Čudna smrt Zigmunda Adamskog

Ovo je priča o smrti jednog običnog čovjeka u neobičnim okolnostima. Ovo je priča o tijelu pronađenom tamo gdje ga zakoni fizike nisu mogli postaviti, o misterioznim supstancama nepoznatim tadašnjoj nauci i o policajcu čiji će se život nepovratno promijeniti zbog onoga što je vidio.

To je jedan od najjezivijih i najzagonetnijih neriješenih slučajeva u britanskoj kriminalističkoj istoriji. Slučaj koji i danas, više od četiri decenije kasnije, izaziva žmarce.

Ko je bio Zigmund Adamski?

Zigmund Adamski, rođen u Poljskoj, bio je dio “izgubljene generacije” koju je Drugi svjetski rat raselio širom Evrope. Nakon godina neizvjesnosti, svoj mir je konačno pronašao u Velikoj Britaniji.

Do 1980. godine, Zigmund je imao 56 godina. Radio je kao rudar u rudniku Lofthouse, navikao na težak fizički rad, tamu podzemlja i ugljenu prašinu koja se uvlači u pore.

Živio je u selu Tingley, nedaleko od Wakefielda, sa svojom suprugom Lottie. Njihova priča bila je priča o dvoje ljudi koji su odlučili ostaviti prošlost iza sebe.

Vjenčali su se 1960. godine, kada je Zigmund imao 37 godina, i zajedno su izgradili skroman, ali sretan život.

Oni koji su ih poznavali opisivali su ih kao nerazdvojan par. Iako nisu imali biološke djece, bili su izuzetno privrženi jedno drugom i svojoj široj porodici.

Zigmund je bio blag čovjek, pomalo povučen, ali uvijek ljubazan. Nije se kockao, nije pio prekomjerno i nije imao poznatih neprijatelja.

Njegov život bio je satkan od jednostavnih rutina: posao, kuća, briga o supruzi koja je bila invalid, i povremena druženja s komšijama.

Upravo ta “običnost” njegovog postojanja čini ono što je uslijedilo još stravičnijim. Kada nestane neko ko živi na rubu zakona, društvo to lakše racionalizira.

Ali kada čovjek poput Zigmunda Adamskog ispari usred bijela dana, to ruši osjećaj sigurnosti cijele zajednice.

Niko nije mogao slutiti da će ovaj tihi rudar uskoro postati središte intergalaktičke misterije.

Nestanak bez traga

Bio je petak, 6. juni 1980. godine. Za taj dio Engleske, dan je bio neuobičajeno lijep i sunčan.

Oko 15:30 sati, Zigmund je odlučio otići do lokalne trgovine kako bi kupio namirnice za večeru – malo krompira, puter i meso.

Izašao je iz kuće odjeven u sako, košulju i pantalone, prikladno za popodnevnu šetnju.

Na putu prema trgovini, sreo je jednog od svojih komšija. Zastali su, razmijenili nekoliko uobičajenih rečenica o lijepom vremenu i svakodnevnim trivijalnostima.

Međutim, Zigmund Adamski se nikada nije vratio.

Kako su sati prolazili, a večera se hladila, Lottie Adamski je postajala sve zabrinutija. Zigmund nije bio tip čovjeka koji bi svratio u pub i zaboravio na vrijeme.

Njegova privrženost njoj značila je da bi se uvijek javio ako bi kasnio. Kada je pala noć, zabrinutost je prerasla u paniku.

Narednih pet dana, porodica i policija su prevrnuli svaki kamen u Tingleyju i okolici. Ali, nije bilo niti jednog jedinog traga.

Niko nije vidio da je ušao u automobil.

Niko nije čuo vrisak ili borbu.

Nije bilo poziva za otkupninu.

Zigmund Adamski je jednostavno prestao postojati na tom mjestu. Kao da je zakoračio kroz nevidljivu zavjesu i nestao s lica Zemlje.

Njegov nestanak ostavio je prazninu i tišinu koja je bila zaglušujuća. Ali, najgore je tek dolazilo.

Prizor iz košmara

Srijeda, 11. juni 1980. godine. Mjesto radnje seli se u Todmorden, mali trgovački grad udaljen više od 30 kilometara od Tingleyja.

Todmorden je slikovito mjesto okruženo brdima, ali je također poznat kao dio tzv. “UFO Doline” u Velikoj Britaniji, zbog čestih prijava neobičnih svjetala na nebu.

Trevor Parker, sin vlasnika lokalnog skladišta uglja, došao je na posao u popodnevnim satima. Skladište je bilo smješteno uz željezničku prugu, ograđeno visokom ogradom i osigurano zaključanom kapijom.

Parker je tog jutra bio u dvorištu oko 11:00 sati i sve je bilo uredno. Vratio se oko 15:45 kako bi pripremio smjenu i utovario ugalj za distribuciju.

