Da postoji mjerač opasnosti koji može izmjeriti nesigurnost ljudskog opstanka na planeti Zemlji, igla bi sigurno bila usmjerena duboko u crvenu zonu.
James Lovelock, otac hipoteze o Gaji, predviđa da će u narednih sto godina 80% čovječanstva biti uništeno. On kaže da će nezaustavljivi udar globalnog zagrijavanja i pratećih katastrofa u potpunosti desetkovati našu vrstu.
Štaviše, efikasne intervencije više nisu izvodljive, a ono što je sada neizbježno ne može se poništiti. Nadajmo se, zaključuje Lovelock, da će mali dio ljudi koji preživi “Armagedon” konačno naučiti živjeti u skladu s prirodom i okolišem.
To će biti novi početak: vrsta koja će se remodelirati, ne toliko kroz tehnologiju koliko kroz jak bol, gubitak i teškoće.
Pod pretpostavkom da je Lovelock možda u pravu po ovom pitanju, postoje li trenutno vanzemaljski oblici života koji nas promatraju i prate našu opasnu situaciju?
Da li, kako se čini da neki vjeruju, vanzemaljci sada žive u našoj sredini, sarađujući sa tajnim vojnim i vladinim agencijama, možda čak i mračno ubrzavajući ove događaje?
Ili, naprotiv, postoje komunikacije koje nam tiho šapuću, od strane inter-dimenzionalnih entiteta, koje pokušavaju da nam pomognu, čak i u ovaj zadnji čas?
Ili opet, da li sve ovo u našim glavama, nije ništa drugo osim pjene i fantazije ljudske zablude?
Da bismo pokušali ozbiljno odgovoriti na goruće pitanje interakcije čovjeka i vanzemaljaca, moramo prvo razmotriti odakle potiče riječ vanzemaljac i kako jezik, kao supstrat i sredstvo ljudske svijesti, može jednako lako proizvesti fantome i strahove kao i uvid i razumijevanje.
Sama riječ vanzemaljac potiče od latinske riječi alienus, koja označava nešto (ili nekoga) čudno, strano i suštinski drugačije. U Sjedinjenim Državama, posredni status između ilegalnog imigranta i punopravnog građanina naziva se stalni stranac (resident alien).
Takav pojedinac ima pravo da radi i boravi u zemlji, ali ne i da glasa. Stalni vanzemaljac (resident alien) dobija “zelenu kartu”. Uvijek mi je padalo na pamet da mora postojati nešto u američkoj psihi što povezuje zelene karte sa malim zelenim ljudima.
Ono što smatramo stranim, nesvjesno, vidimo kao strano, neprobojno, nepovjerljivo, dakle sposobno za izdaju. Ono što je, međutim, zaista opasno je naša navika da druga ljudska bića smatramo zaista drugačijim od nas.
Kad god se izgovori riječ vanzemaljac, uvijek postoji sjena straha i potencijalnog nasilja. Istovremeno, istorija nas je naučila da drugim ljudskim bićima, pa tako i nama samima, ne treba vjerovati.
Zašto se, dakle, ne bismo duboko bojali pravih vanzemaljaca?
Koncept Sivih i Reptila vanzemaljskog porijekla koji se maskiraju u ljude i koji podmetnuto djeluju iz sjedišta moći iza kulisa, zahvatio je određene dijelove popularne mašte, ali ovo nije ništa drugo do igra paklenog šunda na duboko ukorijenjenim, nezrelim strahovima.
Takve fobije u populaciji su zapravo vrlo korisne za mračne sile unutar “Duboke države” koje pametno koriste podmetanje zloćudnog prisustva vanzemaljaca i čudnih upada NLO-a kako bi skrenuli pažnju s tajnih i super visokotehnoloških i visoko povjerljivih vojnih eksperimenata.
Oni koji kontrolišu uzde straha kontrolišu istoriju i svjetske događaje. Svakako, mračna istorija obespravljenosti dvadesetog vijeka, od deportovanja američkih japanaca tokom Drugog svjetskog rata do sadašnje, vrlo stvarne prijetnje masovnog privođenja stotina hiljada američkih muslimana i njihovog smještaja u FEMA kampove, pokazuje međudjelovanje rasno vođenih strahova, totalitarnih reflekasa i konotacija koje okružuju koncept vanzemaljaca.
