Fenomen svijesti: Pogled iz naučne perspektive

Prije nego što nastavite čitati, zastanite na trenutak i prisjetite se prvog gutljaja kafe ili čaja koji ste popili jutros. Osjetili ste toplinu, prepoznali gorku ili slatku aromu, vidjeli paru kako se diže iz šoljice?

To je trajalo možda sekundu ili dvije, ali šta se tačno dogodilo u tom trenutku?

Fotoni svjetlosti su pogodili vašu mrežnjaču, hemijske molekule su se vezale za receptore na vašem jeziku, a nervni impulsi, sićušne električne oluje, jurili su kroz vaš mozak brzinom od stotina kilometara na sat.

Da, naravno, to je fizika i biologija u tome nema ništa sporno. Ali, odakle je došao taj osjećaj? Odakle je došla sama svjesnost tog iskustva, to bogatstvo mirisa, topline i okuse, sve spojeno u jednu jedinstvenu, privatnu simfoniju?

Sve ovo, cjelokupno vaše iskustvo postojanja, od najjednostavnijeg osjeta do najsloženije emocije, sažeto je u jednoj, naizgled jednostavnoj riječi: svijest.

Ali, šta je to svijest? Je li to samo nusprodukt složenih neuronskih procesa u našem mozgu, puki eho električnih impulsa i hemijskih reakcija?

Ili je to nešto više, fundamentalno svojstvo univerzuma koje tek počinjemo da naziremo?

Ovo pitanje, poznato i kao “teški problem svijesti“, predstavlja jednu od najvećih misterija moderne nauke i filozofije.

Centralno pitanje ovog problema nije kako mozak radi, već zašto rad mozga uopće stvara bilo kakav osjećaj.

Zašto nismo samo sofisticirani biološki roboti koji obrađuju informacije bez unutrašnjeg doživljaja?

Ne možemo vam dati konačan odgovor, jer on ne postoji.

Ali, možemo bar nakratko osvijetliti put kojim nauka korača u pokušaju da razumije najintimniji i najzagonetniji fenomen naših života.

Ko diriguje orkestrom u našoj glavi?

Dugo se vjerovalo da je duša ili svijest nešto eterično, odvojeno od tijela. Ali, zahvaljujući modernoj tehnologiji, kao što su fMRI (fukcionalna magnetna rezonanca) i EEG (elektroencefalografija), naučnici su dobili uvid u živu, pulsirajuću aktivnost mozga.

Ovo im je omogućilo da započnu lov na “neuronske korelate svijesti” – specifične moždane aktivnosti koje su u direktnoj vezi sa svjesnim iskustvom.

Ono što su otkrili, bilo je zapanjujuće: u mozgu ne postoji samo jedan jedini “centar svijesti”.

Umjesto toga, čini se da je svijest rezultat dinamičke interakcije i sinhronizacije različitih moždanih regija.

Zamislite to kao veliki orkestar. Nijedan pojedinačni istrument ne stvara simfoniju, već harmonična saradnja svih istrumenata pod palicom dirigenta.

Slično tome, svijest nastaje iz područja zaduženih za vid, sluh, pamćenje, emocije i planiranje.

Jedna od ključnih struktura koja se ističe u ovim istraživanjima je klaustrum, tanki sloj sive materije smješten duboko u mozgu.

Njegova jedinstvena povezanost sa gotovo svim dijelovima korteksa navela je neke naučnike, uključujući i slavnog Francisa Cricka (jednog od otkrivača strukture DNK), da ga nazovu “dirigentom orkestra svijesti”.

Ipak, njegova tačna uloga ostaje predmet intenzivnih naučnih debata.

Drugi važan koncept je Teorija globalnog radnog prostora (Global Workspace Theory), koju su predložili Bernard Baars i Stanislas Dehaene.

Da biste bolje razumjeli ovu ideju, zamislite svoj um kao ogromno pozorište.

U svakom trenutku, naša osjetila i unutrašnji procesi generišu ogromnu količinu informacija koje se odvijaju “iza scene”, u nesvjesnom.

Samo one informacije koje dospiju na “osvijetljenu pozornicu” globalnog radnog prostora postaju dio našeg svjesnog iskustva.