Dok je prolazio dvorištem, pogled mu je pao na ogromnu gomilu antracitnog uglja, visoku skoro četiri metra.

Na samom vrhu te crne, prašnjave piramide, ležalo je nešto što tamo nikako nije pripadalo.

Bilo je to ljudsko tijelo.

Šokiran prizorom, Parker je odmah pozvao policiju. Prvi koji je stigao na mjesto događaja, u 16:10 sati, bio je policajac Alan Godfrey.

Ono što je Godfrey zatekao prkosilo je logici policijskog posla i zdravog razuma.

Na vrhu te nestabilne hrpe uglja ležao je Zigmund Adamski. Nije bio bačen; izgledalo je kao da je položen s pažnjom ili, još čudnije, ispušten odozgo ravno na vrh.

Njegove oči bile su širom otvorene, zagledane u sivo nebo iznad Yorkshirea, a lice mu je bilo iskrivljeno u grimasu čistog, nepatvorenog užasa.

No, ono što je policajca Godfreyja i njegove kolege najviše zbunilo nisu bili ni izraz lica ni sama lokacija, već niz forenzičkih detalja koji se nisu uklapali u niti jedan poznati scenario.

Forenzička zagonetka

Istraga koja je uslijedila nakon pronalaska tijela otvorila je Pandorinu kutiju pitanja. Iskusni detektivi i patolozi našli su se pred zidom “nemogućih” činjenica. Svaki trag vodio je u slijepu ulicu.

Čistoća usred prljavštine

Svako ko je ikada bio u blizini rudnika ili skladišta uglja zna jednu neospornu činjenicu: ugalj je prljav. Antracit ostavlja tragove na svemu što dotakne.

Nemoguće je popeti se na gomilu rasutog uglja visoku četiri metra bez da se potpuno uprljate.

Ruke, odjeća, lice – sve bi trebalo biti prekriveno debelim slojem crne prašine.

Međutim, tijelo Zigmunda Adamskog bilo je čisto. Njegovo lice, ruke, pa čak i nokti bili su besprijekorno čisti, kao da je upravo izašao iz kade.

Na njegovoj odjeći bilo je tek nekoliko sitnih mrvica, ali ni blizu onoga što bi se očekivalo od nekoga ko se penjao, borio ili bio vučen po toj gomili.

Kako je čovjek dospio na vrh najprljavijeg mjesta u gradu, a ostao čist?

Nedostatak otisaka stopala

Još bizarniji je bio potpuni nedostatak tragova na samoj gomili uglja. Ugalj je bio rasut i nestabilan.

Da se Adamski sam popeo gore, ostavio bi duboke tragove stopala i lavinu pomjerenog uglja.

Da ga je neko nosio (što bi bilo izuzetno teško uz strminu), tragovi bi bili još dublji zbog dodatne težine dvojice ljudi.

Policija je detaljno pregledala gomilu. Nije bilo niti jednog jedinog traga penjanja.

Ugalj je bio netaknut, osim udubljenja na samom vrhu gdje je tijelo ležalo.

Jedini logičan zaključak, koliko god zvučao ludo, bio je da je tijelo spušteno odozgo – iz zraka.

Zagonetka odjeće

Adamski je pronađen u odjeći koja je djelovala poznato, ali pogrešno.

Imao je sako, ali je bio zakopčan “na krivu dugmad”, asimetrično i aljkavo.

Njegova košulja – ona koju je nosio na dan nestanka – je nedostajala.

Pantalone i cipele bile su labave, nepravilno zavezane.

Izgledao je kao lutka koju je oblačio neko ko ne zna kako se oblači čovjek, ili neko ko je to radio u velikoj žurbi i potpunom mraku.

Njegov novčanik, sat i vjenčani prsten su nestali i nikada nisu pronađeni. Ovo je sugerisalo da je bio skinut, a zatim ponovo obučen od strane nekoga drugog.

Vremenski paradoks

Zigmund je bio nestao punih pet dana. Ipak, na njegovom licu brada je bila duga tek toliko koliko bi narasla za jedan dan neobrijanosti.

Također, bio je dobro uhranjen, nije bilo znakova dehidracije ili izgladnjivanja koji bi se očekivali nakon pet dana lutanja.

Međutim, patolog je utvrdio da na dan smrti nije jeo.

Gdje je bio tih pet dana? Zašto mu je brada prestala rasti ili je bio obrijan neposredno pred smrt?

Njegovo tijelo sugeriralo je da je vrijeme za njega teklo drugačije, ili da je bio držan u nekim specifičnim uvjetima hibernacije.

Opekotine i “zelena sluz”

Najjeziviji detalj bile su povrede na njegovom tijelu. Na vratu, potiljku i ramenima, Adamski je imao čudne opekotine ovalnog oblika.

