Petorica iz Yube

Zima 1978. godine u sjevernoj Kaliforniji bila je neobično oštra, ali za petoricu mladića iz okruga Yuba, 24. februar trebao je biti noć trijumfa i sportskog uzbuđenja.

Umjesto toga, postao je početak jezive enigme koja će decenijama kasnije proganjati istražitelje, porodice i ljubitelje misterija širom svijeta.

Gary Mathias, Jack Huett, Jack Madruga, Ted Weiher i Bill Sterling nisu bili obična grupa prijatelja.

Bili su povezani nevidljivim nitima zajedničkih izazova – svaki od njih nosio se s određenim mentalnim poteškoćama ili intelektualnim invaliditetom.

U svom rodnom kraju, bili su poznati kao “dječaci”, grupa koja se držala zajedno, podržavala i dijelila strast prema košarci.

Te noći, sjeli su u Madruginu tirkiznu Mercury Montego iz 1969. godine, uputili se na utakmicu u Chico i – jednostavno isparili.

Ono što je uslijedilo nadilazilo je običnu potragu za nestalima. Bio je to pokušaj da se razumije stvarnost koja se iznenada raspala.

Kako je pet odraslih ljudi završilo na zaleđenoj planini, daleko izvan svake razumne rute? I zbog čega su, iako su imali hranu i načine da se ugriju, ostali nepomični – prepušteni tišini koja ih je polako gasila?

Portreti petorice

Prije nego što pokušamo objasniti šta se dogodilo, moramo upoznati ljude koji su te noći iščezli u tami.

Gary Mathias (25) bio je možda najkompleksnija figura u grupi. Bivši vojnik koji je služio u Njemačkoj, Gary se vratio kući s dijagnozom paranoidne šizofrenije.

Iako je imao istoriju agresivnih ispada i problema sa zakonom, u godinama koje su prethodile nestanku, Gary je bio primjer uspješne rehabilitacije.

Uz redovnu terapiju i podršku porodice, postao je stub grupe. Bio je fizički najsnažniji, “svjetski putnik” koji je jednom autostopom prešao preko 800 kilometara kako bi se vratio kući.

Jack Huett (24) bio je suprotnost Garyju. Stidljiv, povučen, s ozbiljnim poteškoćama u učenju i govoru,

Jack je bio najranjiviji član. Toliko je ovisio o drugima da su ga roditelji rijetko puštali samog.

Bio je nerazdvojan od Teda Weihera, koji mu je bio poput starijeg brata.

Jack Madruga (30) bio je vlasnik automobila. Iako opisan kao “spor”, Madruga je bio samostalan – služio je u vojsci kao vozač kamiona, imao je posao i, što je najvažnije, bio je opsjednut svojim Mercury Montegom.

Niko drugi nije smio sjesti za volan njegovog automobila. Bio je precizan i pažljiv vozač.

Ted Weiher (32) bio je dobrodušni div grupe. Radio je u lokalnoj trgovini, bio je pismen i sposoban za samostalan život, ali je ponekad donosio bizarne odluke.

Njegova porodica se prisjećala kako je jednom, kada mu se zapalila spavaća soba, jednostavno nastavio spavati jer “nije želio kasniti na posao ujutro”.

Ta mješavina funkcionalnosti i nedostatka osnovnog instinkta za opasnost možda je igrala ključnu ulogu u onome što će uslijediti.

Bill Sterling (29) bio je duboko religiozan mladić, poznat po tome što je vikende provodio u bolnicama čitajući bolesnima.

Bio je hiperaktivan i, prema riječima roditelja, izuzetno povodljiv.

Ova petorka bila je dio “Gateway Gators”, košarkaškog tima za osobe s posebnim potrebama.

Sljedećeg dana trebali su igrati na turniru Specijalne olimpijade u Sacramentu. Njihovi dresovi bili su uredno složeni na krevetima. Obećali su roditeljima da će se vratiti odmah nakon utakmice u Chicu.

Skretanje u nepoznato

Utakmica u Chicu završila je oko 22 sata, a momci su viđeni u dobrom raspoloženju.

Zaustavili su se u maloj prodavnici “Behr’s Market” kako bi kupili grickalice, sokove i čokolade – zalihe za put kući koji je trebao trajati manje od sat vremena ravnom magistralom.

Međutim, negdje na tom putu, umjesto da skrenu južno prema Marysvilleu, njihova Mercury Montego skrenula je – ili je bila natjerana – u potpuno suprotnom smjeru.

