Zabranjene tehnologije i ušutkivanje njihovih izumitelja

Istorija nije samo hronika onoga što se dogodilo; ona je i sjenovito groblje onoga što je moglo biti. U prašnjavim arhivama inovacija, između odobrenih patenata i proslavljenih izumitelja, leže priče o idejama tako radikalnim i tako revolucionarnim da im nikada nije dozvoljeno da ugledaju svjetlo dana.

Živimo u svijetu definiranom fosilnim gorivima, farmaceutskim gigantima i planiranom zastarjelošću. Ali šta ako vam kažemo da je početkom 20. vijeka automobil mogao voziti na biljno gorivo?

Šta ako je lijek za rak bio pronađen i uništen 1930-ih?

Šta ako je neograničena, besplatna energija bila nadohvat ruke, ali je njen izumitelj umro u siromaštvu?

Ovo je putovanje u svijet “zabranjene tehnologije”. To je priča o sukobu između istinskog napretka čovječanstva i nevidljivih sila profita i kontrole koje, kako se čini, diktiraju tempo naše evolucije.

Dok ulazimo u ovu zečju rupu, moramo se zapitati: da li su ovi izumitelji bili samo sanjari ispred svog vremena, ili su bili žrtve najveće zavjere u ljudskoj istoriji?

Besplatna energija

Od svih “grijehova” koje inovator može počiniti, nijedan nije tako smrtan kao pokušaj demokratizacije energije.

Energija je krvotok modernog svijeta; onaj ko kontroliše energiju, kontroliše sve.

A oni koji su ponudili da tu krv puste da teče besplatno, postali su heretici sistema.

Nikola Tesla, bez sumnje, otac je ove tragedije. Njegov san nije bio samo naizmjenična struja, koja danas napaja naše domove.

Njegov magnum opus bio je Wardencliff toranj na Long Islandu.

Finansiran od strane J.P. Morgana, toranj je službeno bio namijenjen globalnoj bežičnoj komunikaciji. Ali Teslina stvarna, skrivena ambicija bila je mnogo veća: bežični prijenos energije.

Tesla je vjerovao da može iskoristiti samu Zemlju i njenu ionosferu kao provodnik, šaljući struju na bilo koju tačku na planeti, bez žica, bez gubitaka i, što je najvažnije, bez brojila.

Kada je J.P. Morgan, čovjek koji je gradio carstvo na monopolima, shvatio Teslinu namjeru, priča kaže da je postavio ključno pitanje: “Gdje ćemo staviti brojilo?”

Teslin odgovor, ili nedostatak istog, zapečatio je sudbinu projekta. Morgan je povukao finansiranje.

Wardencliff toranj, simbol utopijske budućnosti, postao je najskuplja radio stanica na svijetu, prije nego što je srušen 1917. godine kako bi se otplatili Teslini dugovi.

Umro je sam, u hotelskoj sobi, siromašan, dok su se korporacije bogatile na njegovim ranijim, “sigurnim” patentima.

No, Tesla nije bio jedini. U Salt Lake Cityju, 1920-ih, Dr. T. Henry Moray demonstrirao je uređaj koji je nazvao “Radiant Energy Device” (Uređaj za zračeću energiju).

Bila je to kutija teška oko 30 kilograma, bez pokretnih dijelova, koja je, prema desetinama svjedoka (uključujući naučnike i inženjere), proizvodila 50.000 vati električne energije satima.

Moray je tvrdio da crpi energiju iz “kosmičkih oscilacija” – energije koja prožima sav prostor, slično Teslinom “eteru”.

Morayeva priča postaje mračna. Više puta je pokušavao osigurati sredstva za masovnu proizvodnju, ali je svaki put bio odbijen.

Njegova laboratorija je napadnuta, a on sam je upucan u vlastitoj kancelariji. Preživio je, ali su prijetnje nastavljene.

Prema nekim izvještajima, infiltrator, kojeg je Moray zvao “Z”, proveo je mjesece u njegovom laboratoriju, navodno kao pomoćnik, da bi na kraju pobjegao sa ključnim tajnama Morayeve “ventilske cijevi” – srca uređaja.

Moray je umro 1974. godine, a tajna njegove kutije otišla je s njim u grob.

