Šta se zaista dogodilo Michaelu Rockefelleru?

Rockefeller. To je ime iskovano u vatri industrijske revolucije, ugravirano u temelje nebodera koji paraju nebo Manhattana i šaputano u tihim hodnicima globalne moći.

Bili su kraljevi nafte, arhitekti finansijskih imperija i pokrovitelji umjetnosti. Živjeli su u svijetu pozlaćenih salona, upravnih odbora i političkih kampanja – svijetu uređenom, predvidljivom i potpuno pod njihovom kontrolom.

A onda je jedan od njih, Michael Clark Rockefeller, praunuk Johna D. Rockefellera, najbogatijeg čovjeka u modernoj istoriji, odlučio da taj svijet napusti.

Godine 1961, zamijenio je udobnost Pete avenije za vlažnu, neprohodnu džunglu Nove Gvineje, mjesto koje je na mapama Zapada bilo tek bijela mrlja, označena kao “terra incognita” (nepoznata zemlja).

Nije ga zanimalo bogatstvo koje ga je čekalo. Nije tražio moć. Tražio je nešto iskonsko, sirovo i neukrotivo: dušu naroda Asmat i umjetnost koju su stvarali.

Njegova potraga završila je misterijom koja i danas, više od šezdeset godina kasnije, izaziva debate.

Zvanična priča je čista, gotovo sterilna: mladi avanturista se utopio u nemirnim vodama Arafurskog mora. Tragična nesreća.

Ali džungla pamti drugačije.

U šapatu njenih stanovnika i u davno arhiviranim izvještajima kolonijalnih oficira leži mračnija, krvavija istina – o drevnim ritualima, krvnoj osveti i zavjeri šutnje koja je povezala močvare Nove Gvineje s najvišim ešalonima moći u New Yorku.

Ovo je ono što se, možda, zaista dogodilo Michaelu Rockefelleru.

Bijeg iz zlatnog kaveza

Rođen 1938. godine, Michael je bio sin Nelsona Rockefellera, tadašnjeg guvernera New Yorka i budućeg potpredsjednika Sjedinjenih Država. Odgajan je da naslijedi imperiju.

Međutim, Michael je bio drugačiji. Bio je tih, introspektivan i duboko fasciniran svjetovima daleko od njegovog.

Nakon što je diplomirao istoriju i ekonomiju na Harvardu, shvatio je da ga ne zanima Wall Street. Umjesto toga, okrenuo se antropologiji.

Njegova strast postala je “primitivna umjetnost”, termin koji se danas smatra zastarjelim, ali koji je tada opisivao autentične artefakte kultura netaknutih zapadnom civilizacijom.

Njegov otac je 1957. godine osnovao Muzej primitivne umjetnosti u New Yorku, a Michael je postao ključna figura u njegovom radu, putujući svijetom u potrazi za eksponatima.

Njegova opsesija postali su Asmati, narod sa jugozapadne obale Nove Gvineje.

Njihova umjetnost – monumentalni bisj stupovi, izrezbareni štitovi i sablasne maske – nije bila puka dekoracija. Bila je to živa veza sa svijetom duhova, sastavni dio njihovog ciklusa života, smrti i osvete.

Michael je u toj umjetnosti vidio sirovu snagu i duhovnu dubinu koja je nedostajala njegovom vlastitom, materijalističkom svijetu.

Odlučio je otići tamo, živjeti među njima i prikupiti najznačajniju kolekciju asmatičke umjetnosti na svijetu.

Svijet gdje se moć mjeri lobanjama

Asmatska zemlja jedno je od najnegostoljubivijih mjesta na planeti. Desetine hiljada kvadratnih kilometara močvara ispresijecane su rijekama boje blata, gustim mangrovim šumama i oblacima komaraca koji prenose malariju.

U ovom izolovanom svijetu, Asmati su razvili kompleksno društvo koje se temeljilo na ratovanju i spiritualizmu.

U srcu njihove kulture bio je lov na glave. To nije bio čin nasumičnog divljaštva, kako su ga Evropljani vidjeli.

Bio je to sveti ritual, neophodan za održavanje kosmičke ravnoteže. Kada bi član plemena umro – bilo od bolesti, starosti ili u borbi – vjerovalo se da je ravnoteža narušena.