Odatle se te informacije mogu emitovati drugim, specijalizovanim dijelovima mozga, omogućavajući nam da o njima razmišljamo, govorimo i djelujemo na osnovu njih.

Teorije koje pomjeraju granice

Iako nam mapiranje mozga govori gdje se svijest dešava, ono nam ne govori zašto i kako ona nastaje.

Zašto subjektivno iskustvo crvene boje prati određena frekvencija svjetlosti i specifična aktivnost u vizualnom korteksu? To je suština “teškog problema”.

U potrazi za odgovorom, razvile su se fascinantne i često kontroverzne teorije.

Jedna od najpopularnijih je Teorija integrisanih informacija (IIT), koju je razvio neuronaučnik i psihijatar Giulio Tononi.

Ova teorija polazi od samog iskustva i pita se koja su njegova fundamentalna svojstva.

Tononi tvrdi da je svako svjesno iskustvo istovremeno informativno (razlikuje se od milijardi drugih mogućih iskustava) i integrisano (doživljava se kao jedinstvena, cjelovita scena, a ne kao skup nepovezanih elemenata).

Svijest je intrinzično svojstvo bilo kojeg sistema koji posjeduje visok stepen integrisanih informacija.

Mjera ove kompleksnosti naziva se Phi (Φ), a što je veći Phi, to je sistem svjesniji.

Ova teorija ima radikalne implikacije. Sugeriše da svijest nije ograničena samo na biološke organizme.

Teoretski, bilo koji sistem, pa čak i kompleksna vještačka inteligencija ili, hipotetički, internet, mogao bi posjedovati određeni stepen svijesti ako ima dovoljno visok Phi.

Kvantni um

Sada ulazimo u teritoriju na samom rubu poznate nauke, tamo gdje se susreću biologija i najčudniji aspekti fizike. Ovdje leži najsmjelija i najkontroverznija ideja od svih: kvantna svijest.

Teorija nazvana Orkestrirana objektivna redukcija (Orch-OR), koju su predložili legendarni fizičar Sir Roger Penrose i anesteziolog Stuart Hameroff, tvrdi da klasična, svakodnevna fizika jednostavno nije dovoljna da objasni misteriju subjektivnog osjećaja.

Oni vjeruju da se odgovor krije unutar mikrotubula, sićušnih proteinskih cjevčica koje čine unutrašnji kostur naših neurona.

Prema Orch-OR, ove mikrotubule se ponašaju kao kvantni kompjuteri.

U bizarnom svijetu kvantne mehanike, čestice mogu postojati u više stanja istovremeno (u “superpoziciji”).

Penrose i Hameroff sugerišu da elektroni unutar naših mikrotubula rade upravo to, procesuirajući ogromne količine informacija u stanju neodređenosti.

Trenutak svjesnog iskustva – “sada” – je, prema njima, trenutak kada se ta kvantna superpozicija uruši u jednu definisanu stvarnost.

Oni tvrde da se svijest ne “stvara” u mozgu, već da mozak djeluje kao antena koja kanališe svijest koja je fundamentalno svojstvo samog svemira, upisano u geometriju prostor-vremena.

Naučna zajednica je uglavnom skeptična prema ovoj ideji.

Glavni prigovor je jednostavan: mozak je toplo, vlažno i bučno mjesto.

To je kao da pokušavate izgraditi delikatnu ledenu skulpturu usred pećnice – krhka kvantna stanja bi se trebala raspasti gotovo trenutno.

Pa ipak, ova teorija nas tjera da se zapitamo: šta ako ključ za najveću misteriju biologije leži skriven u najvećoj misteriji fizike?

Zaključak

Putovanje u naučnu perspektivu svijesti vodi nas kroz lavirinte neurona, preko pozornica uma, do samih granica fizike.

Znamo da je svijest intimno povezana sa složenom aktivnošću našeg mozga, ali još uvijek ne razumijemo kako materija stvara iskustvo.

Možda je svijest, kao što neki misle, samo emergentno svojstvo.

Možda nijedan neuron nije svjestan, ali stotinu milijardi njih zajedno stvaraju svijest.

A možda je istina daleko čudnija i ljepša, nešto što naš trenutni um ne može ni da zamisli.