Decenijama kasnije, priča se ponavlja, ali ovaj put kao farsa koja se završava tragedijom. Stanley Meyer, izumitelj iz Ohaja, 1980-ih je tvrdio da je stvorio “vodeničnu gorivnu ćeliju”.

Njegov VW Buggy, kako je demonstrirao, navodno je mogao preći 100 milja (oko 160 kilometara) koristeći jedan galon (3.80 litara) vode.

Ne kao vodik, već razdvajajući vodu (H2O) u vodik i kisik koristeći djelić energije koji je konvencionalna elektroliza zahtijevala, a zatim ih ponovo spajajući da stvori energiju.

U suštini, njegov automobil je vozio na vodu.

Sistem je bio skeptičan. Godine 1996., sud u Ohaju proglasio ga je krivim za “grubu i flagrantnu prevaru” nakon tužbe investitora.

Meyer je nastavio raditi, tvrdeći da je žrtva naftnog lobija. Njegova priča kulminirala je 20. marta 1998. godine.

Dok je večerao u restoranu s dvojicom belgijskih investitora, Meyer je iznenada zgrabio svoj vrat, istrčao van i povikao: “Otrovali su me!”

Umro je na parkiralištu. Zvanični uzrok smrti bila je moždana aneurizma. Za njegove sljedbenike, to je bilo previše zgodno.

Čovjek koji je prijetio industriji vrijednoj trilione dolara umro je misteriozno, baš kad je navodno bio na pragu globalnog dogovora.

Neoprostivi lijekovi

Ako je prijetnja besplatnom energijom bila udar na ekonomiju, prijetnja jeftinim i univerzalnim lijekom za rak bila je udar na same temelje moćne farmaceutske industrije.

Upoznajte Royala Raymonda Rifea, briljantnog mikrobiologa koji je 1920-ih i 30-ih godina postigao nemoguće.

Prvo je izgradio “Univerzalni mikroskop”, najmoćniji optički mikroskop ikada napravljen, koji je, kako je tvrdio, mogao magnificirati objekte do 60.000 puta – omogućavajući mu da vidi žive viruse, nešto što moderna elektronska mikroskopija može učiniti samo s mrtvim uzorcima.

Koristeći svoj mikroskop, Rife je tvrdio da je izolirao ono što je nazvao “BX virus”, za koji je vjerovao da je uzročnik svih karcinoma.

Ali njegovo najveće postignuće bilo je ono što je uslijedilo. Otkrio je da svaki mikroorganizam ima jedinstvenu “smrtonosnu oscilacijsku frekvenciju” (Mortal Oscillatory Rate – MOR).

Bombardirajući virus tom specifičnom frekvencijom, mogao ga je uništiti, slično kao što operni pjevač može razbiti staklenu čašu pogađajući njenu rezonantnu frekvenciju. Nazvao je svoj izum „Beam Ray“, što u prijevodu znači energetski snop.

Vrhunac Rifeovog rada nastupio je 1934. godine na klinici u La Jolli, Kalifornija. Pod pokroviteljstvom Univerziteta Južne Kalifornije i tima ljekara, Rife je navodno liječio 16 pacijenata u terminalnoj fazi raka.

Nakon 90 dana tretmana njegovom frekvencijskom mašinom, 14 pacijenata je proglašeno potpuno izliječenim. Preostala dva su izliječena nakon dodatnih 30 dana. Uspješnost: 100%.

Očekivali biste da će ovo biti vijest na naslovnicama širom svijeta. Umjesto toga, počelo je sistematsko uništavanje.

Dr. Morris Fishbein, tadašnji šef Američke medicinske asocijacije (AMA), navodno je pokušao otkupiti Rifeovu tehnologiju.

Kada je Rife odbio, Fishbein je iskoristio svu moć AMA-e da ga diskreditira. Ljekari koji su potvrdili rezultate iz 1934. odjednom su zanijemili ili su se odrekli svojih tvrdnji.

Rifeova laboratorija u San Diegu misteriozno je izgorila, uništivši ključne dokaze i mikroskope.

Druga laboratorija mu je zaplijenjena pod izgovorom neplaćenih poreza. Rife je na kraju ostao slomljen, progonjen i ovisan o alkoholu, a njegov rad je proglašen pseudonaukom.

