Dropa kamenje: Kako je čovjek koji nikad nije postojao 'dešifrovao' pismo vanzemaljaca
Devetog februara 1960. na drugoj stranici sovjetskog lista Literaturnaja gazeta izašao je tekst o idejama fizičara Matesta Agresta.
Agrest je stvarno postojao. Radio je u sovjetskom nuklearnom programu, a kasnije predavao matematiku na Lenjingradskom univerzitetu.
Godinu ranije iznio je tezu da su drevne civilizacije možda imale kontakt sa svemirskim posjetiocima, čime je postao jedan od prvih naučnika koji su ozbiljno branili ono što se danas naziva teorijom drevnih astronauta.
Taj tekst ne pominje ni Tibet, ni pećine, ni kamene diskove.
Priča koja danas kruži pod imenom Dropa kamenje pojaviće se tek dvije godine kasnije, u sasvim drugom časopisu, potpisana imenom čovjeka kojeg niko poslije nikad nije pronašao.
Prateći tu vezu, korak po korak, moguće je rekonstruisati kako je jedna uzgredna pretpostavka o vanzemaljskim posjetiocima prerasla u priču o dešifrovanom pismu i preživjelim putnicima sa druge planete.
Šta priča o Dropa kamenju zapravo tvrdi
Prema verziji koja se najčešće prepričava, arheolog Chi Pu Tei vodio je krajem tridesetih godina ekspediciju u pećine planinskog lanca Bayan Kara Ula, na granici Tibeta i Kine.
Tim je navodno pronašao redove grobova sa kosturima izuzetno niskog rasta i neobično velikim lobanjama, dok su zidovi pećina, prema istoj priči, bili prekriveni crtežima bića izduženih glava okruženih suncem, mjesecom i zvijezdama.
Uz grobove je pronađeno i stotine kamenih diskova sa spiralnim urezima nalik pismu.
Prvi otkriveni disk u jednim verzijama priče ima 23 centimetra u prečniku, a u drugima 30, što samo govori da nikad nije postojao jedan izvorni opis na koji bi se sve kasnije verzije oslanjale.
Profesor Tsum Um Nui je, prema priči, 1962. objavio da je dešifrovao urezano pismo.
Poruka je navodno govorila o svemirskom brodu koji se srušio u tom kraju prije dvanaest hiljada godina, o preživjelim vanzemaljcima koji su sebe nazivali Dropa, i o sukobu sa lokalnim plemenom koje se u različitim verzijama priče naziva Ham ili Kham, ne Han.
Kako je priča putovala od Berlina do Moskve
Prvi poznati tekst koji spominje ekspediciju i imena Chi Pu Tei i Tsum Um Nui pojavio se u julu 1962. u njemačkom vegetarijanskom časopisu Das Vegetarische Universum.
Autor je potpisan kao Reinhardt Wegemann, a kao izvor navedena je novinska agencija DINA iz Tokija.
Ni Wegemann ni ta agencija nikad nisu pronađeni ni u jednom drugom dokumentu, prema istraživanju arheologa Keitha Fitzpatrick-Matthewsa objavljenom na sajtu Bad Archaeology.
Isti tekst, pod istim izmišljenim izvorom, ponovo je objavljen 1964. u njemačkom UFO biltenu UFO-Nachrichten, preveden na francuski 1965. u glasilu belgijske ufološke organizacije BUFOI, zatim na ruski 1967, i konačno sažet u sovjetskom magazinu Sputnik od strane Vjačeslava Zajceva.
Zajcev je dodao detalj da su diskovi poslani na hemijsku analizu u Moskvu, gdje je navodno pronađen visok sadržaj kobalta.
Taj nalaz nikad nije objavljen u naučnom časopisu niti potvrđen izvan iste priče.
Preko Sputnika priča je stigla do pisaca poput Ericha von Danikena, koji ju je ugradio u svoje knjige i time je proširio po zapadnom tržištu.
Jedan sitan detalj sugeriše da je verzija iz 1964. zapravo prepravljena verzija iz 1962: tekst opisuje ekspediciju kao događaj od prije četrdeset pet godina, što bi je smjestilo u 1919, a ne u 1937. ili 1938. kako priča inače tvrdi.
Priznanje pod tuđim imenom
Godine 1978. u Britaniji je objavljena knjiga Sungods in Exile, predstavljena kao bilješke profesora Karyla Robin-Evansa sa Oksforda, koji je navodno 1947. sreo pripadnike Dropa naroda i saznao da njihovi preci potiču sa planete u sazviježđu Sirijus.
