Prošlo je gotovo 50 godina otkako je posljednji čovjek hodao po površini Mjeseca. Je li ograničeni budžet zaista bio glavni razlog ove odluke, ili je to bilo nešto mnogo mračnije, kako tvrde određeni “zviždači”?
Ako vjerujemo pričama određenih osoba koje su javnosti iznijele svoja saznanja, moglo bi se ispostaviti da na Mjesecu postoji nešto mnogo više, nego što mislimo.
Kraj Apollo ere
Istorija nam govori da su između 1969. i 1972. godine, američki astronauti uspješno izveli ukupno šest slijetanja na Mjesec.
Posljednja od tih misija, Apollo 17, završena je 19. decembra 1972. godine kada su Eugene Cernan, Harrison Schmitt i Ronald Evans spašeni iz Tihog okeana od strane posade USS Ticonderoga.
Međutim, unatoč planiranju još tri Apollo misije nakon toga, nijedna druga ekspedicija sa ljudskom posadom iz bilo koje nacije nije se dogodila.
Službeno obrazloženje ovog naglog preokreta u NASA-inom istraživanju Mjeseca, bila je promjena financijske i političke situacije.
Tokom Hladnog rata, američka pobjeda u svemirskoj utrci, pružila je Richardu Nixonu prestiž i propagandni materijal protiv sovjetskih suparnika.
Međutim, ukupni troškovi programa porasli su sa početne procjene od 7 milijardi dolara na više od 20 milijardi dolara, a ovakve ogromne troškove je bilo teško pokriti.
Dostupna tehnologija u to vrijeme omogućavala je samo nekoliko sati boravka na površini Mjeseca, a sa obzirom na nedostatak prirodnih resursa ili značajnog naučnog materijala iz prvih nekoliko misija, NASA nije mogla osigurati potrebna sredstva za provedbu preostalog dijela svog programa.
Nakon postignute preokretne pobjede Zapadnih sila, strast Rusije za istraživanjem Svemira također je splasnula, a naredni sporazumi o raketama ograničili su daljnji napredak u tom području.
U narednim desetljećima, snovi o koloniji na Mjesecu polako su se preselili na stranice naučne fantastike, a povremeno su naš najbliži nebeski objekt posjećivale sonde i robotski landeri iz zemalja poput Indije, Kine i SAD-a.
Većina njih na kraju je završila sudarom s površinom Mjeseca ili zbog tehničkog kvara ili nakon što su ispunili svoju svrhu.
Čudna svjedočanstva astronauta
Ipak, usprkos svim tim ekspedicijama, još manje znamo o Mjesecu nego što smo znali na početku sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Tokom godina koje su prošle nakon naglog završetka programa Apollo, pojavilo se nekoliko izvješća o tome da su posade koje su sudjelovale u misijama slijetanja na Mjesec pronašle nešto mnogo više od običnih stijena i prašine.
Pojavile su se priče o čudnim tragovima primijećenim na tlu blizu zona slijetanja, misterioznim objektima viđenim kako plutaju na nebu i veličanstvenim vanzemaljskim strukturama.
U nekim slučajevima ove tvrdnje podržane su fotografijama lošeg kvaliteta, dok su se u drugim kao dokazi za zavjeru nudili audio zapisi koji su ili izbrisani ili uređeni.
Misteriozni stanovnici Mjeseca
Međutim, u svim tim pričama postoji nešto zajedničko – Mjesec možda već ima postojeće stanovnike koji ne vole nepoželjne goste.
2015. godine, Redditom se počeo širiti članak za koji se tvrdilo da potiče od britanskog psihologa koji je imao pristup povjerljivim izvještajima, a u kojem je pisalo da su se nakon Apolla 17 dogodila dodatna slijetanja na Mjesec.
I dok postoje mnogi aspekti ovih navodnih svjedočanstava koji su ili nemogući za provjeru ili se mogu lako opovrgnuti, postoje elementi za koje neki tvrde da dodaju vjerodostojnost sličnim pričama o NASA-inim službenim slijetanjima.