Moglo bi se također reći da su Indijanci, kao i autohtoni australski narodi (između ostalih), istorijski bili meta uništenja ili eksploatacije od strane vojnih ili korporativnih osvajača.
Nativni stanovnici smatrani su nepopravljivo stranim, ako ne i podljudskim. Cijela globalna istorija kolonizacije, misionarskog žara, porobljavanja i genocida, kako je poznato u Conradovom romanu, Srce tame, vrti se oko percepcije rasno drugog kao fundamentalno stranog, inferiornog i zahtijeva iskupljenje. Ovo je očigledno bio razlog za Hitlerovo “konačno rješenje”.
Prije nego što dalje istražimo etimologiju i preplitanje jezika, istorije, psihologije i geopolitike, otputujmo kroz vrijeme unatrag u magle praistorije.
Prije eona, razrogačenih očiju i drhtavi, naši pre-hominidni preci izašli su iz guste i zapetljane džungle pod čijim su se okriljem razmahivali ili bojažljivo šuljali, nejasno svjesni da postoje prostraniji svjetovi izvan poznatih šumskih krošnji.
Zatim su naišli na kamenom posutu divljinu rasplesane trave prepune novih opasnosti i prilika. Potaknut nezadrživom unutrašnjom sudbinom, koju će naučnici kasnije nazvati „evolucijom“, kada je rani čovjek nenaviknut izašao u spaljene savane, susreo je noć kao nikada ranije, širom otvorenu i golu, kao da je prvi put.
Naviknut da vidi blistave oči noćnih grabežljivaca unutar guste draperije vinove loze i lišća, ovdje je, sa šokom novog, vidio, razodjenut u svoj svojoj strašnoj veličini i neobičnosti, pun mjesec i nebeski svod prepun bezbrojnih budnih prisutnosti koje se kreću preciznom, koordiniranom logikom potpuno različitom od kretanja životinja, vjetrova, vode ili drugih stvari na ovoj zemlji.
To je bio lonac neizrecivo superiornog poretka, polako nastajuće koncepcije astroloških moći, a kasnije i astronomije, zastrašujuće nostalgičnog osjećaja čovjeka za vlastito izgubljeno vanzemaljsko porijeklo.
Koordinirana logika potpuno drugačija od kretanja životinja, vjetrova, vode ili drugih stvari na ovoj zemlji.
Iznad njega su se širili vjetrovi i uzdizali su se zračni ponori, tjerajući ga da potraži utočište u pećinama.
Ali kakvo bi utočište mogao pronaći od ovih velikih svjetilljki? Tajanstvena dešavanja u dubokoj plavo-crnini uzburkala su kontemplativni um naših predaka, stimulirajući eksplozivni rast moždane kore.
Hitno nam je bilo potrebno više kapaciteta za razmišljanje da ispitamo ovu novu, hijeroglifsku prirodu stvarnosti. Čovjekov um koji stvara simbole rađao se ispod zvijezda.
I ove zvijezde su mu pomogle da se kreće, ne samo zemaljskim putevima, kao nomadskom plemenskom biću, već i iznutra, kao putniku mentalnih dimenzija i kao tragaču.
Noć je izazvala strahote, ali i uzvišeno, eterično, intelektualno i, što je najvažnije, što se nas tiče, osjećaj da mi ljudi nismo sami: postoji most između višeg i nižeg carstva.
Sve će to biti izraženo u ziguratima ranog mesopotamskog naroda, uzdignutim rtovima Maja i, nešto kasnije, visokim tankim tornjevima gotičkih katedrala; kasnije, u narednom naučnom dobu, superosjetljive antene smještene su na vrhove satelita u potrazi i udaljenih svemirskih sondi.
Vatikan provjerava vanzemaljce?
Danas čak i Vatikan posjeduje i vodi privatnu astronomsku opservatoriju. Zašto bi Sveta Stolica izgradila objekat za posmatranje neba u pustinji Arizone?