Te opekotine nisu bile uzrokovane vatrom. Stručnjaci su zaključili da izgledaju kao hemijske opekotine ili povrede nastale nekom vrstom intenzivnog, usmjerenog zračenja ili kiseline.

Ono što je dodatno zakompliciralo stvar bila je čudna, gelasta supstanca nanesena preko tih rana.

Forenzičari su uzeli uzorke te “zelene masti” i poslali ih u napredne laboratorije. Rezultati su bili zapanjujući – supstancu nisu mogli identificirati.

Nije pripadala niti jednom poznatom lijeku, industrijskoj hemikaliji ili prirodnom elementu.

Ovo je sugeriralo da je neko pokušao liječiti te rane dok je Adamski još bio živ. Ali ko? I čime?

Smrt od čistog užasa

James Turnbull, mrtvozornik koji je vodio slučaj Zigmunda Adamskog, našao se u nezavidnoj poziciji.

Imao je tijelo, ali ne i uzrok smrti koji bi se uklapao u standardne medicinske okvire.

Obdukcija je pokazala da je Zigmund umro između 11:00 i 13:00 sati tog dana – u vremenskom prozoru kada je Trevor Parker bio odsutan iz dvorišta.

Njegovo srce je stalo, ali ne zbog začepljenja arterija ili klasičnog infarkta.

Turnbull je u svom izvještaju napisao nešto što se rijetko viđa u službenim dokumentima.

Zaključio je da je Adamski umro od srčanog zastoja izazvanog ekstremnim terorom.

“Umro je od straha”, bile su riječi koje su odzvanjale sudnicom. Njegovo lice, zauvijek zamrznuto u kriku, svjedočilo je tome.

Ali čega se Zigmund toliko uplašio da mu je srce prepuklo? Šta je vidio u svojim posljednjim trenucima na vrhu te gomile uglja?

Alan Godfrey

Priča o Zigmundu Adamskom ne može se ispričati bez spominjanja policajca Alana Godfreyja.

On je bio prvi službenik na mjestu događaja, ozbiljan policajac s pohvalama u dosjeu, čovjek koji je čvrsto stajao na zemlji.

No, šest mjeseci kasnije, Godfrey će postati dio priče na način koji niko, pa ni on sam, nije očekivao.

U novembru 1980., Godfrey je bio u noćnoj patroli u Todmordenu, tražeći nestala goveda koja su lutala cestom.

Vozeći se Burnley Roadom, u ranim jutarnjim satima, ugledao je nešto što je isprva zamijenio za autobus koji se prevrnuo na cesti.

Kada se približio, shvatio je da to nije autobus. Bio je to objekt u obliku dijamanta, ogroman i sjajan, koji je lebdio oko metar i po iznad asfalta.

Donji dio objekta se rotirao, a cijela stvar je emitovala tiho zujanje. Godfrey je pokušao pozvati stanicu, ali radio u njegovom automobilu je bio mrtav. Njegov lični radio također nije radio.

Odlučio je nacrtati objekt u svoju bilježnicu. Sljedeće čega se sjeća je da se ponovo vozi automobilom, ali je sada bio 30 metara dalje niz cestu, a objekt je nestao.

Kada je pogledao na sat, shvatio je da nedostaje oko 30 minuta vremena. Vrijeme koje nije mogao objasniti.

Kasnije je otkrio da su mu đonovi na teškim policijskim čizmama rascijepljeni na vrhu, kao da ga je neka sila vukla po tlu dok su mu noge strugale, a na istom mjestu gdje je vidio objekt, cesta je bila suha unatoč jakoj kiši, s tragom vrtloženja lišća.

Godinama kasnije, pod hipnozom, Godfrey je ispričao priču o tome kako je bio odveden na brod, gdje je vidio čudna mala bića i visokog čovjeka koji se zvao “Yosef”.

Iako su mnogi sumnjali u priču o otmici, činjenica je da je Godfrey bio kredibilan svjedok čija je karijera uništena zbog ovog priznanja.

Zašto je ovo važno za slučaj Adamski? Jer se Godfreyjeva “otmica” dogodila u istom gradu, samo nekoliko kilometara od mjesta gdje je pronađen Adamski, i to iste godine.

Godfrey je bio uvjeren da su ta dva slučaja povezana.

Je li Adamski vidio isto što i Godfrey?

Je li i on bio odveden, ali njegovo srce nije izdržalo ono što je Godfrey preživio?

Teorije

U nedostatku jasnih odgovora, a s mnoštvom bizarnih dokaza, nastale su dvije glavne teorije koje pokušavaju objasniti sudbinu Zigmunda Adamskog.