Anonimni izvor tvrdi da su astronauti Apolla 17 naišli na ostatak drugog modula za slijetanje, zajedno s tijelima nekoliko kosmonauta koji su svi izgledali kao da su sovjetskog porijekla.
No, ono što je zaista šokiralo astronaute je bilo to što su sve ozljede i oštećenja na žrtvama izgledali kao da su uzrokovani fizičkim napadom neke vrste, a ne dekompresijom ili sudarom.
Sovjetska svemirska letjelica bila je rastrgana i probušena od strane nepoznatog izvora, pri čemu su staklene ploče na kacigama mrtvih kosmonauta bile slomljene na identičan način.
Američka posada odmah se vratila na svoj modul i zatražila dozvolu za ponovno uzlijetanje, ali im je rečeno da moraju ostati na tlu još nekoliko sati zbog tehničkih problema.
Tokom tog vremena, astronauti su slali panične radio poruke tvrdeći da vide mračne siluete kako se kreću po brdima i postupno se približavaju modulu.
Ovaj psiholog detaljno je opisao da je 1989. godine postojala zajednička britansko-ruska misija koja se vratila na mjesto nesreće, i da su ga zamolili da pomogne u ispitivanju posade te ekspedicije kada se vrate kući.
Ruski modul za slijetanje uspješno se prizemljio u blizini zone slijetanja Apolla 17 u prosincu 1990. godine, ali je posada napadnuta od strane nepoznatih entiteta.
Taj napad su s nevjericom promatrali njihovi kontrolori na lansirnom mjestu Akatsuki, prije nego što je svaki kontakt s njima izgubljen.
Je li površina Mjeseca pretrpana ostacima prethodnih slijetanja, čije postojanje su prikrile nacije koje su ih tajno poslale?
Navodno su se lični zapisi kosmonauta uključenih u program mijenjali kako bi se prikrila njihova smrt u neuspjelim misijama, a amaterski radio entuzijasti tvrde da su presreli očajne prenose umirućih kosmonauta čiji su brodovi imali tehničke probleme dok su bili u orbiti oko Mjeseca tokom maja 1969. godine.
Članovi posade Apolla 10, Gene Cernan i John Young prijavili su da čuju čudne zvukove koji dolaze ispod površine Mjeseca. Ovaj fenomen sastojao se od jezivog zvižduka, koji su ova dva čovjeka opisala kao “muziku iz svemira”.
Njihovi kontrolori nisu znali kako objasniti ono što astronauti čuju, i tek su kasnije godinama ovaj incident povezali sa povratnim informacijama generisanim između VHF predajnika smještenih na različitim dijelovima njihovog svemirskog broda.
Nepoznate svemirske letjelice i čudne strukture
Druga čudna priča pojavila se nakon završetka misije Apollo 15 u srpnju 1971. Transkripti radio komunikacija koje su se odvijale dok su članovi posade David Scott i James Irwin bili izvan svoje letjelice na Mjesecu otkrivaju da su naišli na ono što su izgledali kao tragovi vozila na podnožju planine Hadley.
Opisali su ove otiske kao linearno raspoređene od istoka prema zapadu i potpuno uniformne prirode.
Međutim, tvrdnje da je posada ikonične Apollo 11 misije prijavila višestruka viđenja nepoznatih svemirskih brodova i struktura na Mjesecu najviše su privukle maštovite teoretičare zavjere.
Prvi od tih susreta prijavljen je samo tri dana nakon početka njihove misije, kada je zapovjednik Neil Armstrong zatražio pojašnjenje gdje se nalazi treća faza misije – raketa Saturn 5 – u odnosu na glavno vozilo.
Nakon trominutnog kašnjenja, obaviješten je da bi kućište raketnih potisnika trebalo biti smješteno 9.600 kilometara iza lunarnog modula, koji se još uvijek kretao od Zemlje prema Mjesecu.