Vatikanska opservatorija, koju nadgleda brat Guy Consolmagno, direktno imenovan od samog pape Franje, uključuje takozvani Vatikanski teleskop napredne tehnologije.
Po vlastitim riječima režisera, svrha je radosno proučavanje slave zvijezda, krunskih dragulja Gospodnjeg stvaranja:
“Sva nauka kojom se bavimo, i sav rad koji radimo, odražava kvalitet koji motivira sve što radimo u astronomiji: osjećaj radosti. Zvijezde su veličanstvene, i prava je poslastica baviti se njihovim proučavanjem. Njihova slava objavljuje Slavu njihovog Stvoritelja!”
To je barem zvanična verzija. Ali Vatikan ima vjekovima strateški instinkt za preživljavanje koji može da iskoristi i ne bi želio da bude uhvaćen sa spuštenim pantalonama.
Jer, ako bi napredni vanzemaljski oblici života bili otkriveni ili bi iznenada komunicirali s nama na planeti Zemlji, održivost bilo koje religiozne ideologije bi se oslanjala na njenu sposobnost da neprimjetno asimilira ovaj novi „egzo-biblijski“ faktor.
Vatikanska opservatorija sigurno pokazuje koliko ozbiljno Katolička crkva shvaća ideju o neminovnoj interakciji između ljudi i vanzemaljaca.
Mnogi pisci i naučnici su predlagali vanzemaljske veze sa vrlo ranim ljudskim civilizacijama čija snaga, u mnogim aspektima, daleko nadmašuje našu, uprkos, ili možda zbog nepostojećih dokaza o onome što bismo nazvali tehnološkim alatima.
Ovo postavlja pitanje da li su korištene naprednije tehnike, nedostižne za naše trenutno znanje. Kada su, na primjer, univerzitetski istraživački projekti u Peruu pokušali da repliciraju preciznu obradu kamena graditelja prije Inka, njihovi rezultati su se pokazali kao sramotni neuspjesi, čak i uz korištenje modernih električnih alata i naprednog kompjuterskog softvera.
Danas smo se uvjerili da moderni ljudi mogu 3-D printati gotovo sve što poželimo, ali mi sami nemamo ni najmanjeg pojma o tome kako je kamenje za drevne megalitne konstrukcije rezano i montirano, a kamoli transportovano do krajnjih odredišta.
Sarsen kamenje Stounhengea, zajedno sa drugim svetim megalitskim građevinama, ostaje neprobojna enigma. Mora da postoji nešto veoma iritantno za naučni um – koji se previše lako degradira u arogantni naučni um – jer ove zagonetke još nisu riješene.
Za one izvan mainstream nauke, preferirano objašnjenje je da postoji pomoć „odozgo”; to jest, vanzemaljci koji borave na Zemlji i koji su sarađivali ili savjetovali rane ljudske civilizacije u izgradnji.
Danas postoje višestruki dosijei “dokaza” i izjava pod zakletvom visoko rangiranih osoba u vojsci u vezi sa interakcijama sa vanzemaljskim svemirskim letjelicama i/ili vanzemaljskim bićima.
Takozvani projekat obelodanjivanja osmišljen je da uporedi i integriše što je moguće više ovih dokaza. Ipak, pokušaj da se ubijedi šira javnost uvijek biva u zastoju od strane samog činovništva.
Tako, priče iz druge ruke, teorije zavjere, tvrdnje i protutužbe na kraju izazivaju paradoksalnu mješavinu lakovjernosti i nevjerice kod prosječnih ljudi.
To, moramo shvatiti, ide u prilog onome ko pokušava da kontroliše javno mnjenje.
Šta se zapravo dešava? Postoji li ikakav način da se pronikne u sve izmanipulirane projekcije i kontrolu uma, a da se ne radi o iracionalnim spekulacijama?
Krugovi u žitu: Veza
Iako se čini da postoji vrlo mračan i militaristički aspekt interakcije između ljudi i vanzemaljaca, po mom mišljenju, jedan od najintrigantnijih i najuvjerljivijih dokaza komunikacije između ljudi i vanzemaljaca su krugovi u žitu.
