Incident u kanjonu Gadianton: Djevojke koje su ušle u paralelnu stvarnost

Pustinja Escalante u državi Utah nije mjesto koje oprašta greške. To je prostranstvo crvenog pješčara, oštrog grmlja pelina i tišine koja je toliko duboka da putnik namjernik može čuti otkucaje vlastitog srca.

Za većinu, to je samo dionica puta koju treba savladati što brže. Ali za četiri mlade žene te majske noći 1972. godine, ova pustinja postala je portal u stvarnost koja prkosi svakom logičkom objašnjenju.

Posljednji sati normalnosti

Janna North, koja je sjedila za volanom očevog ponosa – Chevrolet Nove iz 1971. godine , pokušavala je održati stabilnu brzinu dok su se vraćale iz Las Vegasa prema svom domu u Cedar Cityju.

Pored nje je sjedila Carol Abbott, dok su se na zadnjem sjedištu nalazile Lisa Rushfort i Bethany Gordon.

Bilo je nešto poslije 22:00 časa kada su prešle granicu između Nevade i Utaha.

Noć je bila gusta i mračna, a jedini orijentir u daljini bile su siluete litica od crvenog pješčara.

Pred njima je bio ozbiljan izazov: njihova nadzornica studentskog doma u Cedar Cityju zaključavala je vrata tačno u ponoć.

Ako zakasne samo minutu, bile bi osuđene na spavanje u automobilu, što nikome nije bila primamljiva opcija nakon dugog vikenda.

Dok su se približavale željezničkom prelazu Union Pacific blizu mjesta Modena, svjetla farova obasjala su nešto što je ličilo na sreću – drugi asfaltirani put koji se odvajao od autoputa 56.

Na mapi taj put nije postojao, ali u tom trenutku se činio kao idealna prečica kroz kanjon Gadianton koja bi im uštedjela dragocjeno vrijeme.

Janna je okrenula volan na lijevu stranu, na put koji je izgledao glatko, pozivajuće i direktno.

Kraj ceste

Prvih nekoliko minuta vožnje kroz kanjon proteklo je u uobičajenom čavrljanju i šalama o tome kako će stići tačno na vrijeme.

Ali atmosfera se polako počela mijenjati. Zidovi kanjona su se sužavali, a jedini zvuk bio je monotoni šum motora i guma na asfaltu.

Tada je Janna primijetila prvu anomaliju.

Svjetla na Chevroletu odjednom su postala neprirodno sjajna – previše svijetla za obične farove.

Nagnula se naprijed, pokušavajući shvatiti šta vidi: bijela središnja linija na putu je nestala, a asfalt pod njima više nije bio crn. Postao je bijeli beton.

Prije nego što su stigle procesuirati ovu promjenu, put se završio. Bez ikakvog znaka upozorenja ili barijere, bijela cesta je udarila direktno u okomitu stijenu kanjona.

Janna je naglo zakočila, a Nova je proklizala uz prodoran zvuk cviljenja guma.

Stajale su ispred kamenog zida u potpunoj tišini, dok je prvobitnu zbunjenost zamijenila iritacija zbog izgubljenog vremena.

Izgubile su pola sata i sada je bilo sigurno da će propustiti policijski sat.

Možda vas zanima: Paul Amadeus Dienach: Vremenski putnik koji je otputovao u 3906. godinu

Janna je ubacila u rikverc, okrenula automobil i krenula nazad istim putem kojim su došle.

Međutim, put nazad nije vodio u poznatu pustinju.

Svijet koji ne bi trebao postojati

Vrijeme je postalo rastegnuto i distorzirano.

Iako su trebale izaći iz kanjona za nekoliko minuta, stijene su ih i dalje okruživale.

Kada su se zidovi kanjona konačno povukli, ono što se otvorilo pred njima nije bila spržena zemlja Utaha.

S desne strane puta, pod svjetlošću mjeseca koji je bio nemoguće sjajan i oštar, prostirala su se beskrajna polja zrelog žita.

Srebrni talasi pšenice savijali su se na vjetru. Na lijevoj strani se uzdizao nasip obrastao visokim borovima koji su bacali duboke sjenke preko puta.

Iza tih borova svjetlucala je ogromna, mirna površina jezera koja je reflektovala mjesec.

Djevojke su u šoku piljile kroz prozore. Pustinja Escalante nema jezera. Nema polja pšenice.

I što je najvažnije, te noći, prema svim astronomskim kalendarima, mjesec uopšte nije trebao biti vidljiv.

“Ovo sigurno nije Modena,” šapnula je Carol, dok je Janna čvršće stezala volan.

Zgrada i nepoznati simboli

Tražeći bilo kakav znak civilizacije koji bi im pomogao da se orijentišu, ugledale su sjaj na horizontu.

Bio je to niski, široki objekat usred ogromnog parkinga.

Iz prozora je izbijala svjetlost, a na krovu je gorio neonski natpis.

Ali kako su se približavale, olakšanje je zamijenio novi talas jeze. Slova na znaku nisu bila engleska, niti su pripadala bilo kojoj poznatoj abecedi.

Bili su to uvrnuti, isprepleteni simboli, oštri i neprirodni uglovi, raspoređeni u namjerne obrasce koji su pulsirali neonskom svjetlošću.

Parking je bio ispunjen vozilima čiji su oblici bili niski i neobični u polumraku.

Tada su se vrata zgrade otvorila. Iz nje je izašao jedan muškarac, neobično visok. Za njim je krenulo još nekoliko njih.

