Je li moguće da je Svemir već predodređen? Je li se budućnost već dogodila? Jesu li prošlost, sadašnjost i budućnost zamršeno utkani u kosmički plan?
I posljednje pitanje, je li naše razumijevanje vremena uopšte ispravno?
Gledanje u prošlost
Kada gledamo u noćno nebo, vidimo bezbrojne zvijezde, a svaka od tih svjetlećih tačaka je jedan daleki trenutak iz prošlosti, zarobljen u kosmosu.
Posmatrajući zvijezde, vidimo svemir kako je izgledao u prošlosti, jer svjetlost koje dopire do naših očiju, svoje putovanje je započela prije nekoliko miliona ili milijardi godina iz veoma dalekih galaksija.
Da bismo ovo bolje razumjeli, uzmimo za primjer nama najbližu zvijezdu, Sunce, koja je od nas udaljena oko 150 miliona kilometara.
Sunčevoj svjetlosti treba nešto više od 8 minuta da dođe do nas, što u stvari znači da kada pogledamo Sunce, vidimo ga kako je izgledalo prije 8 minuta.
Također, kada posmatramo zvijezde koje su od nas udaljene milijardama svjetlosnih godina, neke od njih su možda već završile svoje postojanje, ali mi to ne znamo, jer posljednja svjetlost sa tih zvijezda još nije stigla do nas.
Ali, zamislite kada bismo nekako mogli razbiti granice vremena, tako da se ne osvrćemo samo na prošlost, već da “uhvatimo” bljesak budućnosti, tako da znamo barem dio onoga što nas čeka?
Iako se možda u početku čini da ovo ulazi u područje naučne fantastike, revolucionarne ideje jednog od najvećih naučnika Alberta Einsteina možda ukazuju da vrijeme ne teče linearno kako ga mi doživljavamo u našim svakodnevnim životima.
Einstenova teorija relativnosti sugeriše da su prošlost, sadašnjost i budućnost možda jedno.
Ovaj koncept je usko povezan sa teorijom da je svemir ogromni četverodimenzionalni blok prostor-vremena.
Teorija blok univerzuma
1915. godine, Einstein je predstavio teoriju ujedinjenog prostora i vremena. U svojoj opštoj teoriji relativnosti, on predlaže da se prostor-vrijeme oblikuje na mnogostruki ili neprekidni način. I da ćete, ako ih pogledate, vidjeti oboje kao četverodimenzionalni vektorski prostor.
“Razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo je tvrdoglavo uporna iluzija.”
Einstenova teorija je široko priznata kao najpreciznije objašnjenje kosmoloških implikacija univerzuma. Stoga, nije nerazumno prihvatiti ideju da blok univerzum zapravo postoji.
Ali, kako možemo ovu teoriju pomiriti sa našim svakodnevnim iskustvom doživljavanja vremena? Zar ona ne mijenja naše razumijevanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?
Da bismo shvatili koncept subjektivnih percepcija sadašnjeg trenutka, uzmimo za primjer sljedeću situaciju.
Zamislite da vi i vaš prijatelj gledate istu utakmicu uživo na televiziji. Ali, slika na vašem televizoru kasni cijelu minutu zbog kašnjenja signala.
Ključni gol je već postignut, ali vi to još ne znate, jer se ovaj događaj desio u različitim trenucima.
A sada, prenesimo ovo na kosmičke nivoe.
Paradoks Andromede
Zamislite sebe kako šetate ulicom, kada iznenada naiđete na svog poznanika koji ide prema vama iz suprotnog smjera.
Baš u tom trenutku, udaljena milionima svjetlosnih godina u galaksiji Andromeda, izuzetno razvijena vanzemaljska civilizacija razmatra da li će poslati svoju moćnu flotu i započeti invaziju na Zemlju.
Evo gdje stvari postaju zapanjujuće neshvatljive za naš um, i to zahvaljujući onome što se naziva paradoks andromede.
Vanzemaljci možda još nisu odlučili da li će poslati flotu, ali je možda njihova flota već na putu prema Zemlji.
Ovo zvuči nemoguće, zar ne? Kako može postojati takav paradoks u nečemu što bi trebalo biti jasno i činjenično?
Srećom, ovo je još samo misaona mogućnost o kojoj razmišljamo. Ali, ipak za svaki slučaj da ovakva vanzemaljska civilizacija postoji, nadajmo se da nisu neprijateljski nastrojeni.
