Računar ili groblje: Što je Stonehenge zapravo bio?

U oktobru 1963. godine u britanskom naučnom časopisu Nature objavljen je trostranični rad neobičnog naslova: "Stonehenge Decoded."

Potpisao ga je Gerald S. Hawkins, astronom s Bostonskog univerziteta i saradnik Harvard-Smithsonian opservatorije u Cambridgeu, Massachusetts.

Struka je Stonehenge decenijama svrstavala u kategoriju kulta: svetilište solarnog boga, žrtveni oltar, monumentalni grob za elitne mrtve. Hawkins je taj konsenzus ignorisao.

Tvrdio je da je, uz pomoć IBM-ovog računara, pronašao nešto sasvim drugačije: nalazi na lokalitetu podudarali su se s položajima Sunca i Mjeseca s matematičkom preciznošću, a Hawkins je smatrao da je ključ za predviđanje pomrčina sakriven u broju pedeset i šest. Stonehenge, po njemu, nije bio samo sveto mjesto. Bio je instrument.

Računar čita praistorijski kamen

Hawkins je Stonehenge posjetio 1961. godine. Vratio se s preciznim kartama: pozicijama svih kamenih blokova, iskopanih jama i nasipa.

Na Harvard-Smithsonian opservatoriji, uz pristup računaru IBM 7090 – tada najmoćnijem računaru kojim je opservatorija raspolagala – programirao je, zajedno s timom, izračunavanje nebeskih položaja za period gradnje Stonehengea.

Računar je analizirao 120 parova među 165 prepoznatih položaja na lokalitetu i vratio rezultat koji je Hawkinsa iznenadio: deseci poravnanja podudarali su se s mjestima izlaska ljetnog Sunca, zalaska zimskog Sunca i ključnim položajima Mjeseca.

Centralni argument odnosio se na 56 ravnomjerno raspoređenih jama na vanjskom rubu Stonehengea, danas nazvanih Aubreyjeve rupe po antikvaru Johnu Aubreyju, koji ih je opisao u 17. vijeku.

Iskopane su oko 3.100. godine pr. n. e., u prvoj fazi izgradnje kompleksa, a njihova svrha bila je nepoznata.

Hawkins je primijetio da se ciklus lunarnih pomrčina ponavlja svakih 18,67 godina. Tri takva ciklusa iznose gotovo tačno 56.

Zaključak je izgledao elegantno: premještanjem markera za tri mjesta godišnje, praistorijskim posmatračima na ravnici Salisbury Plain bio bi dostupan pouzdan kalendar pomrčina.

"Stonehenge je bio vezan za Sunce i Mjesec onako čvrsto kao plima i oseka," rekao je Hawkins ljeta 1966. za BBC. "Bio je astronomska observatorija. I to dobra."

Bestseler za čitaoce, "Moonshine on Stonehenge" za kolege

Knjiga "Stonehenge Decoded", objavljena 1965. godine u koautorstvu s Johnom B. Whiteom, postala je bestseler na obje strane Atlantika. Spoj neolita i IBM-ovog računara privukao je pažnju daleko izvan akademskih krugova.

Atraktivnost teorije pojačavao je njen prividni naučni legitimitet: rad je prvobitno objavljen u uglednom Nature, a zaključak je bio sažet i uvjerljiv. "Ne može postojati spor oko toge je li Stonehenge bio hram ili opservatorija," pisao je Hawkins. "Bio je oboje – jer su u ono doba Sunce i Mjesec bili bogovi."

Odgovor struke bio je žestok. Britanski arheolog R. J. C. Atkinson, koji je vodio iskopavanja na Stonehengeu između 1950. i 1964. i tada bio smatran vodećim stručnjakom za lokalitet, objavio je iste godine odgovor u časopisu Antiquity pod naslovom "Moonshine on Stonehenge."

Atkinson je pokazao da su neke od tačaka koje je Hawkins koristio za vizurne linije bile prirodne udoline, a ne namjerno iskopani objekti.

Margina greške od najviše dva stepena – koju je Hawkins prihvatio kao dopustivu – bila je, prema Atkinsonu, toliko široka da se gotovo svako geometrijsko poravnanje na ravnom terenu može proglasiti "preciznim".

Atkinson je izračunao da je vjerovatnoća da se toliko mnogo poravnanja vidi sa 165 tačaka bila bliska 0,5, odnosno 50:50, a ne "jedan prema milion", koliko je tvrdio Hawkins.

Hawkins se odbranio, ali nije uvjerio struku. Teorija o neolitskom računaru opstala je u popularnoj kulturi; u akademskim krugovima gubila je tlo.

1.500 godina gradnje i groblje u rupama

Definitivni odgovor stigao je decenijama poslije, sa terena.

Stonehenge Riverside Project izveden je između 2003. i 2009. godine pod zajedničkim vodstvom naučnika s univerziteta u Sheffieldu, Manchesteru, Bournemouthu, Southamptonu i UCL-u. Jedan od njih bio je i astronom-arheolog Michael Parker Pearson.

Parker Pearsonov tim analizirao je kremirane ostatke pokopane na lokalitetu, primijenio radiokarbonsko datiranje i rekonstruisao faze gradnje.

Ono što je otkriveno suprotstavilo se temeljnoj premisi Hawkinsove teorije.

Hawkins je Stonehenge tretirao kao koherentnu cjelinu stvorenu s jednim ciljem. Radiokarbonsko datiranje pokazalo je da je kompleks građen kroz više od 1.500 godina, od otprilike 3.100. do oko 1.600. pr. n. e., u zasebnim fazama koje odražavaju zasebne zajednice s zasebnim potrebama.

Prva faza izgradnje, ona u kojoj su nastale Aubreyjeve rupe, bila je povezana s grobljem: kremirani ljudski ostaci pronađeni su u tim rupama i u njihovoj neposrednoj blizini, što pokazuje da su u najranijoj fazi Stonehengea imale i pogrebnu funkciju.

"Stonehenge je građen u potpuno drugačijem, višefaznom redoslijedu kroz period od više od 1.500 godina," kaže Parker Pearson za BBC. "Poravnanja solsticija s Mjesecom uopšte nisu precizna, tačna su samo do jedan-dva stepena, pa nikad nije bio instrument za mjerenje vremena, nego monument koji je slavio određena kretanja Sunca i Mjeseca."

Da je astronomska veza realna, niko ne poriče: solsticijsko poravnanje u Stonehengeu dokumentovano je i prostorno potvrđeno. Ali između orijentacije prema solsticiju i preciznog mehanizma za predviđanje pomrčina postoji razlika koja u arhitekturi Stonehengea nije premostiva.

Jedno poređenje to dobro ilustruje.

Prema Parker Pearsonu, postoje dokazi da su ljudi u Britaniji pratili i predviđali lunarne pomrčine od otprilike 1.000. pr. n. e. To je između 1.500 i 2.000 godina nakon što je Stonehenge kao aktivno mjesto izgubio svoju primarnu ulogu.

Hawkins je imao pravo da je Stonehenge imao veze s Nebom. Pogriješio je kad je metaforu svog doba, računar, projicirao u neolitiku.