Putovanje kroz vrijeme: Priča o Irene Corbally Kuhn

Irene Corbally Kuhn, novinarka pionirka s početka 20. vijeka, upustila se u brojne avanture širom svijeta. U svojim memoarima Assigned to Adventure, objavljenim 1938. godine, ona prepričava svoju izvanrednu karijeru sve do tog vremena.

Dok njena knjiga pokriva širok spektar zanimljivih priča, jedan odlomak se izdvaja kao posebno intrigantan. U ovom dijelu, Irene opisuje jezivo iskustvo koje bi se moglo protumačiti ili kao vremenski skok (time-slip) ili kao psihička vizija buduće tragedije.

Zaronimo u Irenin život i kontekst koji okružuje ovaj izvanredan incident.

1922. godine, Irene je bila stacionirana u Šangaju, gdje se vjenčala sa Bertom Kuhnom, kolegom reporterom koji je radio kao urednik vijesti za “China Press”.

Par se veoma obradovao kada su sljedeće godine dobili kćerku, Rene.

Međutim, u Šangaju su maja 1925. godine izbili nemiri i tada je policija otvorila vatru na veliku grupu kineskih studenata koji su protestovali zbog osuda svojih kolega radnika u predionicama pamuka, koji su bili uključeni u štrajk.

Nastali neredi su izazvali izuzetno opasno okruženje. Prepoznavši ozbiljnost situacije, Bert je ubijedio Irene da povede kćerku i otputuje u Ameriku radi sigurnosti, dok je on ostao u Kini.

A sada se prebacimo na naizgled obično decembarsko poslijepodne.

Irene je šetala Michigan Boulevardom u Chicagu, uživajući u ugodnom vremenu i osjećajući opšte zadovoljstvo.

Nije ni slutila da je čeka nesvakidašnji susret, koji će zauvijek ostati urezan u njeno sjećanje.

“…iznenada i bez upozorenja nestalo je nebo, bulevar, ljudi, jezero, sve je nestalo, izbrisano iz mog vidokruga potpuno i brzo kao da me je zaslijepilo. Preda mnom se, kao na filmskom platnu u mračnom pozorištu, razmotao pojas zelene trave unutar ograde od željeznih šipki. Tri mlada drveta, u proljetnom zelenilu, stajala su na jednoj strani; iza drveća i ograde, u daljini, dimnjaci fabrike ispuštali su čađave pramenove dima preko neba.”

“Preko puta drveća stajao je mali krug ljudi, muškaraca i žena, tek nekolicina, u crnoj odjeći. A zaustavljajući se na šljunkovitom putu pored trave, pojavila se limuzina iz koje su izašla dva muškarca koji su se okrenuli da pruže ruke ženi u crnom, koja je izlazila iz automobila. Žena sam bila ja.”

“Posmatrala sam sebe kako me protiv moje volje sprovode do grupe ljudi koja se sada razdvojila da bi me primila. Nisam ispuštala nikakav zvuk, ali sam se borila protiv nužnosti da krenem ka njima. Napravila sam jedan korak, a zatim sam stala kao ukopana. Dva muškarca su me nježno gurala naprijed, korak po korak, sve dok napokon nisam bila među ostalima i pogledala malu rupu izrezanu u travi – rupu ne veću od šezdeset kvadratnih centimetara.”

“Pogledala sam je samo jednom i okrenula joj leđa, želeći pobjeći, ali me je držala neka neodoljiva sila. Tu se nalazila mala kutija koju je neko, saginjući se, sa beskrajnom nježnošću spuštao u zemlju – kutija tako mala i lagana da sam je mogla držati u ruci i jedva je osjetiti.”

“Šta sam radila ovdje? Gdje sam bila? Zašto sam dopuštala nekome da stavi ovu kutiju u zemlju — ovu malu kutiju koja je sadržavala nešto vrlo dragocjeno za mene? Nisam mogla ni govoriti ni pomaknuti se. Ovi ljudi — ko su oni bili? Onda sam prepoznala samo lica porodice moga muža, umrljana suzama i tužna. Tišina je vrištala i kidala me. Pogledala sam oko sebe. Svi članovi klana su bili tu. Samo je on nedostajao. Onda sam znala šta je u kutiji i srušila sam se na travu bez zvuka”, napisala je Irene u posljednjem dijelu svoje zastrašujuće vizije.

Nakon što se vizija rasplinula, Irene se našla vidno oslabljena, što je potaknulo jednog saosjećajnog stranca da joj ponudi pomoć.

