Sindrom trećeg čovjeka: Fenomen neobjašnjivog prisustva

Sindrom trećeg čovjeka je iskustvo koje su doživjeli astronauti, planinari, polarni istraživači i preživjeli u katastrofama širom svijeta.

To nije priča o duhovima ili anđelima u klasičnom smislu, iako je mnogi tako tumače. To je priča o nevidljivom vodiču, nečujnom savjetniku i fizički opipljivom prisustvu koje se pojavljuje onda kada je svaka nada izgubljena.

Iako su okolnosti različite, priče su zapanjujuće slične: u trenutku potpunog očaja, pojavljuje se “neko” i pruža snagu, mudrost i volju za preživljavanjem.

Ko je, ili šta je, taj treći čovjek? Da li je to trik izmučenog uma, anđeo čuvar ili nešto sasvim treće, nešto što leži uspavano u dubinama ljudske psihe?

Vodič kroz pakao

Jedanaesti je septembar 2001. godine. Dim, vatra i haos vladaju donjim Menhetnom. U Južnom tornju Svjetskog trgovinskog centra, na 91. spratu, Ron DiFrancesco je bio zarobljen.

Posljednji živi čovjek koji će se evakuisati iz te zgrade, ali u tom trenutku, on to nije znao. Znao je samo da je put prema dolje blokiran vatrom, a put prema gore ne postoji.

Vazduh je bio gust i otrovan, pluća su mu gorjela, a svijest je polako počela da blijedi pod naletom gušenja. Počeo je da halucinira.

A onda, usred tog pakla, pojavio se čovjek. Bio je visok, samouvjeren, a njegova odjeća bila je nekim čudom netaknuta dimom i plamenom.

DiFrancesco je u početku mislio da je to samo još jedna halucinacija, produkt mozga koji ostaje bez kisika. Ali onda ga je taj čovjek uhvatio za ruku.

Stisak je bio čvrst, stvaran. Bez riječi, poveo ga je kroz ruševine, sigurnim korakom, kao da u ruci drži mapu uništenja.

Vodio ga je sprat po sprat, kroz mrak i haos, sve do prizemlja i do spasa. Kada su spasioci pronašli DiFrancesca, on im je ispričao nevjerovatnu priču o svom vodiču.

Ali, tamo nije bilo nikoga drugog. Bio je sam.

“Bilo je to više biće, a ne unutrašnje biće”, rekao je kasnije. “Možda je to bio anđeo. Nisam vidio lice Boga, ali znam da je neko došao i pomogao mi.”

Ono što je fascinantno u vezi sa DiFrancescovim iskustvom jeste njegova vlastita priroda. On nije bio duhovan čovjek.

Bio je prosječan građevinski radnik, čovjek koji je uživao u pivu nakon posla. Pa ipak, insistirao je na tome da je čovjek koji ga je spasio bio stvaran, fizički prisutan.

Njegova priča postala je jedan od najdramatičnijih modernih primjera “Sindroma trećeg čovjeka”.

Glas u lavini

Hiljadama kilometara daleko od betonske džungle Njujorka, u divljoj i neukrotivoj ljepoti kanadskih Stjenovitih planina, naučnik i istraživač James Sevigny doživio je svoje iskušenje.

On i njegov partner penjali su se u izolovanom području kada ih je poklopila lavina. Tutnjava snijega i leda bacila ih je niz padinu dugu preko 600 metara.

Kada se sve smirilo, Sevigny je ležao slomljen, u agoniji, siguran da mu je došao kraj.

A onda je osjetio prisustvo.

Nije ga vidio, ali ga je osjetio sa nevjerovatnom jasnoćom. “Bilo je to kao da vam se neko prišunja i stavi nos na pola centimetra od vašeg vrata. To je bio takav fizički osjećaj”, opisao je.

Iza njegovog ramena, strog, ali smiren glas mu je naredio: “Ustani. Moraš živjeti.”

Taj glas, to prisustvo, nije ga napustilo. Kao i DiFrancescoov vodič, i ovaj nevidljivi entitet ga je vodio.