Gotovo spontana isporuka ovih šifri, ili kriptograma, koliko i stvarni sadržaj koji oni kodiraju, daje osjećaj nizvodnosti inteligentne komunikacije iz druge dimenzije.
Ružni pokušaji da se ismijavaju krugovi u žitu kao obmane koje su počinili šaljivdžije krajnje su neuvjerljivi kada se uporedi rafinirana geometrijska elegancija pravog kruga sa onim poznatim lažnim.
Namjerne dezinformacije iz službenih izvora su razotkrivene u pisanju dugogodišnjih istraživača kao što je Freddy Silva u njegovoj knjizi Secrets in the Fields.
Krugovi u žitu ne znače da nužno imamo posla s trodimenzionalnim vanzemaljskim bićima koja borave daleko na egzoplanetama.
Takve glavne, racionalne verzije vanzemaljskog života na sestrinskim zemaljskim brodovima su prilično konvencionalne i naivno se zasnivaju na pretpostavci da bi drugi regioni kosmosa, zbog čisto matematičke vjerovatnoće, omogućili pojavu egzotičnih, ali u osnovi uporedivih verzija nas samih.
Umjesto toga, čini se da imamo posla s nevidljivim, nematerijalnim poljima inteligencije, sposobnim da kreiraju izvanredne šifre i da nam ih dostave mijenjajući molekularnu i elektromagnetnu strukturu stabljika pšenice.
Osjećaj koji imamo, više od tri decenije, je da neko pokušava nešto da nam kaže,ili pokaže, ili možda da podsjeti na nešto. Najvažnije od svega, poticaj za komunikaciju, osjećaj hitnosti dolazi od njih, a ne od nas. Šta nam “oni” pokušavaju reći?
2001. godine se naš svijet nepovratno promijenio kada su se kule bliznakinje srušile tog kobnog 11. septembra u New Yorku. Ali, to je bila i godina kada su se u blizini Chilbolton opservatorije u Hampshireu, u Velikoj Britaniji, pojavila dva zapanjujuća kruga u žitu, tačnije, pravougaonici.
Foto: Lucy Pringle
Ono što je još interesantnije je da su prvi put uočeni u utorak, 21. avgusta ujutro, tačno tri nedjelje prije nego što se dogodio meganapad na Menhetnu. Da li je ovo slučajnost, ili je u pitanju neki sinhronicitet?
Dvije formacije u Chilboltonu sastojale su se, s jedne strane, od dijela binarnog koda koji je podsjećao na kompjuterski čip i, s druge strane, zamagljenog humanoidnog lica unutar pravokutnog okvira dimenzija 44m sa 57m.
Stabljike pšenice koje su sačinjavale lice bile su savijene na takav način da je slika izgledala piksilizovana sa jako nagnutim obrvama, dubokim dupljima i nedokučivim držanjem. Lice u Chilboltonu je, prije svega, bilo bez emocija.
Ako se sada osvrnemo na to, da li bi bilo pogrešno sugerisati da to lice dočarava spektralni odraz onoga što smo danas postali ispod tankog platna naše civilizacije, u svijetu koji je potresen neprestanim ratovima, međusobnim sukobima, napadima dronova i desenzibiliziranim djelima ekstremne brutalnosti?
Ili je to neka vrsta identičnog portreta, poslanog na naš uvid, stvarne vanzemaljske rase iz daleke galaktičke zone?
Što se tiče segmenta “kompjuterski čip”, on je sadržavao poruku. Ovu poruku je dekodirao Paul Vigay, kompjuterski stručnjak koji ju je povezao sa kodiranim signalom koji je originalno poslao SETI 16. novembra 1974. sa opservatorije Arecibo u Portoriku.
SETI je svoju šifrovanu poruku usmjerio na zvjezdano jato poznato kao M13 u sazviježđu Herkul. Svrha odlazeće poruke bila je da dostavi tehničke informacije o životu u našem Sunčevom sistemu inteligentnim vanzemaljcima za koje se pretpostavljalo da bi ih, da postoje, najvjerovatnije mogli dekodirati. Radio signal Arecibo je isporučen u binarnom kodu sa ukupno 1679 impulsa.