Slična sudbina zadesila je i Harryja Hoxseya. Hoxsey nije bio naučnik, već samouki travar iz Ilinoisa, koji je naslijedio biljnu formulu za rak od svog pradjeda.

Njegova terapija sastojala se od interne biljne mješavine i vanjske kaustične paste za kožne tumore.

Godinama je vodio klinike širom SAD-a, tvrdeći da ima hiljade izliječenih pacijenata. AMA i FDA su ga, međutim, proglasile najvećim “nadriljekarom” 20. vijeka.

Vodili su protiv njega nemilosrdnu kampanju, hapseći ga preko 100 puta u dvije godine (iako su optužbe uglavnom odbacivane na sudu).

Ključni trenutak dogodio se kada je tim nezavisnih ljekara pregledao Hoxseyeve slučajeve i zaključio da je njegova terapija zaista efikasna u mnogim slučajevima. Njihov izvještaj je, međutim, odbačen.

Na kraju, 1960-ih, FDA je uspjela trajno zatvoriti sve njegove klinike u SAD-u. Hoxseyeva terapija nije nestala; poput Rifeovog rada, postala je prognanik.

Njegova glavna sestra, Mildred Nelson, preselila je kliniku u Tihuanu, Meksiko, gdje radi i dan-danas, liječeći pacijente koji su napustili ortodoksnu medicinu.

Automobili koji su morali nestati

Sukob se nije vodio samo oko energije i zdravlja, već i oko same naše slobode kretanja.

Malo ljudi zna da je Henry Ford 1941. godine predstavio “Hemp Car” (Automobil od konoplje). Njegova vizija bila je stvoriti automobil “iz zemlje”.

Karoserija ovog automobila bila je napravljena od biokompozitne plastike dobivene iz konoplje, soje i drugih vlakana.

Bila je deset puta jača od čelika, a opet znatno lakša. Ali to nije bilo sve. Automobil je bio dizajniran da radi na etanol od konoplje.

Ford je vidio budućnost u kojoj će farmeri uzgajati vlastito gorivo.

Bila je to decentralizirana, održiva vizija koja je bila direktna prijetnja dvjema moćnim industrijama u usponu: naftnoj industriji (koju su predvodili Rockefelleri) i hemijskoj industriji (koju je predvodio DuPont, koji je upravo patentirao najlon i druge sintetičke materijale bazirane na nafti).

U kombinaciji s političkom kampanjom protiv marihuane (koja je demonizirala industrijsku konoplju kao kolateralnu štetu), Fordov san o automobilu od konoplje tiho je ugušen prije nego što je i počeo.

Izbio je Drugi svjetski rat, a nakon njega, svijet je bio čvrsto u rukama nafte i plastike.

Ali najdrskiji primjer sabotirane mobilnosti dogodio se pred našim očima.

Krajem 1990-ih, General Motors je, pod pritiskom kalifornijskih zakona o nultoj emisiji, lansirao GM EV1.

To nije bio hibrid; bio je to prvi masovno proizveden, namjenski izgrađen električni automobil moderne ere.

Bio je brz, tih i futuristički. Ljudi koji su ga vozili (bio je dostupan samo na lizing) apsolutno su ga obožavali. Postojale su liste čekanja.

A onda, 2001. godine, GM je donio šokantnu odluku. Program je ukinut.

Ali nisu samo prestali proizvoditi nove; odlučili su uništiti postojeće. GM je nasilno oduzeo automobile od zakupaca koji su ih molili da ih zadrže, nudeći da ih otkupe.

Automobili su potajno prevezeni u pustinju u Arizoni, gdje su, u sceni koja podsjeća na distopijski film, sistematski zgnječeni i uništeni.

Zašto? Zvanični stav GM-a bio je da je program bio neprofitabilan. Kritičari, međutim, ističu da je GM namjerno sabotirao vlastiti proizvod (ograničena proizvodnja, loš marketing) pod pritiskom naftnih kompanija i internog otpora unutar GM-a, čiji se profitni model temeljio na prodaji dijelova za motore s unutrašnjim sagorijevanjem (kojih električni automobili gotovo da i nemaju).