Krenuli su prema istoku, duboko u negostoljubive šume Nacionalnog parka Plumas.

Put ih je vodio uz planinu, sve više i više, dok asfalt nije nestao pod debelim slojem snijega.

Nekoliko dana kasnije, policajac je pronašao automobil na visini od 1.400 metara. Vozilo je bilo napušteno.

Prozori su bili spušteni, vrata otključana, a u unutrašnjosti su se nalazili omoti čokolada i prazne limenke pića.

Ono što je najviše zbunilo istražitelje bila je činjenica da automobil nije bio zaglavljen.

Iako je bilo snijega, petorica snažnih muškaraca mogla su ga lako izgurati.

Ključeva nije bilo, ali kada su policajci prespojili žice, motor je upalio iz prve. Rezervoar je bio polupun.

Zašto bi petorica muškaraca napustila savršeno ispravan automobil usred ledene noći i krenula pješice u mrak, bez adekvatne odjeće, u pravcu koji vodi samo dublje u divljinu?

Svjedok u tami

Dok je policija tapkala u mjestu, pojavio se svjedok koji je cijeloj priči dodao ton horor filma.

Joe Shones, 55-godišnji muškarac, zadesio se na istoj toj planinskoj cesti te kobne noći.

Njegov automobil se zaglavio u snijegu dok je išao provjeriti svoju planinsku kolibu.

Dok je pokušavao otkopati točkove, Shones je doživio blagi srčani udar.

Povukao se u automobil, ostavivši motor da radi radi grijanja. Negdje oko ponoći, ugledao je svjetla iza sebe.

Vidio je grupu ljudi, siluete koje su se kretale u svjetlosti farova. Dozivao je u pomoć, ali niko mu se nije odazvao.

Opisao je da je vidio ženu s djetetom u naručju i crveni kamionet koji je stajao u blizini.

Shones je tvrdio da su mu svjetla farova u jednom trenutku bila uperena direktno u oči, a zatim su se ugasila.

Čuo je “neobično zviždanje” i glasove koji su utihnuli.

Satima kasnije, kada mu je ponestalo goriva, Shones je, uprkos bolovima, uspio pješice sići niz planinu.

Prošao je pored napuštene Mercury Montego, ne znajući da je to vozilo nestalih mladića.

Njegovo svjedočanstvo o crvenom kamionetu i ženi s djetetom nikada nije potvrđeno, ali je postalo srž teorije o prisilnom nestanku.

Jesu li dječaci pratili nekoga?

Jesu li bježali od nekoga?

Prikolica strave

Prošlo je dugih pet mjeseci. Snijeg se otopio, a šuma je počela otkrivati svoje mračne tajne.

Četvrtog juna 1978. godine, grupa motociklista naišla je na kamp prikolicu Šumarske službe, udaljenu nevjerovatnih 30 kilometara od mjesta gdje je pronađen automobil.

Kada su ušli unutra, dočekao ih je prizor iz noćne more.

Na jednom od kreveta ležalo je tijelo Teda Weihera, umotano u osam slojeva ćebadi od glave do pete.

Ted je bio mrtav, ali ono što je šokiralo patologe bilo je stanje njegovog tijela.

Ted, koji je težio preko 90 kilograma, izgubio je više od polovine svoje težine.

Njegova brada bila je duga, što je ukazivalo na to da je bio živ najmanje osam do trinaest sedmica nakon nestanka.

Oko njega, u prikolici, bilo je dovoljno hrane da pet muškaraca preživi godinu dana.

Postojali su deseci konzervi koje su bile otvorene (vjerovatno P-38 otvaračem koji je Gary Mathias znao koristiti), ali je barem tri puta više konzervi ostalo netaknuto.

Najtragičnije od svega – u vanjskom spremištu nalazili su se rezervoari s plinom koji bi, samo jednim okretom ventila, obezbijedili grijanje u prikolici.

Ted je, međutim, umro od kombinacije izgladnjivanja i hipotermije, u mraku i tišini, dok mu je gangrena izjedala stopala.

Tragovi u snijegu

Potraga se intenzivirala. Nedaleko od prikolice, pronađeni su ostaci Jacka Madruge i Billa Sterlinga.

Priroda je bila surova; životinje su učinile svoje, ali uzrok smrti bio je jasan – smrzavanje.

Njihova tijela su bila na suprotnim stranama puta, kao da su u jednom trenutku, iscrpljeni, jednostavno odlučili leći i zaspati.

Jack Huett pronađen je nekoliko dana kasnije. Njegov otac je identifikovao kosti svog sina po patikama.

