Sada čitate: Incident iznad Hormuza 2012: Susret s nepoznatom tehnologijom
- 01
Incident iznad Hormuza 2012: Susret s nepoznatom tehnologijom
Incident iznad Hormuza 2012: Susret s nepoznatom tehnologijom
Augusta 2012. godine, Perzijski zaljev nije bio samo plava površina na mapi; bio je to najosjetljiviji termometar globalne stabilnosti.
Dok su se političke tenzije između Washingtona i Teherana zatezale do tačke pucanja, nebo iznad Hormuškog tjesnaca bilo je ispunjeno nevidljivim očima.
Među njima, najdominantniji je bio MQ-9 Reaper, bespilotna letjelica koja predstavlja vrhunac američke tehnologije nadzora i preciznih udara.
Reaper, sa rasponom krila od 20 metara, nije dizajniran da bude brz nego da bude neumoljiv.
Njegova snaga leži u njegovom “oku” – sistemu MTS-B (Višespektralni sistem za ciljanje).
Ovaj senzorski paket omogućava operaterima, smještenim u klimatizovanim kontejnerima u bazi Creech u Nevadi, da vide registarske tablice na vozilu sa visine od sedam kilometara ili da prate toplotni potpis cigarete u potpunom mraku.
Međutim, 23. augusta 2012.godine u 18:02 sati po lokalnom vremenu, ovaj “leteći laboratorij” naišao je na metu za koju njegovi algoritmi nisu imali definiciju.
Tehnološki šok: Šta su vidjeli senzori?
Kada govorimo o UAP incidentima, često se oslanjamo na mutna svjedočanstva.
Ali događaj iz 2012. godine bio je drugačiji zbog digitalnog zapisa visoke rezolucije.
Analitičari koji su prvi pregledali snimku primijetili su tri objekta.
U svijetu infracrvene (IR) optike, objekti se obično pojavljuju kao bijeli ili crni, ovisno o podešavanjima.
Ove sfere su bile ekstremno svijetle u infracrvenom spektru, što je sugerisalo nevjerovatnu količinu energije, ali bez tradicionalnog izduvnog sistema.
Odsustvo aerodinamike
Sve ljudske letjelice, od braće Wright do najnovijeg F-35, oslanjaju se na tri principa: uzgon, potisak i kontrolne površine (krila i rep).
Sfere iznad Zaljeva nisu imale ništa od toga. Bile su to savršene lopte, glatke površine, bez vidljivih spojeva, zakovica ili motora.
Termalni paradoks
Svaki motor koji sagorijeva gorivo ostavlja “plavi” trag (toplotni rep).
MTS-B senzor je na ovim objektima zabilježio nešto što fizičari nazivaju negativnim toplotnim potpisom u neposrednoj blizini samih sfera, dok su sami objekti emitovali nepoznatu vrstu zračenja koja je zasićivala senzore.
Izgledalo je kao da objekti ne potiskuju zrak da bi se kretali, već da manipulišu samim prostorom oko sebe.
Formacija “Delta” i kolektivna inteligencija
Ono što ovaj incident izdvaja od običnog viđenja drona je ponašanje objekata. Nisu letjeli nasumično, već su održavali su savršenu formaciju jednakostraničnog trougla.
Istraživač Jeremy Corbell, koji je 2023. godine ponovo skrenuo pažnju javnosti na ovaj slučaj, ističe da su objekti bili “zaključani”.
U vojnoj terminologiji, održavanje ovakve formacije pri velikim brzinama zahtijeva konstantne mikrokorekcije zbog turbulencije vjetra.
Ove sfere su se kretale kao da su fizički povezane nevidljivim šipkama.
Nije bilo ni milimetra odstupanja, čak ni kada je Reaper pokušao promijeniti ugao snimanja kako bi dobio bolju perspektivu.
Trenutak “igre”
U jednom trenutku snimka, jedna od sfera – ona na začelju – izvodi manevar koji je natjerao analitičare u Pentagonu da preispitaju sve što znaju o fizici.
Objekt se blago zaljuljao, gotovo kao da testira okolinu, a zatim je u milisekundi ubrzao, prestigao formaciju i vratio se na svoje mjesto.
Ovaj pokret nije imao fazu ubrzanja. Nije bilo postepenog povećanja brzine. Bilo je to trenutno postizanje hipersonične brzine.
Za ljudskog pilota, to bi značilo smrtonosnu silu od preko 40G1.
Za konstrukciju od aluminija ili titana, to bi značilo momentalno raspadanje.
Suprotno tome, ove sfere su se ponašale kao da na njih ne djeluje inercija.