Kada su ugledali automobil, nisu pokazali ni trunku radoznalosti – samo su nijemo zurili, kao da pred sobom vide nešto što ne pripada njihovom svijetu.

Mahali su rukama i vikali, ali njihovi glasovi nisu dopirali kroz staklo automobila.

Možda vas zanima: Bermudski trokut: Misterija ili mit?

Lisa, koja je posmatrala njihove pokrete, primijetila je nešto užasno: kretali su se previše kruto, previše sinhronizovano.

Njihove proporcije su pod neonskim svjetlom izgledale izduženo i pogrešno.

“Brže, Janna, bježi odavde! Nisu ljudi!” vrisnula je Lisa, dok joj je lice postajalo blijedo.

Potjera kroz tišinu

Janna nije oklijevala. Nagazila je gas, a Chevrolet Nova je poskočila naprijed, izbacujući pijesak i šljunak dok je bježala s parkinga.

U retrovizoru je vidjela kako visoke figure hitaju – neke prema zgradi, a neke prema onim čudnim vozilima.

Ubrzo su se u retrovizoru pojavila tri blistava, bijela snopa svjetlosti. Ono što ih je jurilo nisu bili automobili u bilo kojem prepoznatljivom smislu.

Bila su to vozila u obliku jajeta, glatkih, zaobljenih tijela postavljenih na tri točka – dva velika naprijed i jedan manji pozadi.

Svaka mašina imala je jedan zasljepljujući far u centru koji nije treperio, već je gorio hladnim, postojanim sjajem.

Noćni zrak ispunilo je visoko mehaničko zujanje koje je mijenjalo visinu tona dok su mašine ubrzavale.

Brzinomjer na njihovom automobilu prešao je 110, pa 130 km/h, ali vozila koja su ih pratila su se i dalje neumoljivo približavala.

Bijela svjetla su preplavila unutrašnjost Chevroleta, čineći lica djevojaka sablasno blijedim.

Put se ponovo počeo sužavati i zidovi kanjona su ih ponovo progutali. Janna je vozila direktno u mrak, ne smanjujući brzinu.

Iza njih se podigao ogroman, gust oblak prašine koji je progutao put.

Bijela svjetla su zatreperila u tom oblaku, zamutila se i konačno potpuno nestala.

Povratak u pustoš

“Nestali su,” šapnula je Lisa drhtavim glasom. Kanjon je postajao sve uži, stijene su jurile pored njih s obje strane.

A onda, jednako iznenada kao i prvi put, kanjon ih je pustio. Pred njima se ponovo otvorila ravnica, ali ovog puta to je bila poznata pustinja – grmlje pelina, kaktusi i mračni, prazni horizont Utaha.

Ali povratak je imao svoju cijenu. Asfalt pod točkovima se bez upozorenja pretvorio u pijesak.

Nova je divlje poskočila, gume su udarile u pijesak i šipražje. Janna je pritisnula kočnice, ali zamah ih je nosio naprijed dok automobil nije uz strašan tresak upao u jarak.

Metal je zaškripao, staklo je zveckalo, i motor se konačno ugasio.

Zavladao je mir, apsolutna tišina pustinje pod mračnim nebom. Nije bilo jezera, nije bilo pšenice, nije bilo neonskih znakova.

Možda vas zanima: Gospodari hronosa: Misterija metalne kutije iz Toleda

Samo vjetar koji je tiho prolazio kroz grmlje pelina, kao da se ništa nije dogodilo.

Fizički dokazi i istraga

Kada su djevojke izašle iz automobila, noćni zrak je bio hladan i zapanjujuće običan.

Chevrolet Nova je ležala u jarku kao ranjena životinja. Tri gume su bile potpuno prazne, prednji branik je bio ulubljen, a jedna ratkapna je nedostajala.

Čekale su do izlaska sunca. Na prvom svjetlu su krenule pješice prema jugu i nakon skoro tri kilometra izbile na crni asfalt autoputa 56, tačno tamo gdje je i trebao biti.

Sat vremena kasnije, zaustavile su patrolno vozilo autoputne policije Utaha.

Službenica koja je preuzela izvještaj bila je Victoria “Vic” Linquist.

Iako su se tokom godina u prepričavanjima detalji o njenom imenu mijenjali, sam izvještaj o nesreći je ostao dokumentovan.

Istražitelji su bili suočeni s pitanjima na koja nisu imali odgovor. Nije bilo jasnih tragova kako je Nova prešla toliku udaljenost preko teškog pustinjskog terena prije nego što je završila u jarku.

Geografski, područje nije imalo polja pšenice, velike površine vode niti bilo kakve zapise o zgradi ili odmorištu.

Štaviše, sve četiri djevojke nezavisno jedna od druge opisale su identičan slijed događaja, iste nepoznate simbole i ista vozila u obliku jajeta.

Odjek u vremenu

Šta se te noći dogodilo blizu Modene?

Neki istraživači ovaj slučaj svrstavaju u kategoriju “prostor-vremenskog skoka”, fenomena u kojem putnici dožive naglu geografsku dislokaciju.

Drugi u detaljima vide klasičan bliski susret – nepoznata bića, napredna vozila i potjeru.

Skeptici se drže teorije o kolektivnom stresu i halucinacijama usred izolacije i mraka.

Ipak, ostaje činjenica da su četiri mlade žene te noći ušle u kanjon tražeći prečicu, a izašle iz njega s traumom koja će ih pratiti cijeli život.

Za njih, svijet u koji su ušle te noći pod nebom koje nije trebalo imati mjesec bio je itekako stvaran.