Armstrongova kasnija reakcija na ovu informaciju stvorila je val zbunjenosti i nesigurnosti među kontrolorima misije. Njegov kolega Buzz Aldrin obavijestio ga je da nešto putuje paralelno s njihovim brodom.
Armstrong je opisao objekt kao metalni, oblika cilindra, s izvorom svjetlosti na jednom kraju. Nakon što je izgubio objekt iz vida, ponovno je pitao NASA-u za pojašnjenje i obaviješten je da je to možda komad odvojenog metalnog panela koji je mogao biti otpuhan sa glavnog potisnika.
Još više uznemirujući radio razgovor se odvijao između Armstronga i kontrolnog centra u Houstonu neposredno nakon njegovog dolaska na Mjesec tokom dvominutnog razdoblja u kojem su prenosi između misije i kontrolora očito zatajili.
Tvrdi se da je Armstrong nastavio emitirati na sekundarnom radio kanalu namijenjenom praćenju zdravlja i sigurnosti astronauta, iako ga šira javnost nije mogla čuti.
Navodno, transkripti sa tog kanala dokazuju da je Armstrong izvijestio da vidi metalne objekte na rubu obližnjeg kratera. Opisao je građevine koje vode ispod površine Mjeseca i nešto što izgleda kao metalna vozila parkirana u redovima ispred tih struktura.
Iako je navodno napravio mnogo slika svojim kamerom na prsima, te slike nikada nisu objavljene jer mu je tako naređeno.
Tada su ga pitali je li uspio postaviti naučnu opremu na površinu Mjeseca, a on je odgovorio da jest, ali da ga zabrinjava da posada letjelice koju je vidio promatra i lako će ukloniti stvari koje je upravo postavio.
U godinama nakon misije Apollo 11, pojavilo se niz svjedoka koji su tvrdili da kad su sudjelovali u privatnom razgovoru sa Armstrongom, on navodno izrazio veliku zabrinutost i strah od letjelica koje je susreo i vjerovao je da pokušavaju aktivno upozoriti ljude da dalje ne istražuju Mjesec.
Misteriozne smrti
Nedavna smrt dva istaknuta ufologa u listopadu 2018. godine je izazvala mnogo spekulacija u medijima, iako su to, čini se, bili nepovezani događaji.
Oba ufologa su bili bivši članovi američke vojske i stekli su ugled na temelju tvrdnji koje su iznijeli o NASA-i i tome kako je ta agencija skrivala dokaze o vanzemaljskom životu na površini Mjeseca.
Bob Dean je služio kao viši narednik u američkoj vojsci i veći dio 1960-ih je proveo stacioniran na različitim vojnim objektima na europskom kontinentu.
Tokom tog vremena tvrdio je da je NASA tajno uništila do 40 rolni filmskih traka snimljenih od strane astronauta za vrijeme misije Apollo 11.
Zbog navodno podmuklih taktika koje je koristila svemirska agencija, Dean je često šaljivo tvrdio da skraćenica NASA znači “Nikada iskren odgovor” (Never an sincere answer).
Osim ovih tvrdnji, Dean je također izjavio da je tokom svoje vojne službe pročitao tajni dosje koji je procijenio potencijalnu prijetnju čovječanstvu od vanzemaljskih napadača.
Taj dokument je sadržavao fotografije nekoliko oborenih vanzemaljskih svemirskih brodova i nalaze autopsija koje su kasnije izvršene na njihovim pilotima.
Nedugo nakon smrti Deana u njegovoj kući u Tucsonu 11. oktobra, vlasti u Lansingu, New York, pozvane su na mjesto nesreće u kojoj je poginuo biciklista.
Sedamdeset četverogodišnji biciklista po imenu Karl Wolfe bio je prignječen kada ga je udario traktor. Wolfe je bio bivši viši narednik američkog ratnog vazduhoplovstva i također je tvrdio da je vidio zastrašujuće dokaze o postojanju vanzemaljaca na Mjesecu.