Natjerao ga je da ustane, uprkos slomljenim kostima i iscrpljenosti, i vodio ga skoro dva kilometra kroz zaleđenu dolinu do mjesta gdje je bio njegov kamp.

Kada su stigli, kamp je bio prazan. Ali u tom istom trenutku, kao po nekom kosmičkom scenariju, tuda su prolazili planinski vodič, elitni skijaš i medicinska sestra. Tri osobe koje bi svako poželio u takvoj situaciji.

“Da ste mogli izabrati tri osobe koje bi vam pomogle, ne biste mogli izabrati bolje”, rekao je Sevigny.

Pozvao ih je u pomoć, a u tom trenutku, prisustvo je nestalo. Ostavilo je iza sebe samo jedan zbunjujući dokaz: pored Sevignyjevih tragova u snijegu koji su vodili do kampa, nalazio se još jedan par tragova.

Ali nije bilo tragova koji su odlazili odatle.

Sevigny, čovjek sa doktoratom iz hemije, nije sklon duhovnim objašnjenjima. “Ne razmišljam previše o tome.

Ne kažem da je to bio Bog ili anđeo čuvar”, izjavio je. Pa ipak, dodaje bez oklijevanja: “Da nije bilo trećeg čovjeka, bio bih mrtav. Nema šanse da bih imao snage da ustanem i pređem tu dolinu.”

Duh na Antarktiku

Možda najpoznatiji i najranije zabilježeni slučaj ovog fenomena dolazi od jednog od najvećih heroja istraživanja, Sir Ernesta Shackletona.

Nakon što je njegov brod Endurance smrvljen u ledu Antarktika 1915. godine, Shackleton je poveo svoju posadu na epsko putovanje preživljavanja.

Vrhunac te odiseje bio je nevjerovatan podvig kada su Shackleton, Frank Worsley i Tom Crean prešli 36 sati preko neistražene i opasne unutrašnjosti ostrva Južna Džordžija kako bi stigli do stanice za kitolov i pozvali pomoć.

Bili su na kraju snaga, patili su od promrzlina, gladi i potpune iscrpljenosti. Kretali su se kroz ledene planine i glečere, u uslovima koji bi slomili većinu ljudi.

Godinama kasnije, u svojoj knjizi “Jug”, Shackleton je napisao rečenicu koja je postala suština ovog fenomena:

“Znam da smo tokom tog dugog i napornog marša od trideset šest sati preko neimenovanih planina i glečera Južne Džordžije često imali osjećaj da nas je četvorica, a ne trojica.”

Worsley i Crean su, nezavisno jedan od drugog, kasnije potvrdili isto iskustvo. Sva trojica su osjećala prisustvo četvrtog, tihog saputnika koji je koračao s njima, pružajući im tihu utjehu i snagu da nastave.

Nisu o tome razgovarali tokom putovanja, plašeći se da će onaj drugi pomisliti da su poludjeli, ali osjećaj je bio neporeciv i zajednički. Ko je bio taj četvrti član njihove male, očajničke ekspedicije?

Fantomi u kokpitu

Godine 1927., Charles Lindbergh je krenuo u podvig koji će ga upisati u istoriju: prvi samostalni let preko Atlantika.

Više od 33 sata, bio je sam u malom kokpitu aviona Spirit of St. Louis, boreći se sa umorom, ledom i nepreglednim prostranstvom okeana ispod sebe.

Nakon više od 20 sati bez sna, počeo je da doživljava nešto neobično.

U kokpitu, koji je bio jedva dovoljan za njega samog, osjetio je da se pojavljuju “fantomske figure”. Opisao ih je kao prozirna, eterična bića koja su se kretala oko njega, razgovarala s njim, nudila mu savjete o navigaciji i pružala mu osjećaj sigurnosti.

“Bio sam svjestan da su sa mnom duhovi iz drugog svijeta… raspravljali su o problemima mog leta kao da su živi”, napisao je kasnije.

Ovo prisustvo mu je pomoglo da ostane budan i fokusiran u ključnim trenucima kada ga je san skoro savladao.

Za Lindbergha, racionalnog pilota i inženjera, ovo iskustvo je bilo duboko i zbunjujuće, ali i ključno za njegov uspjeh i preživljavanje.