Ipak, razmišljanje o ovoj hipotetičkoj mogućnosti nas vraća na eventualne posljedice teorije relativnosti koja sugeriše da vrijeme nije univerzalna kostanta, koja jednoliko prolazi za svakoga bez obzira na njegovu poziciju.
Vi i vaš prijatelj nećete moći da vidite šta se dešava u Andromedi, jer će svjetlosti iz ove galaksije, kao i hipotetičkoj vanzemaljskoj floti, biti potrebno 2,5 miliona godina da dosegnu Zemlju.
Ovdje se ne radi o tome šta možemo vidjeti, već o događajima za koje različiti ljudi misle da se dešavaju upravo sada.
Slobodna volja ili determinizam?
Kada dođemo do ove spoznaje, otvara se dublja i složenija filozofska dilema o kojoj treba da razmislimo.
Ako je budućnost već određena nepromjenjivim pravilima fizike koja kontrolišu naš svijet, kako to utječe na naše vjerovanje u slobodnu volju?
Jeste li ikada razmišljali o tome da je možda sve ono što radimo, samo unaprijed napisani plan koji postoji od početka vremena? Ili spadate u onaj tabor ljudi koji misle da mi zapravo imamo moć da sami donosimo odluke i kreiramo svoju budućnost?
Ovo je nešto o čemu vrijedi razmisliti.
Pitanje slobodne volje postaje još više zbunjujuće, kada razmišljamo o onome što se čini kao lake odluke.
Zamislite da ste istovremeno dobili dvije ponude za posao. Koji posao prihvatiti, može izgledati kao velika odluka koju morate donijeti samo vi.
Ali neko ko vjeruje u determinizam, rekao bi da je ova odluka morala da se desi. Vaš izbor posla je već bio određen vašim iskustvom, naobrazbom i mnogim drugim stvarima.
Iz ove perspektive, vaši izbori i smjer kojim ide vaš život su ništa drugo, osim praćenja priče koja je davno napisana po pravilima svemira.
Superdeterminizam i kvantna mehanika
Vjekovno pitanje o tome da li posjedujemo slobodnu volju ili je sve već unaprijed odlučeno u univerzumu, postaje još više zbunjujuće kada razmotrimo Einstenove ideje i koncept onoga što se naziva superdeterminizam.
Osnova ove ideje je da izbori koje donosimo možda nisu naši, pa čak i naučni eksperimenti mogu biti pod uticajem tajnih sila.
Superdeterminizam sugeriše da je univerzum zaista “podmukao” i da svoje pravo ja drži u tajnosti, navodeći nas da mislimo da imamo moć da slobodno donosimo odluke.
Ali, istina je možda da je sve već isplanirano i da samo slijedimo unaprijed postavljeni program.
Ipak, mnogi fizičari i filozofi se ne slažu sa ovim determinističkim pogledom.
Kvantna mehanika, fundamentalna teorija u fizici koja opisuje svojstva prirode na atomskoj skali, implicira da se događaji ponekad mogu dešavati nasumično.
Drugim riječima, čini se da na mikro nivou postoje nasumični zakoni koji se protive determinizmu.
Također, istraživanja iz područja neuronauke sugerišu da bi naš mozak mogao imati određeni stepen fleksibilnosti prilikom donošenja odluka.
Studije su pokazale da, čak i kada su suočene sa nečim što se čini istim scenarijima, naše moždane stanice mogu reagovati drugačije, a područja mozga mogu komunicirati na različite načine.
To pokazuje da donošenje odluka nije uvijek jednostavan ili predvidljiv proces, zbog prirode naših bioloških mehanizama.
Ipak, ako bi Einstein bio u pravu, da li bi saznanje o tome šta nas čeka u budućnosti, moglo oduzeti našu svrhu i motivaciju u životu? Ili bi nam spoznaja da naša slobodna volja ipak ima granice, mogla donijeti mir ili dublje razumijevanje univerzuma?
Kako bi uvid u našu sudbinu utjecao na izbore koje donosimo i način na koji gledamo na svijet oko sebe?
Ova duboka pitanja tjeraju nas da istinski razmislimo o tome u šta zaista vjerujemo kada je riječ o vremenu, postojanju i samoj suštini naše stvarnosti.