Zabrinut za njeno dobro, stranac je brzo zaustavio taksi, koji ju je odvezao do kancelarije njenog djevera.

Primjetivši koliko je izgledala iscrpljeno, njen djever se zaprepastio i brzo joj natočio izdašnu čašu viskija.

Uprkos Ireninim pokušajima da uvjeri sebe da je incident bio puki plod njene mašte, on joj je ostao urezan u sjećanje godinama koje su slijedile.

U februaru 1926. godine, Irene je krenula na povratno putovanje za Kinu, isplovivši iz Vancouvera brodom “Empress of Canada”.

Čim je stupila na brod, brodski blagajnik joj je savjetovao da kontaktira putničkog agenta. Slijedeći ovaj savjet, Irene se obratila agentu, koji joj je predao telegram od Bertove porodice iz Chicaga.

Telegram je nosio uznemirujuću poruku: “Molimo obavijestite gospođu Bert L. Kuhn da joj je suprug opasno bolestan. Bilo bi najbolje da ne isplovljava.”

Međutim, sudbina je za Irene imala još tragičnije vijesti. Čim je sišla s broda, primila je drugi telegram, koji je donio poražavajući udarac: “Bert je preminuo.”

Po povratku u Chicago, Irene je pronašla utjehu u novom počevši raditi za list “Mirror”. U međuvremenu, dogovoreno je da se Bertov pepeo donese u grad radi sahrane.

“Bio je 30. maj kada sam, pošto su sve pripreme bile završene, otišla sa svoja dva djevera limuzinom na groblje Rosehill, koje nikada ranije nisam vidjela.”

“Vozili smo se kroz grad, prošli kroz kapije groblja i zaustavili se. Muškarci su prvi izašli i čekali da mi pomognu. Spustila sam nogu na zemlju i nešto me je zadržalo. Na trenutak nisam mogla podići pogled jer sam znala šta ću vidjeti. Napokon sam pogledala. Pod nogama je bila proljetna trava. Tamo su bila tri mlada drveta u svježem lišću; tamo ograda od željeznih šipki, i dimnjaci gradskih industrija daleko u daljini. Noge su mi bile teške kao olovo. Nisam htjela nastaviti.”

“Bertova braća su me nježno gurala naprijed. Sa strane sam ugledala krug ožalošćenih ljudi u crnoj odjeći, koji su čekali. Zastala sam.”

“‘Niste morali iskopati cijeli grob, zar ne?’ upitala sam.
‘Kako znate?’ upitao je Paul sa zaprepaštenjem.
‘Tu je samo mala kvadratna rupa dovoljno velika da stane kutija sa Bertovim pepelom, zar ne?’ nastavila sam.
Paulovo lice bilo je bijelo ispod njegove prirodne preplanulosti.”

“‘Da, tako je. Rekli su da bi bilo glupo iskopati cijeli grob za malu kutiju pepela. Ali kako ste znali?’ ustrajao je. Nisam odgovorila. Razmišljala sam o onom decembarskom danu na Michigan Boulevardu kada sam vidjela budućnost, preko mosta vremena…”

Njen suprug, Bert L. Kuhn, također novinar, umro je 1926. godine nakon četiri godine braka. Okolnosti oko Bertove smrti dodaju još jedan intrigantan sloj ovoj misterioznoj priči.

Prema zvaničnom medicinskom izvještaju, njegova smrt pripisana je “nepoznatim uzrocima”. Međutim, postojali su određeni faktori koji su probudili Ireninu znatiželju i podstakli njene sumnje.

Manjem broju ljudi bilo je poznato da je Bert bio uključen u tajne operacije za Obavještajnu službu američke mornarice, što je Irene navelo da vjeruje da su njegovi tajni poduhvati možda odigrali ulogu u njegovoj preranoj smrti.

Irena sama nikada nije pronašla odgovor na ono što joj se dogodilo tog dana.

Postoje mnoga moguća objašnjenja za ovakve fenomene, u rasponu od naučnih do paranormalnih. Neke od naučnih hipoteza uključuju kvantnu fiziku, paralelne univerzume, greške u mozgu i psihološke faktore.

Međutim, nijedno od ovih objašnjenja nije konačno dokazano, i još uvijek postoji mnogo rasprava i kontroverzi oko validnosti i pouzdanosti dokaza i svjedočenja.

Ipak, Irenino iskustvo kao i druga slična iskustva služe kao snažan podsjetnik na neistražene aspekte ljudskog uma i univerzalne tajne koje okružuju našu stvarnost.

Izvor: anomalien.com