EV1 je dokazao da je tehnologija bila spremna. Ali svijet, ili bolje rečeno, korporacije koje ga vode, nisu bile.

A da bi se osiguralo da stvari ostanu pokvarene, moramo spomenuti Phoebus kartel. Ovo nije priča o jednom izumitelju, već o sistemskoj zavjeri.

1925. godine, najveći proizvođači sijalica na svijetu (uključujući Osram, Philips i General Electric) tajno su se sastali u Ženevi.

Njihov cilj: umjetno skratiti vijek trajanja sijalica kako bi povećali prodaju.

U to vrijeme, sijalice su mogle trajati i do 2.500 sati ili više (Centennial Light u Livermoreu, Kalifornija, gori neprekidno od 1901.).

Kartel je stvorio odbor koji je prisiljavao članove da ograniče vijek trajanja na maksimalno 1.000 sati. Ovo je bio rodni list “planirane zastarjelosti” – namjernog dizajniranja proizvoda da se pokvare.

To je filozofija koja danas dominira našim potrošačkim društvom, osiguravajući da se točkovi profita nikada ne prestanu okretati.

Nauka s one strane

Konačno, dolazimo do izumitelja čije su ideje bile toliko strane, toliko “na rubu”, da ih mainstream nauka nije mogla ni prihvatiti ni razumjeti.

Odbačeni su ne zato što su nužno bili prijetnja profitu, već zato što su bili prijetnja samom našem poimanju fizike.

Viktor Schauberger, austrijski šumar i prirodnjak, bio je jedan takav čovjek. Proveo je život posmatrajući prirodu, posebno vodu.

Došao je do zaključka da je moderna tehnologija fundamentalno pogrešna. Ona se temelji na eksploziji – sagorijevanju, toplini i pritisku.

Priroda, tvrdio je Schauberger, koristi suprotan princip: imploziju – hlađenje, usisavanje i vrtloženje.

Schauberger je vodu nazivao “živom” i vjerovao da se, kada se kreće u prirodnim, spiralnim vrtlozima (kao u planinskom potoku), ona se puni energijom i postaje ljekovita.

Tvrdio je da je, koristeći te principe “vodenog vrtloga”, izgradio mašine koje su mogle generirati energiju iz vode i zraka, pa čak i uređaje za levitaciju.

Njegove ideje su bile toliko neobične da su ga tokom Drugog svjetskog rata, prema nekim izvještajima, nacisti prisilili da radi na “letećim diskovima”.

Nakon rata, odveden je u Ameriku, gdje je navodno bio prisiljen predati sve svoje patente korporativnim interesima prije nego što mu je dozvoljeno da se vrati u Austriju, gdje je umro pet dana kasnije, slomljenog duha.

Slično tome, Thomas Townsend Brown je 1920-ih godina otkrio fenomen koji je danas poznat kao “Biefeld-Brownov efekat“.

Otkrio je da kada se visokonaponski električni naboj primijeni na asimetrični kondenzator, on stvara potisnu silu u smjeru pozitivnog pola, čak i u vakuumu.

Brown je vjerovao da je otkrio vezu između elektriciteta i gravitacije. Njegovi eksperimenti s “elektrogravitacijskim” diskovima koji su letjeli po njegovom laboratoriju postali su temelj za moderne teorije o antigravitaciji i NLO-ima.

Šta se dogodilo s Brownovim radom? Nije uništen; on je nestao. Njegovo istraživanje je klasificirano i apsorbirano u vojno-industrijski kompleks.

Dok je javna nauka odbacivala njegove tvrdnje kao “ionski vjetar” (kretanje zraka), teoretičari zavjere tvrde da je Brownov rad temelj tajnih programa poput bombardera B-2 i hipotetičkih letjelica poput TR-3B.

Njegova tehnologija nije zabranjena; postala je tajna.

Ovi utišani geniji ostavili su nam naslijeđe koje je više od neuspjelih patenata. Ostavili su nam pitanje: Kakav bi svijet bio da su oni uspjeli?

Možda bismo vozili automobile koji čiste zrak, liječili bolesti zvukom i crpili besplatnu energiju iz zemlje pod našim nogama.

Svijet u kojem živimo možda nije najbolji od svih mogućih svjetova – već samo onaj najprofitabilniji.