Povratni signal, ako je autentičan, čini se da pruža recipročne informacije o vanzemaljskoj vrsti unutar M13, uključujući njenu populaciju (21,3 milijarde) i visoku zastupljenost silicijuma u njenom periodnom sistemu, sugerišući nekim tumačima da ovi vanzemaljci koji šalju nazad svoje kodirane poruke mogu biti kiborzi ili roboti.
„Portret“ vanzemaljca u Sparsholtu
Jedva da je prošla još godina prije nego što se pojavila još jedna formacija, opet u Hampshireu, ali ovaj put u Sparsholtu blizu grada Winchestera.
Sastojala se od “portreta” unutar još većeg pravougaonika, dužine oko 120 metara. Ogroman pravougaonik uokvirio je jasnu predstavu naše zajedničke kulturne projekcije vanzemaljaca, ET-ija ili Greja.
Gledajući ga, dobija se poseban osjećaj da se radi o visoko inteligentnom i rafiniranom, također duboko ironičnom obliku komunikacije.
Za razliku od “portreta” u Chilboltonu , umjesto piksilirane slike, “portret” Sparsholta evocira sliku na starom TV ekranu s katodom. Jer, kada se gleda odozgo, figura koju vidimo u polju sastoji se od jasno ocrtanih horizontalnih linija.
Stoga je jasna namjera da se Sparsholtov portret tumači kao projekcija iz vanzemaljskog izvora koji se ne može otkriti. Ova projekcija je sama projektovana kao da je TV slika.
Ne samo to, već ova slika na malom ekranu sugeriše da su producenti potpuno svjesni kako mi ljudi pretpostavljamo izvan naših kulturološki manipuliranih nesvjesnih, klišeiranih vizuelnih prikaza kako bi vanzemaljci “trebali” izgledati.
Svi ovi faktori navode na sumnju da onaj ko je proizveo ovaj pravougaonik usjeva u Sparsholtu zna mnogo više o nama nego što možemo i zamisliti.
I da ovo znanje koje „oni“ imaju o nama nije ograničeno na tip informacija kodiranih u originalnim SETI radio signalima koji su se fokusirali na vanjske podatke kao što je globalna populacija Zemlje 1974. godine, atomski brojevi za elemente koji čine osnovne sastojke organskog života u našem Sunčevom sistemu, sastav DNK molekule, visina prosječnog čovjeka i sam teleskop Arecibo iz kojeg je poslana originalna, odlazeća poruka.
Ne, izgleda da nam formacija Sparsholt pokazuje da emiteri mogu čitati naše misli, mogu prodrijeti u naše nesvjesne imaginarne kodove, a ne samo u naše racionalne, naučno utemeljene.
U Sparsholtu bi nam mogli biti predstavljeni dokazi vanzemaljskog uvida u ljudsko psihičko funkcionisanje, koji nam se vraćaju kao zagonetka koju treba riješiti.
Najnedvosmislenije rečeno, ova holivudska izvedba vanzemaljca u obliku glave i ramena u pravokutnom okviru čini se da ne pokušava da nam predstavi kako izgledaju udaljeni vanzemaljci; naprotiv, otkriva nam kako mi sami projektujemo imena i forme prema vani iz vlastitog neprosvijećenog razumijevanja i polu-praznovjernih načina percepcije, baš kao što su to činili okovani zatvorenici u priči o Platonovoj pećini.
Ali ima još toga: odmaknut od ogromnog pravougaonog uokvirenog portreta u Sparsholtu i smješten na lijevom ramenu ET-a na takav način da se doslovno probija kroz bočni perimetar kadra, je široki disk šifriran s dijelovima binarno kodiranih informacija.
Kada su stručnjaci konačno dešifrovali sadržaj ovog diska, koje su poruke pronašli? Paul Vigay, već spomenut u prethodnom paragrafu, pristupio je radu dešifriranja diska s otvorenim, radoznalim umom.
U početku mu je palo na pamet da ga je binarni disk podsjetio na urezane metalne ploče unutar starih viktorijanskih muzičkih kutija, zatim na kimatiku, a kasnije na planetarne mreže.
