Solipsizam: Zagonetka čovjeka kraj vatre koji je posumnjao u stvarnost

U zimu 1641. godine, u unajmljenoj kući u Holandiji, francuski filozof René Descartes sjedi kraj vatre, umotan u zimski ogrtač, s listom papira u ruci. Odlučio je odbaciti svaku misao u koju može posumnjati, makar i najmanju.

Vatra ispred njega, papir među prstima, čak i vlastito tijelo iznenada postaju upitni.

Jedino što ne može dovesti u pitanje jeste činjenica da, dok sumnja, misli – a ako misli, mora i postojati.

Taj kratki misaoni eksperiment, zapisan u djelu Meditacije o prvoj filozofiji, postavio je pitanje kojim se filozofija bavi do danas: kako dokazati da, osim vlastitog uma, postoji bilo šta ili bilo ko drugi.

Iz tog problema drugih umova razvila se filozofska pozicija poznata kao solipsizam – stav da je vlastita svijest jedina je čije se postojanje može sa sigurnošću znati.

Solipsizam ostaje jedna od rijetkih filozofskih zagonetki bez opšteprihvaćenog rješenja.

Samo jedna izvjesnost

Solipsizam tvrdi da je jedino što osoba može sa sigurnošću znati postojanje vlastite svijesti.

Sve ostalo – drugi ljudi, fizički predmeti, čak i vlastito tijelo – ostaje predmet sumnje, jer se do svega dolazi isključivo posredstvom percepcije, a percepcija se ne može provjeriti izvana.

Filozofi taj izazov nazivaju "problemom drugih umova" – nemogućnošću da se sa sigurnošću utvrdi stoji li iza tuđeg ponašanja stvarna svijest ili samo prazna ljuštura koja se ponaša kao da misli.

Stanfordska enciklopedija filozofije bilježi da su filozofi tradicionalno nudili "argument iz analogije" kao odgovor – budući da se druga bića ponašaju slično čovjeku, razumno je pretpostaviti da imaju sličan unutrašnji život.

Taj argument, međutim, nudi samo vjerovatnoću, a solipsizam upravo insistira da nikakva vjerovatnoća ne može zamijeniti izvjesnost.

Uprkos toj logičkoj neoborivosti, gotovo nijedan filozof kroz istoriju nije iskreno prihvatio solipsizam kao životni stav; malo ko je spreman živjeti kao da su drugi ljudi tek prazne sjenke bez unutrašnjeg života.

Upravo ta napetost, između logičke otpornosti i praktične neprovodivosti, čini solipsizam trajno privlačnim za filozofsku raspravu.

Sofist koji je zatvorio svijet u samog sebe

Korijeni ove sumnje sežu duboko u antiku.

Grčki sofist Gorgija (oko 483–375. godine prije nove ere) tvrdio je, u raspravi O nepostojećem, da ništa ne postoji; da čak i kad bi nešto postojalo, to se ne bi moglo spoznati; i da čak i kad bi se moglo spoznati, ta se spoznaja ne bi mogla prenijeti drugome.

Sextus Empiricus, grčki filozof koji je živio vijekovima kasnije, prenio je Gorgijinu tezu u vlastitom djelu; original je u međuvremenu nestao.

Možda vas zanima: Kako prenošenje misli na kompjuter može postati moguće?

Gorgijina teza se često tumači kao retorička vježba, dokaz vlastite vještine ubjeđivanja, a ne kao iskrena tvrdnja o stvarnosti.

Njegova tvrdnja da ništa ne postoji nije istovjetna solipsizmu, koji tvrdi upravo suprotno – da barem jedna stvar, vlastiti um, sigurno postoji.

Ipak, Gorgija se danas obično navodi kao jedan od najranijih primjera radikalnog skepticizma, čiji trostruki argument o postojanju, spoznaji i saopštavanju nagovještava pitanja kojima će se solipsizam kasnije baviti.

Descartesov metodski skepticizam, dvije hiljade godina poslije, dao je tim starim pitanjima modernu, sistematsku formu.

Um koji stvara svijet

Skepticizam prema vanjskom svijetu dobio je svoj najradikalniji oblik kod irskog filozofa Georgea Berkeleya, početkom osamnaestog vijeka.

Berkeley je tvrdio da fizički predmeti ne postoje kao nezavisna materija, nego samo kao ideje u umu onoga koji ih percipira – princip sažet u njegovoj latinskoj formuli esse est percipi, "biti znači biti opažen".

Berkeley pritom nije bio solipsist: svijet, prema njemu, ne nestaje ni kad ga nijedan čovjek ne posmatra, jer sve stvari neprestano opaža Bog, čiji vječni um jamči kontinuitet postojanja i onda kad su ljudske oči zatvorene.

