona udovoljiti sagovorniku i u sebe upijati strane elemente.

Geneviève Calame-Griaule, Griauleova kći i saradnica, odbacila je ovu kritiku u kasnijem broju istog časopisa.

Smatrala je da Van Beek nije imao dovoljan nivo inicijacije u dogonsku ezoterijsku tradiciju da bi mu starješine uopće otkrile dublje znanje. Nijansiraniji je bio antropolog Luc de Heusch, u radu "On Griaule on Trial". Van Beek je ostao pri svom zaključku.

Sirius C i kraj potrage

Dogonska predaja govori i o trećoj zvijezdi u Siriusovom sistemu, oko koje bi kružila matična planeta Nommosa. Kada su 1995. godine Daniel Benest i J. L. Duvent objavili rad "Is Sirius a Triple Star?" (Astronomy and Astrophysics, Vol. 299, str. 621–628), ova ideja dobila je i astronomsku referencu.

Benest i Duvent su, na osnovu analize orbitalnih reziduala u kretanju Siriusa A i B, zaključili da bi pratilac maksimalne mase od oko 50 Jupiterovih masa mogao kružiti oko Siriusa A s periodom od približno 6,3 godine.

Tim Christiana Thalmanna objavio je 2011. godine u Astrophysical Journal Letters rezultate direktnog snimanja Siriusovog sistema Subaruovim teleskopom u režimu visokog kontrasta.

Nijedan od skupova podataka nije pokazao kandidata za pratioca iznad nivoa od pet sigma. Autori su zaključili da Sirius C, kakvog je predviđala analiza iz 1995. godine, vjerovatno ne postoji. Ako i postoji, bio bi znatno manji od pretpostavljene mase.

Dogonska kosmologija pritom nije izmišljena. To je stvarna i bogata tradicija, zapisana kroz decenije terenskog rada.

Sporna je samo tvrdnja o Siriusu B. Ona počiva na iskazima jednog skupa informanata iz 1950. godine, a nezavisna potvrda za nju ne postoji.

Van Beekov rad iz 1991. godine na tridesetak stranica bilježi šta se dogodilo kada se istraživač vratio na teren i pokušao provjeriti Griauleove tvrdnje.

Rezultati tog istraživanja bili su daleko manje spektakularni: među Dogonima nije pronašao jasnu potvrdu za neobična astronomska znanja koja su im se pripisivala.

IZVORI

• Van Beek, Walter E. A. "Dogon Restudied: A Field Evaluation of the Work of Marcel Griaule." Current Anthropology, Vol. 32, br. 2, april 1991, str. 139–167. doi:10.1086/203932 · puni tekst (PDF)
• Griaule, Marcel, i Germaine Dieterlen. "Un Système Soudanais de Sirius." Journal de la Société des Africanistes, Vol. 20, br. 2, 1950, str. 273–294. doi:10.3406/jafr.1950.2611
• Griaule, Marcel. Dieu d'eau. Entretiens avec Ogotemmêli. Paris: Éditions du Chêne, 1948. (englesko izdanje Conversations with Ogotemmêli, 1965)
• Bessel, Friedrich Wilhelm. Astronomische Nachrichten, Vol. 22, br. 514, 1844, str. 145–160.
• Eddington, Arthur S. Stars and Atoms. Oxford: Clarendon Press, 1927.
• Benest, D., i J. L. Duvent. "Is Sirius a Triple Star?" Astronomy and Astrophysics, Vol. 299, 1995, str. 621–628. VizieR J/A+A/299/621
• Thalmann, Christian, i dr. "Piercing the Glare: A Direct Imaging Search for Planets in the Sirius System." Astrophysical Journal Letters, Vol. 732, L34, 2011. doi:10.1088/2041-8205/732/2/L34
• Bond, Howard E., i dr. "The Sirius System and its Astrophysical Puzzles: Hubble Space Telescope and Ground-Based Astrometry." The Astrophysical Journal, Vol. 840, br. 2, 2017. doi:10.3847/1538-4357/aa6af8
• Calame-Griaule, Geneviève. "On the Dogon Restudied." Current Anthropology, Vol. 32, br. 5, decembar 1991, str. 575–577. doi:10.1086/204001
• De Heusch, Luc. "On Griaule on Trial." Current Anthropology, Vol. 32, br. 4, 1991, str. 434–437. doi:10.1086/203978
• Temple, Robert K. The Sirius Mystery. New York: St. Martin's Press, 1976.
• Ridpath, Ian. "Investigating the Sirius 'Mystery'." Skeptical Inquirer, Fall 1978.
• Sagan, Carl. Broca's Brain: Reflections on the Romance of Science. New York: Random House, 1979.