Tragedija na Nanga Parbatu

Jedan od najvećih planinara svih vremena, Reinhold Messner, također je iskusio ovu misteriju na najtragičniji mogući način.

Godine 1970., on i njegov brat Günther penjali su se na smrtonosnu planinu Nanga Parbat u Pakistanu.

Nakon što su osvojili vrh, bili su prisiljeni na težak i opasan silazak nepoznatom rutom.

Iscrpljeni, dehidrirani i pateći od visinske bolesti, borili su se za svaki korak.

Tokom tog silaska, Messner je stalno imao osjećaj da s njima hoda i treći penjač. Osjećao ga je negdje sa svoje desne strane, malo iza sebe.

Nije ga mogao vidjeti jasno, ali je znao da je tu. Ovo prisustvo nije bilo prijeteće; naprotiv, bilo je neutralno, gotovo kao tihi posmatrač.

Nažalost, tokom silaska, njegov brat Günther je nestao, vjerovatno zatrpan u lavini. Messner je jedva preživio, izgubivši nekoliko prstiju na nogama zbog promrzlina.

Godinama kasnije, kada je opisivao to iskustvo, govorio je o tom “trećem penjaču” kao o stvarnom, opipljivom dijelu te tragične ekspedicije.

Šta kaže nauka?

Kako objasniti ove nevjerovatne priče? Skeptici i naučnici imaju nekoliko teorija koje se uglavnom vrte oko psihologije preživljavanja.

Halucinacije izazvane stresom

Najčešće objašnjenje je da je “treći čovjek” produkt mozga koji se nalazi pod ekstremnim stresom.

Hipoksija (nedostatak kisika na velikim visinama), dehidracija, iscrpljenost, hipotermija i senzorna deprivacija mogu izazvati snažne halucinacije.

U suštini, mozak, u pokušaju da se izbori sa traumom i samoćom, stvara unutrašnjeg saputnika kao mehanizam za preživljavanje.

Bikameralni um

Ova teorija sugeriše da u ekstremnim situacijama, naš mozak može privremeno da se “podijeli”. Jedan dio mozga preuzima ulogu “govornika” ili “vodiča”, dok drugi dio postaje “slušalac”.

To je kao da se naša unutrašnja svijest manifestuje kao vanjski entitet, dajući nam naredbe i ohrabrenje koje nam je potrebno da preživimo.

To je naš vlastiti um koji nam govori “Ustani!”, ali mi to doživljavamo kao da dolazi od nekog drugog.

Arhetip čuvara

Sa jungijanske tačke gledišta, “treći čovjek” bi mogao biti manifestacija arhetipa čuvara ili mudrog starca koji postoji u kolektivnom nesvjesnom čovječanstva.

U trenucima kada je naša individualna svijest slomljena, ovaj drevni, univerzalni arhetip može isplivati na površinu da nas vodi.

Iako su ova objašnjenja logična, ona ne uspijevaju u potpunosti da objasne sve aspekte fenomena.

Kako objasniti zajednička, identična iskustva poput Shackletonovog tima?

Kako objasniti fizičke dokaze, kao što je dodatni par tragova u snijegu koje je prijavio Sevigny?

I zašto je to “prisustvo” uvijek benevolentno, smireno i od pomoći? Zašto nikada nije prijeteće ili zbunjujuće?

Za mnoge koji su doživjeli ovaj fenomen, naučna objašnjenja jednostavno nisu dovoljna. Za njih, iskustvo je bilo previše stvarno, previše transformativno da bi se otpisalo kao puka halucinacija.

Možda u svima nama čuči uspavani mehanizam za preživljavanje koji se aktivira samo na samom rubu smrti.

Možda je to neka vrsta telepatske veze sa kolektivnom sviješću ili čak uvid u drugu dimenziju.

Bilo da je to projekcija našeg vlastitog uma, anđeo čuvar ili nešto što još uvijek ne razumijemo, poruka je ista: ljudski duh posjeduje nevjerovatnu sposobnost da pronađe snagu i nadu tamo gdje ih, naizgled, nema.