1965. godine, Wolfe je bio stacioniran u Vazdušnoj bazi Langley (Langley Air Force Base) u Virginiji i specijalizirao se kao tehničar za elektroniku.
Njegov osnovni zadatak bio je procjena i popravak različitih fotografskih sistema koje je Ratno vazduhoplovstvo koristilo tokom Vijetnamskog rata. No, jednog dana privremeno je premješten na NASA-in projekt lunarne sonde.
Odveli su ga u sobu gdje je upoznao drugog vojnika vazduhoplovstva koji mu je objasnio da NASA ima problema sa izradom fotografija sa najnovije lunarne misije, jer je jedan od njihovih strojeva bio pokvaren.
Nakon što se udružio sa kolegom kako bi pronašli i otklonili kvar, Wolfe je bio zadivljen serijom slika koje su prikazivale lunarni krajolik, uključujući cijeli grad misterioznih vanzemaljskih struktura.
Opisao je da je vidio tornjeve, kupole i zgrade u obliku gljiva, koje su navodno bile smještene na tamnoj strani Mjeseca. Narednik je bio zapanjen onim što je vidio i bio je uvjeren da će čuti o ovom otkriću u večernjim vijestima.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo, na kraju je shvatio da vlada nema namjeru da svijetu otkrije postojanje vanzemaljskog grada na Mjesecu.
2001. godine, zajedno s još 20 bivših vojnika i obavještajnih službenika, napokon je izašao u javnost s svojom pričom.
Na mnogim fotografijama koje su poslale sonde iz orbite oko Mjeseca mogu se vidjeti neke zanimljive anomalije, uključujući svjetlost u kraterima i prikaze neprirodnih struktura, od kojih su neke visoke i po nekoliko kilometara.
Teorija Šupljeg Mjeseca
Također, postoje i oni koji tvrde da Mjesec možda uopšte nije prirodni satelit, barem ne u najkonvencionalnijem smislu.
Neki vjeruju da je površina Mjeseca samo vanjska ljuska nečega mnogo mračnijeg, poput svemirske stanice ili gigantskog vanzemaljskog svemirskog broda.
Ova tvrdnja slična je teoriji Šuplje Zemlje, čiji zagovornici vjeruju da postoji ogromna mreža tunela i pećina ispod površine Zemlje o kojoj čovječanstvo nema pojma.
Kao dokaz svojih tvrdnji, teoretičari Mjesečevih tajni ukazuju na podatke koje su proizveli seizmometri ostavljeni na površini Mjeseca tokom svake od Apollo misija između 1972. i 1977. godine.
Ti instrumenti su zabilježili niz geoloških pokreta ispod lunarnog krajolika, koji su varirali u razmjeru i intenzitetu.
Tokom misije Apollo 12, donesena je odluka da se svjesno sruši lunarni modul koji je bio u fazi uzleta natrag na površinu. Nakon toga, stanice za praćenje na Zemlji zabilježile su čudan odjek koji je trajao sat vremena.
Prema zagovornicima teorije o Šupljem Mjesecu, ovo je dokaz vibracija koje se odbijaju unutar ogromnih prostorija koje se nalaze ispod tankog sloja stijena i prašine koje vidimo.
Zaključak
Dok analiziramo razne priče koje su proizašle iz programa Apollo, izgleda da možda zaista postoje događaji na površini Mjeseca koji se ne mogu konvencionalno objasniti.
U nekim od ovih slučajeva, NASA je pružila različite nivoe opravdanja, dok je u drugima, bilo djelovanjem ili neaktivnošću, dopustila da se unište dokazi koji bi mogli pomoći u otkrivanju istine.
Možda zaista postoji neka istina u tim glasinama, i u desetljećima koja dolaze, možda ćemo otkriti da imamo nebeske susjede kojih nismo svjesni.
Ako je to slučaj, možemo se samo nadati se da se neće protiviti dijeljenju ovog malog kutka galaksije sa ljudskom rasom.