Duh preminulog ne bi mogao naći mir sve dok se ne uzme glava neprijatelja. Taj čin osvete, poznat kao kakai, vraćao je dug i obnavljao vitalnost zajednice.

Kanibalizam je bio neraskidivi dio ovog rituala.

Konzumiranjem dijelova tijela neprijatelja, posebno mozga, vjerovalo se da ratnik preuzima njegovu snagu, hrabrost i životnu energiju, zvanu ngat.

Lobanja bi postala dragocjen trofej, često ukrašavana i čuvana kao simbol časti.

Ovaj svijet, brutalan i duboko duhovan, bio je svijet u koji je Michael Rockefeller zakoračio.

On je znao za njihove običaje, ali je, možda vođen mladalačkim idealizmom, vjerovao da ga njegova dobra volja i fer trgovina (nudio je čelične sjekire i duhan za umjetnine) mogu zaštititi.

Nije shvatao da u svijetu Asmata ne postoji individualna krivica ili nevinost; postojala je samo pripadnost plemenu. A on je pripadao “bijelom plemenu” (tuan), koje je nedavno počinilo neoprostiv grijeh.

Dug u krvi

Samo tri godine prije Michaelovog dolaska, 1958. godine, holandska kolonijalna patrola, pod vodstvom Max-Petera van der Werffa, sukobila se sa ratnicima iz sela Otsjanep i susjednog sela Omadesep.

Holanđani su tvrdili da su prekinuli međusobni sukob i lov na glave. Asmati su to vidjeli drugačije.

Došlo je do eskalacije i holandski vojnici su otvorili vatru, ubivši nekoliko najuglednijih ratnika i vođa Otsjanepa.

Za Holanđane, to je bila vojna akcija. Za Asmate, to je bio masakr. Bio je to napad na samu srž njihovog postojanja, čin koji je stvorio ogroman duhovni dug.

Krv njihovih vođa vapila je za osvetom. Prema njihovom zakonu, ravnoteža se mogla uspostaviti samo krvlju neprijatelja jednake važnosti – krvlju nekog važnog člana “bijelog plemena”.

Michael Rockefeller, naravno, nije znao ništa o ovome. Nije znao da selo Otsjanep, jedno od najmoćnijih u regiji, čeka priliku da naplati svoj dug.

Posljednje putovanje

Dana 18. novembra 1961. godine, Michael Rockefeller i holandski antropolog René Wassing, u pratnji dvojice lokalnih vodiča, isplovili su u preuređenom kanuu.

Kanu je bio opasno pretovaren. Osim njih četvorice, nosio je motore, gorivo, zalihe i, što je najvažnije, neprocjenjive umjetnine koje je Michael prikupio.

Cilj im je bio doći do Agatsa, glavnog kolonijalnog središta.

Dok su se približavali ušću rijeke Eilanden, more je postajalo sve nemirnije. Njihov improvizovani katamaran, nestabilan i težak, počeo je propuštati vodu.

Ubrzo ih je snažan val prevrnuo. Usred mora, kilometrima od obale, držali su se za krhotine svog prevrnutog čamca, boreći se da ostanu iznad vode.

Dvojica asmatskih vodiča, vješti plivači, odmah su krenuli prema obali po pomoć. Rockefeller i Wassing ostali su sami, plutajući na prevrnutom trupu, izloženi nemilosrdnom tropskom suncu i vodama poznatim po ajkulama.

Prošlo je gotovo 24 sata, a spasiocima nije bilo ni traga. U zoru 19. novembra, Michael je donio sudbonosnu odluku.

Procijenio je da je obala udaljena pet do deset kilometara. Uvjeren u svoju fizičku spremnost, skinuo je odjeću, privezao dva prazna kanistera za gorivo oko struka radi plovnosti i okrenuo se Wessingu.

Njegove posljednje zabilježene riječi bile su: “Mislim da mogu uspjeti.”

Zaronio je u vodu i zaplivao prema dalekoj, zelenoj liniji obale. René Wassing ga više nikada nije vidio.

Sljedećeg dana, holandska patrola je spasila iscrpljenog Wassinga. Odmah je pokrenuta najveća potraga u istoriji Nove Gvineje.

Priča koju svijet nije smio čuti

Nelson Rockefeller je doletio u Novu Gvineju, donoseći neograničena sredstva. Novinari iz cijelog svijeta su stigli.

