Žena po imenu Melanie iz Venture u Kaliforniji, doživjela je čudno iskustvo dok je sjedila na sofi u dnevnoj sobi. Dok je jednostavno zurila u zid, postala je, kako vjeruje, nevidljiva…
Njen muž je hodao po kući tražeći je. Čak je prošao pored nje – samo nekoliko metara dalje – i nije je vidio.
Epizoda je trajala oko 10-tak minuta, a onda je odjednom ponovo postala vidljiva.
Ova neobična priča samo je jedna od nekoliko dokumentiranih od strane Donne Higbee koja provodi opsežno, kontinuirano istraživanje fenomena koji naziva ljudska nevoljna spontana nevidljivost.
Prema anegdotama o kojima Higbee piše na svojoj web stranici The Research and Writings of Donna Higbee, ljudi iznenada i neočekivano postaju nevidljivi.
Čini se da se ne osjećaju drugačije kada se to dogodi, a mogu vidjeti i normalno se kretati, kao da se ništa nije promijenilo.
Ipak, drugi ljudi ih ne vide. Potpuno ih ignorišu, kao da ne postoje.
Žrtve ovog bizarnog fenomena potvrđuju da ovo iskustvo nije isto što i ignorisanje.
Svakako, većina nas je imala osjećaj da smo nevidljivi u neugodnim trenucima na društvenim prilikama.
Ovo iskustvo je daleko drugačije.
Jedna od anegdota o kojoj je Higbee pričala, dogodila se na zabavi. Muškarac od 37 godina je ušao u kupatilo i izašao, naizgled, potpuno nevidljiv.
Pokušao je da se upusti u razgovor sa nekoliko ljudi, uključujući i svoju devojku, ali je bio potpuno izignorisan.
Tražio je od nje cigaretu, ali nije dobio odgovor. U početku je mislio zbijaju šale s njim i tako se ljut vratio u kupatilo.
Kada je ponovo izašao, kao da se ništa nije dogodilo. Sve se vratilo u normalu i ponovo se mogao vidjeti.
Higbi je sakupila nekoliko ovih priča, a u svakom slučaju se fenomen odvijao spontano, bez upozorenja, trajao nekoliko minuta, a onda se završavao.
Nekoliko ljudi je više puta postalo žrtva nevidljivosti – kao da su osjetljivi na nju. Čak se čula sa ljudima koji tvrde da mogu povremeno da kontrolišu svoju nevidljivost po volji.
Daniel S. je osjetio da je jednog dana postao nevidljiv kada je bio s nekim prijateljima koji su palili petarde.
Daniel je želio da prestanu, jer se bojao da će se pojaviti policajci i provjeriti njihove lične karte.
Njemu je to posebno predstavljalo problem, jer je na svoje ime imao nekoliko neplaćenih novčanih kazni.
Plašio se odlaska u zatvor i gubitka posla.
Policija se na kraju ipak pojavila i provjerila svačije lične karte – osim Danielove:
“Policajci su krenuli s druge strane reda (bilo su dva reda, jedan ispred drugog) ljudi.
Stajao sam iza prijateljice, koja je bila djevojka.
Policajac je od svake osobe tražio da mu pokaže ličnu kartu, dok je prolazio pored reda.
Zatim bi uzimao ličnu kartu i provjeravao svaku osobu. Bio sam posljednji u drugom redu.
Također, bio sam najveća osoba tamo. Bio sam čak i veći od policajaca.
Policajac se ponašao kao da me ne vidi. Nikada me nije pitao za ličnu kartu.
Nijedan od ta dva policajca nije obraćao pažnju na mene.
Svi moji prijatelji, osim dvoje koje su policajci odveli, mislili su da sam otišao.
Mnogi su me kasnije pitali gdje sam se sakrio. Rekao sam im svima da sam bio tamo. Niko mi nije vjerovao.”
Higbee ne pruža objašnjenja za ovaj fenomen, ali se pita da li bi mogao biti na bilo koji način povezan s tvrdnjama jogija da oni polažu pravo na tu moć ili onim što praktikuju članovi rozenkrojcera?
Oba tabora tvrde da ljudska nevidljivost nije samo moguća, već se može i kontrolisati.
Higbee iznosi mogućnost da bi ova nevidljivost mogla nekako biti povezana s iskustvima ljudi koje tvrde da su bili oteti od strane NLO-a.
U slučajevima mnogih otetih, čini se da njihovi vanzemaljski otmičari ne samo da mogu postati vidljivi i nevidljivi po volji, već i sami otmičari često bivaju nevidljivi od strane vanzemaljaca, dok prolaze kroz zatvorene prozore i čvrste zidove sve do svemirskih brodova koji isto sami po sebi mogu biti nevidljivi.
Ako su priče koje ove žrtve pričaju istinite, onda je teško znati šta se odnosi na ovaj fenomen.
Ali Donna Higbee nastavlja da istražuje i prikuplja informacije i iskustva od svih onih koji su voljni da ih podijele.
Postoje li neki dokazi? Kao, na primjer neke fotografije fenomena?
Snimljene su neke anomalne fotografije koje navodno pokazuju djelomičnu ljudsku nevidljivost:
Fotografija pod nazivom “She’s Lost Her Head” sa web stranice Coast to Coast snimljena je u Las Vegasu.
Kada je momak napravio fotografiju u jednom od hotela, žena je stajala ispred njega – ali izgleda bez glave.
Njen torzo sa kaputom i remenom za torbicu se jasno vide, ali je glava nevidljiva.
Na ovoj misterioznoj fotografiji grupe vojnika iz Drugog svjetskog rata na GhostStudy.com, jedan od vojnika u pozadini izgleda proziran. Je li to foto-anomalija, duh ili slučaj ljudske nevidljivosti?
Misterija spontane ljudske nevidljivosti i dalje je jedna od najzanimljivijih.
Prevedeno uz dozvolu sa: anomalien.com