Prema toj verziji, sudar broda se dogodio 1014. godine nove ere, što je u direktnoj suprotnosti sa ranijom pričom po kojoj se nesreća desila prije dvanaest hiljada godina.
Profesor Robin-Evans nikad nije predavao na Oksfordu niti o njemu postoji bilo kakav zapis.
1995. godine, u razgovoru za magazin Fortean Times, pravi autor David Gamon je priznao da je knjigu napisao pod pseudonimom David Agamon, inspirisan popularnošću Ericha von Danikena, i opisao je knjigu kao satiru i svoju "omiljenu prevaru", prema opsežnom istraživanju francuskog ufologa Patricka Grossa.
Jacques Vallée i Chris Aubeck kasnije su slučaj razmatrali u knjizi Wonders in the Sky, širem pregledu nedokumentovanih vazdušnih fenomena kroz historiju, gdje su Dropa kamenje svrstali među priče bez vjerodostojnog izvora.
Priznanje iz 1995. nije zaustavilo priču.
Njemački autor Hartwig Hausdorf u knjizi The Chinese Roswell iz 1998. ponovo je iznio detalje iz Sungods in Exile kao da su dokumentovana činjenica, i upravo je ta knjiga danas najčešći izvor za verzije koje kruže na društvenim mrežama.
Ono što je ostalo kad se skine legenda
Van ove serije prepričavanja, ime Chi Pu Tei ne pojavljuje se ni u jednom arhivskom ili univerzitetskom zapisu.
Tsum Um Nui, prema jezikoslovcima koji su se time bavili, ni ne liči na stvarno kinesko ime.
Od 2000-ih se u pojedinim novijim verzijama ta imena zamjenjuju oblicima Qi Futai i Chen Wenming, ali ni ta imena ne vode ni do jednog arheologa čiji bi rad neko mogao provjeriti.
Prema sažetku američkog sajta HowStuffWorks, nijedan muzej na svijetu nikad nije prijavio da čuva ijedan od 716 pomenutih diskova.
Stvaran narod po imenu Drokpa čine nomadski stočari sa tibetanske visoravni, prosječnog rasta, čije ime na tibetanskom znači "stanovnik visokih pašnjaka". S vanzemaljcima nemaju nikakve veze.
Najpoznatije fotografije koje se danas predstavljaju kao snimci Dropa diskova jesu one koje je austrijski inženjer Ernst Wegerer navodno snimio 1974. u muzeju Banpo u Xi'anu.
Fotografije su preniske rezolucije da bi se na njima vidio ijedan hijeroglif.
Neki istraživači smatraju da fotografije zapravo prikazuju obične kineske obredne "bi" diskove, poznate arheologiji hiljadama godina i bez ijednog urezanog znaka.
Kada je Hartwig Hausdorf 1994. posjetio muzej, prema njegovom izvještaju dva predmeta više nisu bila tamo, a kustosica koja je navodno dozvolila fotografisanje u međuvremenu je otišla u penziju.
Šezdeset i četiri godine nakon prvog poznatog njemačkog teksta koji je iznio punu priču o Dropa kamenju, niko nije objavio fotografiju sa koje se može pročitati bar jedan hijeroglif, niti pronašao osobu koja odgovara imenu Chi Pu Tei ili Tsum Um Nui.
Postoje samo obredni bi diskovi u kineskim muzejima i priznanje jednog pisca da je, ugledajući se na Ericha von Danikena, napisao svoju omiljenu prevaru.
IZVORI
- Keith Fitzpatrick-Matthews, "The Dropa (or Dzopa) stones", Bad Archaeology
- Patrick Gross, "UFOs at close sight: The Dropas lore – David Agamon's book"
- Wikipedia, "Matest M. Agrest"
- HowStuffWorks, "Are the Dropa stones authentic?"
- Jacques Vallée i Chris Aubeck, Wonders in the Sky: Unexplained Aerial Objects from Antiquity to Modern Times, Penguin Group, 2009.
- David Agamon (David A. Gamon), Sungods in Exile: Secrets of the Dzopa of Tibet, Neville Spearman, 1978.
- Hartwig Hausdorf, The Chinese Roswell: UFO Encounters in the Far East from Ancient Times to the Present, New Paradigm Books, 1998.
Aquarius
Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču. Neću ti prodati senzaciju samo zbog klika. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila da nastavim dalje.