“Pet opservacija” Georgea Knappa
Legendarni novinar George Knapp, čovjek koji je svijetu predstavio Boba Lazara i Područje 51, analizirao je ovaj snimak kroz prizmu “Pet opservacija”.
To su kriteriji koje je postavio Luis Elizondo, bivši šef AATIP-a (Napredni program za prepoznavanje potencijalnih prijetnji u zračnom i svemirskom prostoru), kako bi se razlikovala strana tehnologija (ruska/kineska) od onoga što se danas popularno naziva “Neljudska inteligencija”2 (NHI).
- Antigravitacijski pogon: Sfere su lebdjele i letjele bez krila.
- Iznenadno ubrzanje: Brzina od 0 do 5.000 km/h u treptaju oka.
- Hipersonične brzine bez zvučnog praska: Objekti su se kretali brže od zvuka, ali senzori Reapera nisu zabilježili sonični bum koji bi morao nastati pri probijanju zvučnog zida.
- Niska uočljivost : Iako su bili vidljivi na IR senzoru, radarski sistemi na obližnjim brodovima mornarice imali su poteškoća u održavanju “zaključavanja”, što sugeriše na naprednu tehnologiju ometanja.
- Trans-medijalno putovanje: Iako na ovom konkretnom snimku koji sam podijelio iznad u tekstu vidimo sfere u zraku, obavještajni izvještaji iz te sedmice govore o objektima sličnog potpisa koji su viđeni kako ulaze u vode Perzijskog zaljeva bez usporavanja.
Geopolitički košmar: Zašto baš Hormuz?
Zašto bi se nepoznata inteligencija pojavila baš 2012. godine iznad Hormuškog tjesnaca?
Odgovor leži u koncentraciji energije i vojne moći. Hormuz je “žila kucavica” svjetske nafte.
U tom trenutku, regija je bila zasićena najnaprednijim radarskim sistemima, nosačima aviona i nuklearnim podmornicama.
Postoji hipoteza, koju podržavaju neki bivši zvaničnici Pentagona, da UAP-ovi pokazuju poseban interes za dvije stvari: nuklearnu tehnologiju i najnaprednije senzorske platforme.
Reaper je u tom trenutku bio najsavremeniji senzor na nebu.
Sfere nisu samo prolazile; one su vršile ono što vojska naziva “prikupljanje obavještajnih podataka o neprijateljskim sposobnostima”. Pitanje je samo – ko je u ovom scenariju bio “neprijatelj”?
Strah od priznanja
Da je Pentagon 2012. godine priznao postojanje ovih letjelica, priznao bi i da američka kontrola zračnog prostora (Air Superiority) ne postoji.
Ako tri male sfere mogu ući u najzaštićeniji zračni prostor na planeti i poigravati se s najmodernijim dronom, onda su milijarde dolara uložene u stealth tehnologiju praktično bezvrijedne.
To je bio primarni razlog zašto je ovaj snimak bio klasifikovan pod oznakom “Top Secret” više od jedne decenije.
Put ka 2026. godini. Veliko razotkrivanje
Sve do 2024. godine, ovaj incident je bio samo šapat u krugovima ufologa.
Međutim, pod pritiskom novih zakona o transparentnosti (UAP Disclosure Act), podaci su počeli curiti.
U januaru 2026. godine, novi izvještaj ureda AARO (Ured za rješavanje anomalija u svim domenima) predstavio je javnosti digitalnu forenziku snimka.
Rezultati su bili zapanjujući:
- Analiza piksela: Potvrđeno je da nije riječ o CGI (kompjuterskoj animaciji).
- Analiza okruženja: Isključena je mogućnost balona (zbog kretanja protiv vjetra brzinom od oko oko 5.000 km/h) i ptica (zbog toplotnog potpisa i visine).
- Elektromagnetski otisak: Utvrđeno je da su objekti emitovali pulsirajuće polje koje je uzrokovalo blagu distorziju slike na rubovima sfera – fenomen poznat kao gravitaciono sočivo.
“UAP trauma”
Iza svakog senzora stoji čovjek. Operateri drona koji su tog dana sjedili u Nevadi prošli su kroz ono što psiholozi danas nazivaju ontološkim šokom.
Jedan od svjedoka, čiji je identitet zaštićen pod pseudonimom “Viper”, opisao je osjećaj nemoći:
“Gledaš u ekran i vidiš nešto što ne bi smjelo postojati. Vaš mozak pokušava to klasifikovati kao avion, pa kao pticu, pa kao grešku na senzoru.
“Ali kada objekt izvede zaokret pod uglom od 90 stepeni pri brzini od nekoliko hiljada kilometara na sat, nešto u vama pukne. Shvatite da niste vrhunski predator na ovom nebu.”