A Gary Mathias? Njegove patike su pronađene unutar prikolice, što je sugerisalo da ih je zamijenio Tedovim čizmama.

Njegova kožna jakna bila je tu. Ali Garyja nigdje nije bilo. Uprkos hiljadama sati potrage, njegovi ostaci nikada nisu pronađeni.

Postao je jedina karika koja nedostaje, čovjek koji bi možda mogao objasniti šta se dogodilo, ali je umjesto toga postao centralna figura sumnje.

Anatomija straha: Teorije i hipoteze

Slučaj Petorice iz Yube prkosi svakom logičnom objašnjenju. Istražitelji su decenijama pokušavali sastaviti mozaik, ali svaki komadić koji bi dodali stvarao bi novu rupu.

Teorija o “Zajedničkom ludilu”

Jedna od najintrigantnijih, ali i najjezivijih teorija jeste ona o kolektivnom psihotičnom slomu.

Gary Mathias je bolovao od šizofrenije. Da li je moguće da je, u stresnoj situaciji kada se automobil zaglavio (ili su mislili da se zaglavio), Gary doživio epizodu?

U grupi gdje su svi članovi bili sugestibilni i ovisili o vođstvu, Garyjeva panika mogla je postati njihova realnost.

Ako je on vjerovao da ih neko progoni, oni su mu vjerovali. To bi objasnilo bjekstvo u šumu, izbjegavanje Shonesovog automobila i tišinu u prikolici – skrivali su se od zamišljenog neprijatelja.

Crveni kamionet

Mnogi članovi porodica, posebno majka Jacka Madruge, čvrsto su vjerovali da su njihovi sinovi bili žrtve nasilja.

“Neka sila ih je natjerala gore”, govorila je. “Oni ne bi pobjegli u šumu kao jato prepelica bez razloga.”

Teorija kaže da su mladići u Chicu ili na putu kući vidjeli nešto što nisu smjeli. Možda su ih lokalni nasilnici u crvenom kamionetu namjerno skrenuli s puta i progonili uz planinu.

U strahu za život, momci su napustili auto i pobjegli u mrak, ne znajući da bježe u sigurnu smrt.

Izgubljeni u mraku

Postoji i banalnije, ali ništa manje tragično objašnjenje. Jack Madruga je možda pogriješio pri skretanju.

Kada su se našli u snijegu, panika je preuzela kormilo. Osobama s intelektualnim poteškoćama orijentacija u ekstremnim uslovima je drastično otežana.

Možda su vidjeli svjetla prikolice u daljini i krenuli prema njima, vjerujući da je to jedini spas.

Kada su stigli, Ted je bio previše iscrpljen da nastavi. Gary i ostali su možda pokušali potražiti pomoć, ali su se pogubili u planinskom lavirintu.

Tišina koja vrišti

Najveća misterija ostaje ponašanje unutar kamp prikolice. Ted Weiher je proveo sedmice unutra.

Imao je šibice. Imao je papirne knjige koje je mogao zapaliti. Imao je plin. Zašto nije zapalio vatru?

Odgovor možda leži u samoj prirodi njihovog invaliditeta. Ted je bio čovjek pravila.

Ako mu niko nije rekao da smije koristiti resurse u prikolici, ili ako je u svom stanju šoka vjerovao da će biti kažnjen zbog “provale”, on to nije učinio.

To je srceparajući portret bespomoćnosti – sjediti pored peći i konzervi hrane, a umirati od zime i gladi jer tvoj mozak ne može premostiti jaz između potrebe i dozvole.

Što se tiče Garyja Mathiasa, on ostaje “duh” ovog slučaja.

Da li je Gary, u naletu šizofrene epizode, ostavio svoje prijatelje da umru?

Ili je on bio taj koji je, uprkos svom stanju, pokušao biti heroj, zamijenio obuću i krenuo kroz snijeg dubok dva metra po pomoć, samo da bi ga planina progutala?

A možda je istina nešto sasvim drugo, skrivena u onome što im se te noći učinilo stvarnim?

Nešto ih je navelo da skrenu. Nešto ih je uvjerilo da je ostanak opasniji od bijega. Šta god da je bilo, nije ostavilo ime, lice ni dokaz.

Samo napušten automobil, tišinu u prikolici i jednog čovjeka koji je nestao bez traga.

Planina je učinila ono što planine uvijek rade – zadržala je priču za sebe.

A mi smo ostali s pitanjem koje ne prestaje da se vraća: šta ih je natjeralo da krenu u mrak?