Vrlo brzo, međutim, Vigay je razabrao semantički sadržaj šifriran na disku. Pozivanjem metoda notacije “bitova po bajtu” koje obično koriste kompjuterski programeri, Vigay je brzo mogao da prevede spiralni niz diska podignutih i spljoštenih čuperaka pšenice u tekst. Ispostavilo se da je poruka glasila:
Čuvajte se nosilaca LAŽNIH poklona i njihovih PREKRŠENIH OBEĆANJA. Mnogo BOLA, ali još vremena. (Oštećena riječ.) Tamo je DOBRO. Protivimo se PREVARI. Zatvaranje vodova (ZVUK ZVONA).
Šta možemo zaključiti iz ovih zagonetnih riječi? Predlažem da je ova poruka zagonetni poziv onom dijelu čovječanstva koji ostaje sposoban da čuje ono što su Grci zvali Muzikom sfera; skoro naredba, iako isporučena kao šapat, kao što Muzika sfera nije bila toliko zvuk koliko unutrašnji sklad između dijelova.
Ipak, to je poziv na oružje, na nivou srca i uma, podsjetnik na našu individualnu duhovnu odgovornost. Ako postoji strana ljudske interakcije sa vanzemaljcima koja se, bilo stvarna ili zamišljena, fokusira na grabež, otmicu, osvajanje i eksploataciju, tu je i ovaj blagi glas koji nas potiče da ostanemo budni, lucidni i receptivni; da zadržimo stisak na volanu stvarnosti ostajući vjerni dubljoj viziji.
Arkoni i Ahriman
Cijela ova interakcija s vanzemaljcima podsjeća na gnostički koncept Arkona, posebno Ahrimana, tog majstora uplitanja i obmanjivanja.
Moguće je da kontrasti između svjetla i tame, inspiracije i terora koji izlaze iz vanzemaljske sfere izražavaju esoteičke manihejske napetosti između dobrih i zlih entiteta, te učinke sila koje su neprijateljske prema našem duhovnom i egzistencijalnom rastu.
Može se možda reći da se ove sile zapravo ne nalaze negdje drugo, već žive u ljudskom srcu i da ljudsko srce, sa svojim potencijalno beskrajnim razumijevanjem, obuhvaća oba suprotna ekstrema.
Rudolf Steiner, u jednom od svojih predavanja o Luciferu i Ahrimanu, ima ovo reći o toj temi:
“Ako se želi zauzeti ispravan stav prema budućim inkarnacijama Ahrimana, ljudi moraju postati mnogo objektivniji što se tiče vlastitih impulsa, i mnogo, mnogo subjektivniji što se tiče vanjskog svijeta – ne uvodeći slike u maštu, već donoseći interes, budnu pažnju i predanost stvarima iz svakodnevnog života.”
Otkako smo se prvi put upustili, mnogo milijuna godina unatrag kroz taj zeleni zastor na rubu šume, mi ljudi spoticali smo se i povremeno se razmještali kroz ispite, izazove, osvajanja, otkrića i korupciju, neprestano tražeći svoju vlastitu sudbinu.
Doista, tek nedavno postali smo svjesni da i zvijezde iznad nas, poput nas, moraju, kao i mi, propasti, i da i one imaju svoj dio sukoba i na kraju će biti ugašene, transformišući se u crvene divove ili bijele patuljke, ili će se srušiti u beskrajne, hipertenzivne crne rupe zaborava i ništavila.
U našim srcima nosimo i ljubav i mržnju, i Božiji impuls i Ahrimanski ili Luciferijanski impuls.
Nebrojene pahulje snijega koje su padale oko nas od tog prvog hrabrog i sudbinskog kretanja prema otvorenom polju prijetile su našem preživljavanju obećavajući smrtonosnu hladnoću, ali su također donosile male, neponovljive pakete kozmičke savršenosti, od kojih su misteriozni krugovi na polju fantastične elaboracije.
Mi sami nismo ništa drugo nego vanzemaljci zaglavljeni na udaljenom planetu. Naći ćemo svoje dugo očekivane korijene na nebu samo ponovnim otkrivanjem tog puta natrag kući ovdje na Zemlji.
Foto naslovnice: FolsomNatural CC BY 2.0
Izvor: newdawnmagazine.com
