Šta je um? Gdje se nalazi? Kako komunicira sa fizičkim svijetom? Ovo su neka od pitanja koja su vjekovima fascinirala filozofe, naučnike i obične ljude.
Tradicionalno gledište je da je um produkt mozga i da se mentalna iskustva ograničavaju na lobanju i tijelo.
Međutim, ovo gledište se sve više se dovodi u pitanje novim dokazima i perspektivama koje sugerišu da je um više od mozga i da se može proširiti izvan tijela u okolinu.
Jedan od zagovornika ovog gledišta je Dan Siegel, profesor psihijatrije na UCLA Medicinskom fakultetu i autor knjige “Mind: A Journey to the Heart of Being Human” (Um: Putovanje u srce čovjekovog bića).
On definiše um kao “izronuli samoorganizirajući proces, koji je istovremeno utjelovljen i relacijski, koji reguliše protok energije i informacija unutar nas i između nas”.
Prema Siegelu, um nije samo subjektivni fenomen, već i objektivni koji se može opaziti i mjeriti.
On tvrdi da um oblikuju i unutarnji i vanjski faktori, poput hormona, neurotransmitera, imunološkog sistema, položaja tijela, disanja, socijalnih interakcija, kulture, pa čak i historije.
Također tvrdi da um ima ulogu u stvaranju stvarnosti tako što utječe na način na koji percipiramo i tumačimo svijet.
Još jedna perspektiva koja dovodi u pitanje granicu između uma-mozak-tijelo je teorija utjelovljene kognicije, koja je grana kognitivne znanosti koja proučava kako tjelesna stanja i akcije utječu na mentalne procese.
Utjelovljena kognicija sugerira da kognicija nije samo pitanje apstraktnih simbola i reprezentacija u mozgu, već i pitanje senzomotornih iskustava i interakcija sa okolinom.
Na primjer, istraživanja su pokazala da gestovi mogu olakšati rješavanje problema, pamćenje i jezik; da fizički pokreti mogu utjecati na emocije i stavove; da su metafore ukorijenjene u tjelesnim iskustvima; i da alati i tehnologije mogu proširiti naše kognitivne sposobnosti.
Treća perspektiva koja dovodi u pitanje granice uma je teorija proširenog uma, filozofska teorija koja predlaže da se neki aspekti uma ne nalaze u glavi ili tijelu, već u vanjskim objektima ili sistemima.
Ovu teoriju prvi su predložili Andy Clark i David Chalmers u svom poznatom radu “The Extended Mind” (Produženi um).
Da bi ilustrovali svoju tezu, Clark i Chalmers su predstavili misaoni eksperiment koji uključuje dva lika, Ingu i Otta, koji oboje žele otići u Muzej moderne umjetnosti u New Yorku.
Inga ima normalno pamćenje i iz uma pamti adresu muzeja. Otto ima Alzajmerovu bolest i oslanja se na svesku u koju zapisuje važne informacije. Koristi svoju bilježnicu da pronađe adresu muzeja.
Clark i Chalmers tvrde da ne postoji relevantna razlika između memorije Inge i bilježnice Ota, jer oba služe kao izvori informacija koji su dostupni, pouzdani i podržani od strane njihovih korisnika.
Stoga su zaključili da je Otova bilježnica dio njegovog proširenog uma, baš kao što je Ingina memorija dio njenog unutarnjeg uma.
Rad Clarka i Chalmersa izazvao je živahnu raspravu u filozofiji uma i kognitivnoj znanosti, kao i u drugim disciplinama poput psihologije, sociologije, antropologije i obrazovanja.
Neki kritičari su izazvali njihove argumente na temelju empirijskih, konceptualnih ili normativnih osnova, dok su neki pristalice razvili i usavršili svoje ideje u različitim smjerovima.
Rad je također inspirisao mnoga empirijska istraživanja koja su proučavala kako ljudi koriste vanjske artefakte i tehnologije kako bi poboljšali svoje kognitivne sposobnosti i performanse.
Teza o proširenom umu postala je jedno od najutjecajnijih i kontroverznih gledišta u suvremenoj filozofiji uma, jer izaziva naše pretpostavke o tome što čini um, gdje se on nalazi i kako komunicira sa svijetom.
Um nije ograničen našim mozgom ili našim tijelom, već se prostire mnogo dalje od njih.
Um je kompleksan i izronuli proces koji uključuje i unutarnje i vanjske faktore.
Um je također kreativna i utjecajna sila koja konstruiše stvarnost.
Um je više od onoga što mislimo da jeste.
Prevedeno uz dozvolu sa: anomalien.com