Mnogi operateri su nakon ovakvih susreta bili premješteni na druge dužnosti, a njihovi dnevnici letenja su bili konfiskovani.
Vojska nije željela da se priča širi redovima, bojeći se pada morala.
Teorija o “Levijatanu”
Najnovije spekulacije iz 2025. i 2026. godine sugerišu da ove sfere nisu došle iz dubokog svemira, već iz dubokog okeana.
Perzijski zaljev i obližnje Omansko more poznati su po ekstremnim dubinama i podvodnim kanjonima.
Mornarički radari su, prema dokumentima koji su isplivali, zabilježili “brze podvodne objekte” koji se kreću brzinama od oko 370 km pod vodom.
Ovi objekti bi izranjali tačno na mjestima gdje bi se kasnije pojavile sfere.
Postoji li autonomna, neljudska tehnologija koja operiše iz naših okeana hiljadama godina, koristeći naprednu fiziku za kretanje kroz oba medija (vodu i zrak) bez ikakvog otpora.
Poređenje sa “Tic-Tac” incidentom iz 2024.
Iako je incident sa nosačem aviona USS Nimitz iz 2004. godine, poznat kao slučaj Tic-Tac, daleko poznatiji u javnosti, ovaj UPO incident iz 2012. godine predstavlja tehnički snažniji i uvjerljiviji dokaz.
Dok je Tic-Tac uključivao jedan neidentifikovani objekt koji je zbunio pilote američke mornarice, u ovom slučaju zabilježena je koordinirana grupa od tri objekta, što značajno podiže nivo kompleksnosti događaja.
Tic-Tac objekt imao je izdužen, fuziformni oblik, često opisan kao “bombona bez krila”, dok su objekti snimljeni u Perzijskom zaljevu bile savršene sfere, koje su se kretale u jasno organiziranoj formaciji.
Također, dok je Tic-Tac bio pojedinačni fenomen, dok se ovdje radilo o tri sinhronizirana objekta, što ukazuje na koordinirano ponašanje, a ne na izolovanu pojavu.
Još jedna ključna razlika leži u trajanju i ponašanju objekata. Tic-Tac susret trajao je svega nekoliko minuta i karakterisalo ga je reaktivno ponašanje objekta, koji je izbjegavao pilote.
Nasuprot tome, ovdje imamo više od 15 minuta snimljenog materijala, tokom kojih su objekti pokazivali proaktivno ponašanje, uključujući praćenje i nadzor drona, što dodatno pojačava ozbiljnost i analitičku vrijednost slučaja.
Šta dalje?
Danas naučna zajednica više ne postavlja pitanje “da li su ovi objekti stvarni”, već “kako rade”.
Projekat Galileo, predvođen profesorom sa Harvarda, Avijem Loebom, postavio je mrežu senzora širom svijeta koji su dizajnirani da uhvate upravo ovakve objekte.
Prvi podaci sugerišu da su sfere poput onih iz 2012. godine mnogo češće nego što smo mislili, ali su toliko brze da ih ljudsko oko rijetko registruje.
Šta god da se dogodilo iznad Hormuškog tjesnaca u augustu 2012. godine, jedno je sigurno: ostali su tragovi koje savremena nauka i vojna tehnologija još ne znaju objasniti.
Digitalni zapisi postoje, svjedoci postoje, a pitanja su i dalje bez odgovora.
Ako ove sfere nisu bile test strane sile, niti eksperimentalni američki projekat, ostaje pitanje koje je decenijama gurano u stranu: ko ili šta posmatra našu planetu dok mi tek učimo kako da je nadziremo?
Ako su ovi objekti sposobni da ignorišu inerciju, atmosferu i gravitaciju, da li su zakoni fizike koje poznajemo nepotpuni – ili smo tek na početku njihovog razumijevanja?
Jesu li ove sfere autonomni sistemi, izviđači ili nešto što nadilazi naše pojmove “letjelice” i “posade”?
I konačno – ako je nebo iznad Hormuza bilo test, da li je Zemlja položila ispit… ili je tek prijavljena za posmatranje?
Bilješke:
- 1G je ubrzanje koje osjećamo usljed Zemljine gravitacije (~9,8 m/s²). Pri 40G, tijelo bi doživjelo 40 puta veću silu, što bi izazvalo trenutni gubitak svijesti i ozbiljna oštećenja organa što bi bilo smrtonosno za čovjeka ↩︎
- Termin koji Pentagon koristi kako bi izbjegao riječ ‘vanzemaljski’ ↩︎