Brodovi, avioni i helikopteri pretraživali su svaki metar obale i mora. Nakon dvije sedmice, potraga je obustavljena.

Zvanični zaključak je bio jasan: Michael Rockefeller se utopio. Njegovo tijelo odnijela je struja ili su ga napale ajkule.

Porodica Rockefeller je, barem javno, prihvatila ovu verziju. To je bila dostojanstvena tragedija, priča o mladom idealisti koji je stradao slijedeći svoju strast.

Ali ispod površine, počela je da se oblikuje vlastita priča.

Holandski misionari koji su godinama živjeli među Asmatima, poput oca Corneliusa van Kessela, počeli su slati uznemirujuće izvještaje svojim nadređenim.

Prenosili su ono što su čuli od lokalnog stanovništva: ratnici iz sela Otsjanep pronašli su bijelca koji je iscrpljen, ali živ, doplivao do obale.

Prepoznali su ga kao člana “bijelog plemena”. Bio je to dar od duhova, prilika da se konačno naplati dug iz 1958. godine.

Prema tim izvještajima, koplje jednog od vođa, čijeg su oca ubili Holanđani, probolo je Michaelova rebra.

Njegovo tijelo je odneseno u selo, gdje je izvršen potpuni ritual. Njegova glava je odsječena, mozak pojeden, a kosti su pretvorene u ritualne bodeže i vrhove kopalja.

Činom kanibalizma, njegova moć je apsorbirana, a duše ubijenih ratnika Otsjanepa konačno su našle mir.

Ovi izvještaji su stigli do holandskih kolonijalnih vlasti, koje su se našle u nezamislivoj poziciji.

U to vrijeme, Holandija se borila da zadrži kontrolu nad Zapadnom Novom Gvinejom, na koju je pretenzije polagala Indonezija.

Vijest da je nasljednik jedne od najmoćnijih porodica na svijetu ritualno ubijen i pojeden na njihovoj teritoriji bila bi diplomatska katastrofa.

To bi potvrdilo stereotipe o “divljacima” i prikazalo njihovu vlast kao nesposobnu.

Tako je donesena odluka: istinu treba sahraniti. Izvještaji misionara su arhivirani i označeni kao “glasine”.

Policajcima je naređeno da prekinu istragu. Porodica Rockefeller, suočena s užasavajućom alternativom, također je imala svaki razlog da prihvati priču o utapanju.

Naslovi poput “Kanibali pojeli Rockefellera” bili bi nezamisliva mrlja na njihovom imenu. Ledena tišina moćnika prekrila je šapat džungle.

Fotografija koja opsjeda

Decenijama, priča o kanibalizmu ostala je samo glasina. A onda se pojavio dokaz, jeziv i dvosmislen.

Fotografija koju je snimio australijski patrolni oficir nekoliko godina nakon Michaelovog nestanka prikazuje grupu asmatskih ratnika u kanuu.

U pozadini, među tamnoputim, snažnim muškarcima, sjedi jedan sa iznenađujuće svijetlom kožom, čije su crte lica zamućene, ali čija građa i boja kose podsjećaju na Michaela Rockefellera.

Je li to on? Da li su ga možda zarobili i asimilirali u pleme? Ili je to samo albino Asmat, ili možda trik svjetla i sjene?

Misterija bez odgovora

Danas Asmati više ne praktikuju lov na glave i kanibalizam. Pod pritiskom indonezijske vlade, ti rituali su napušteni 1970-ih godina.

Ali priče se i dalje prenose.

Novinar Carl Hoffman je 2014. godine objavio knjigu “Savage Harvest“, u kojoj je, putujući kroz sela Asmata i razgovarajući sa starcima, rekonstruisao događaje koji gotovo savršeno odgovaraju izvještajima misionara.

Pronašao je ljude koji su, iako nerado, priznali da su njihovi očevi ubili američkog turistu koji je doplivao do obale.

Je li Michael Rockefeller bio žrtva vlastite naivnosti, tragične nesreće ili drevnog zakona osvete?

Je li istina sahranjena u mulju asmatskih rijeka, ili je skrivena u arhivama i tihom dogovoru moćnih ljudi koji su odabrali ugled umjesto istine?

Ipak, odgovor na pitanje šta se zaista dogodilo Michaelu Rockefelleru i dalje ostaje zakopan duboko u džunglama Nove Gvineje.