Porodična osveta

Skeptici i dio policije pokušali su pronaći racionalno, zemaljsko rješenje. Istraga je otkrila da je u široj porodici Adamskog bilo određenih tenzija.

Jedna rođakinja njegove supruge imala je ozbiljne bračne probleme, a Adamski se navodno našao usred te svađe, iako kao pasivni posmatrač.

Prema ovoj teoriji, Zigmund je otet od strane rođaka ili unajmljenih siledžija 6. juna. Možda je bio držan u zatočeništvu u nekom podrumu ili šupi, gdje je bio vezan (što bi objasnilo nedostatak odjeće i opekotine – možda od cigareta ili kiseline iz akumulatora).

Mast je mogla biti neki narodni lijek koji su otmičari koristili. Na kraju, kada je umro od srčanog udara uslijed stresa i mučenja, otmičari su se uspaničili i odlučili se riješiti tijela.

Problemi s ovom teorijom: Iako ova teorija nudi ljudski motiv, ona je puna rupa koje je nemoguće ignorisati:

• Zašto bi otmičari, ako su htjeli sakriti zločin, tijelo ostavili na vrhu hrpe uglja usred bijela dana, na izuzetno vidljivom mjestu?
• Kako su fizički izveli postavljanje tijela na vrh nestabilne gomile uglja bez ostavljanja ijednog otiska? Nositi mrtvo tijelo uzbrdo po rasutom terenu bez tragova je gotovo nemoguće za ljudska bića.
• Zašto bi ga njegovali nepoznatom mašću ako su ga mučili?
• Zašto forenzika nije mogla identificirati supstancu ako je bila “narodni lijek”?

Intervencija vanzemaljaca

Druga teorija, koju podržavaju ufolozi i, posredno, iskustvo Alana Godfreyja, sugeriše da je Adamski bio žrtva otmice koja je pošla po zlu.

Todmorden je centar zone poznate kao “Pennine Triangle”, područja s istorijom neobjašnjivih pojava.

Prema ovom scenariju, Adamski je otet 6. juna dok je išao u trgovinu.

Vrijeme na “brodu” ili u drugoj dimenziji teče drugačije, što savršeno objašnjava zašto mu brada nije rasla pet dana iako je prošla skoro cijela sedmica na Zemlji.

Bio je podvrgnut medicinskim eksperimentima (što objašnjava čudne opekotine, nedostatak odjeće i gel za zacjeljivanje).

Možda su ga ta bića pokušala vratiti, ali šok povratka ili samo iskustvo bili su previše za njegovo ljudsko srce.

“Ispuštanje” tijela iz lebdećeg objekta savršeno objašnjava nedostatak otisaka stopala na uglju i čistoću tijela (bez ugljene prašine).

Lokacija – vrh piramide uglja – tipična je za slučajeve gdje se objekti ili bića spuštaju s visine, možda koristeći zraku.

Činjenica da mu je odjeća bila ispreturana sugeriše da su ga ta bića pokušala ponovo obući prije nego što su ga vratila, ali nisu razumjela ljudsku anatomiju ili funkciju dugmadi i pertli.

Neriješena misterija

Šta se zaista dogodilo Zigmundu Adamskom tog juna 1980. godine?

Je li bio žrtva bizarne i sadističke ljudske igre koja je završila tragično, ili je postao nevoljni putnik u nečemu što nadilazi naše razumijevanje svemira i našeg mjesta u njemu?

Forenzički dokazi su kontradiktorni. Okolnosti su bizarne i prkose logici. A policajac koji je pronašao tijelo i sam je postao dio enigme koja ga je koštala karijere.

Slučaj Adamski ostaje jedinstven jer prkosi jednostavnoj kategorizaciji.

Nije klasično ubistvo jer nema ubice ni oružja, ali nije ni dokazana paranormalna pojava jer imamo vrlo stvarno mrtvo tijelo.

To je siva zona, mjesto gdje se stvarnost lomi i gdje se susreću moguće i nemoguće.

Mnogi istraživači ističu da je način na koji je tijelo tretirano – liječene rane, pokušaj oblačenja – ukazivao na neku vrstu brige, ili barem na nedostatak zlonamjere, unatoč tragičnom ishodu.

Kao da su ga oni (ili to) što ga je uzelo, željeli vratiti, ali nisu shvatali krhkost ljudskog života.

Danas, više od 40 godina kasnije, grob Zigmunda Adamskog stoji kao tihi spomenik jednoj od najvećih misterija Velike Britanije.

Na njemu su uklesani simboli koji podsjećaju na njegov život, ali prava priča o njegovoj smrti ostaje neispričana, zakopana negdje u policijskim arhivama koji skupljaju prašinu.

A možda, samo možda, odgovor treba tražiti gledajući u noćno nebo iznad Todmordena, gdje se zvijezde ponekad kreću na načine koje ne možemo objasniti.