Descartes je pozvao Boga kao garanciju da čula ne varaju sistematski, zadržavajući materijalni svijet izvan uma.

Berkeley je otišao korak dalje i napustio samu materiju, ostavljajući samo umove i ideje koje ih ispunjavaju.

Možda vas zanima: Odakle dolaze misli?

Njemački filozof Immanuel Kant, koji je pisao nekoliko decenija kasnije, pokušao je pomiriti ta dva pola: prihvatio je da um oblikuje iskustvo prostora i vremena kroz vlastite kategorije, ali je odbio zaključak da vanjski svijet uopšte ne postoji, ostavljajući "stvar po sebi" izvan dosega ljudske spoznaje, ali ne i izvan postojanja.

Brod nasukan na hridi

Dvadeseti vijek nije riješio problem, ali ga je preformulisao jezikom koji je u filozofiji ostao trajno prisutan.

Francuski filozof Jean-Paul Sartre je u djelu Biće i ništavilo iz 1943. upozorio da su brojni filozofski pravci, i realizam i idealizam, nesvjesno nasukani na "hrid solipsizma" – nesposobni da objasne kako uopšte dolazi do saznanja da drugi umovi postoje.

Sartre je pokušao izbjeći taj škripac opisom stida: čovjek koji misli da je sam, pa se iznenada uhvati kako ga neko posmatra, u tom trenutku doživljava tuđi pogled kao neposredno iskustvo prisustva Drugog – ne kao logički dokaz, nego kao fenomenološku datost koju je teško poreći.

Ludwig Wittgenstein je u djelu Tractatus Logico-Philosophicus iz 1922. zaključio da solipsizam sadrži zrno istine koje se, međutim, ne može izreći rečenicom, nego se samo pokazuje kroz granice jezika kojim osoba raspolaže.

Bertrand Russell je, s druge strane, ostao pri klasičnom argumentu iz analogije: budući da tuđe tijelo funkcioniše slično vlastitom, razumno je pretpostaviti postojanje tuđe svijesti, iako se ta pretpostavka nikad ne može strogo dokazati.

Internet enciklopedija filozofije navodi da je upravo Descartesovo uvođenje metodske sumnje stvorilo pozadinu na kojoj je solipsizam kasnije izgledao, ako ne uvjerljiv, onda barem neoboriv.

Ni analitička filozofija, sa svojom logičkom preciznošću, ni egzistencijalizam, sa svojim naglaskom na iskustvu, nisu uspjeli ponuditi dokaz koji bi problem zatvorio jednom zauvijek.

Zagonetka bez izlaza

Za problem solipsizma ne postoji opšteprihvaćen dokaz koji bi ga riješio jednom zauvijek, iz jednostavnog razloga: svaki pokušaj da se dokaže postojanje drugih umova mora proći kroz isti onaj um čije se postojanje dovodi u pitanje.

Čulni dokaz, logički dokaz, čak i hipotetsko čitanje tuđih misli – kad bi ono ikad bilo moguće – ostali bi filtrirani kroz percepciju onoga ko dokaz izvodi. Krug se ne može probiti iznutra.

Ta zatvorenost nosi i težinu koja nadilazi puku logiku: prihvatanje solipsizma, makar i privremeno, ostavlja pojedinca sam u svemiru u kojem svaki glas i svaki dodir mogu biti tek proizvod vlastitog uma.

Zbog toga solipsizam ostaje otvoren i u eri koja sve više govori o simulacijama i vještačkoj inteligenciji.

Isto pitanje koje je mučilo Descartesa kraj vatre – može li se vanjski svijet razlučiti od savršene iluzije – ponovo se postavlja svaki put kad se povuče paralela sa simuliranom stvarnošću ili sa strojevima koji uvjerljivo oponašaju misao. Odgovor 1641. godine nije bio konačan, a nije ni danas.

Stanfordska enciklopedija filozofije bilježi da je Sartreov pokušaj rješenja ostao trajno uticajan upravo zato što je priznao ono što većina rješenja solipsizma prešućuje: problem se ne rješava dokazom, nego se, u najboljem slučaju, nadživi.

Descartes je te zime 1641. zapisao pitanje na koje niko poslije njega nije ponudio konačan odgovor.

IZVORI

• Stanford Encyclopedia of Philosophy – Other Minds
• Internet Encyclopedia of Philosophy – Solipsism and the Problem of Other Minds
• Stanford Encyclopedia of Philosophy – Jean-Paul Sartre
• René Descartes, Meditationes de Prima Philosophia, 1641.
• Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, 1922.
• Jean-Paul Sartre, L'Être et le Néant, Gallimard, 1943.