Misterija kabine 28

Ako biste se te 1981. godine vozili krivudavim putevima Sjeverne Kalifornije, duboko u okrug Plumas, pronašli biste Keddie. Na prvi pogled, mislili bi da se radi o snu. Planinski zrak, oštar i čist, miris borovine toliko gust da ga možete okusiti, i obećanje bijega.

Keddie Resort je nekada bio upravo to – odmaralište. Ali do ’81., sjaj je izblijedio, ostavljajući za sobom pohabane drvene kabine koje su nudile jeftino utočište onima koji su bježali od nečega ili jednostavno pokušavali započeti iznova.

Glenna “Sue” Sharp (36) bila je jedna od njih.

Sue je bježala. Pobjegla je od burnog braka u Connecticutu, prešla je cijeli kontinent sa svojih petero djece u potrazi za mirom koji joj je tako očajnički trebao.

Pronašla ga je, ili je barem tako mislila, u kabini 28. To je bila dvospratna, oronula brvnara s pogledom na šumu.

Bila je skučena za nju, 15-godišnjeg Johna, 14-godišnju Sheilu, 12-godišnju Tinu i mlađe dječake, Rickeyja (10) i Grega (5). Ali to je bio njihov novi dom.

Sue je bila žena koja se borila. Odbijala je sažaljenje, radila je šta je mogla, i iznad svega, voljela je svoju djecu.

Komšije su je poznavale kao ljubaznu, mada pomalo povučenu. Pokušavala je da stvori normalnost u nenormalnim okolnostima.

Jedanaesti april 1981. bio je običan dan. Proljeće se još uvijek borilo da se probije kroz planinsku hladnoću.

Tog subotnjeg poslijepodneva, Sue je bila kod kuće s mlađom djecom. Njen najstariji sin, John, doveo je prijatelja, Danu Wingatea (17).

Dana je bio iz obližnjeg Quincyja i često je stopirao do Keddieja. Dva tinejdžera, puna života i planova za vikend, nisu ni slutila da im je to posljednji.

Kako je dan prelazio u noć, kuća se smirivala. Sheila, 14-godišnjakinja, dobila je dozvolu da prespava u susjednoj kabini kod svojih prijatelja, porodice Seabolt.

Mlađi dječaci, Rickey i Greg, spremali su se za spavanje u svojoj sobi. S njima je te noći bio i njihov prijatelj, 12-godišnji Justin Smartt, dječak iz Kabine 26, čiji je očuh, Martin, bio poznat u odmaralištu po svojoj teškoj naravi.

Posljednji put kad su svjedoci vidjeli Sue živu, bila je u “Back Door” baru odmarališta sa komšinicom. Vratila se kući ranije.

John i Dana su vjerovatno bili u podrumskoj sobi, koja je služila kao Johnov “momački” brlog. Tina je bila u kući. Tri mlađa dječaka bila su u svojoj spavaćoj sobi.

Sve je bilo mirno. Onda je pao mrak – ne obična noć, nego gusta, prijeteća tama koja je obavila kabinu 28.

Jutro

Dvanaesti april osvanuo je bolno lijep. Sunce se probijalo kroz visoke borove, bacajući duge sjenke na vlažno tlo.

Sheila Sharp je ustala, obukla se i krenula kratkom stazom od kabine Seaboltovih do svoje. Bilo je oko 7:45 ujutro.

Očekivala je miris kafe ili možda gunđanje svoje majke da bude tiša jer mlađi još spavaju.

Uhvatila je kvaku. Vrata su bila otključana.

“Mama?”

Tišina.

Napravila je korak unutra, u dnevnu sobu. Oči su joj se još uvijek privikavale na tamu unutrašnjosti. A onda ih je ugledala.

To nije bio nered. To nije bila svađa. To je bila… destrukcija.

Na podu, u prizoru koji nijedan 14-godišnjak nikada ne bi trebao vidjeti, ležala su tri tijela.

Bila su vezana električnim kablovima i ljepljivom trakom, kao da su životinje uhvaćene u zamku.

Zidovi, nekada obloženi drvetom, sada su bili išarani tamnim, gotovo crnim mrljama. Krv je bila posvuda.

Prepoznala je svoju majku, Sue. Ležala je gola od struka naniže, prekrivena žutom dekom, kao neki naknadni, bolesni čin srama ili prikrivanja. Lice joj je bilo unakaženo, a grlo…

Pored nje, u istoj morbidnoj vezi, bio je njen brat John i njegov prijatelj Dana.

Njihova tijela bila su izbodena i izudarana nečim teškim i tupim, poput čekića. Jedan od noževa, kasnije će otkriti, bio je toliko silovito korišten da se oštrica savila u luku od 30 stepeni.

Sheila nije odmah vrisnula. Šok je bio brži od užasa. Bio je to trenutak potpune nevjerice, mozak koji odbija obraditi ono što oči vide.

A onda se užas probio. Vrisak koji je ispustila nije bio samo njen; bio je to vrisak za cijeli Keddie.

Potrčala je bosa natrag do kabine Seaboltovih, uzvikujući riječi koje niko nije mogao razumjeti, ali čiji je teror bio univerzalan.

Gospodin Seabolt je dotrčao. Ušao je unutra, vidio masakr i odmah se okrenuo, pokušavajući zaštititi Sheilu od ponovnog pogleda.

Ali dok su stajali tamo, tresući se na trijemu, začuli su nešto. Zvuk iz stražnje spavaće sobe.

Vrata te sobe bila su zatvorena. Seabolt ih je oprezno otvorio. I tamo, u krevetima, netaknuti, zbunjeni i tek probuđeni bukom, ležali su Rickey, Greg i Justin.

Tri dječaka. Živi. Proveli su cijelu noć u susjednoj sobi, odvojeni od najgoreg masakra u istoriji okruga Plumas samo jednim tankim drvenim vratima.

Kako? Kako su mogli spavati kroz to? Kroz vriskove, udarce, borbu? Kroz bijes koji je bio toliko glasan da je morao protresti temelje same kabine?

I dok je Seabolt izvodio dječake kroz prozor, da ne bi morali proći kroz dnevnu sobu, Sheila je shvatila još nešto. Nešto što je možda bilo i gore od tijela na podu.

“Gdje je Tina?”

Njena 12-godišnja sestra, Tina Sharp, nije bila u svom krevetu. Nije bila u kući. Nije bila nigdje.

Jednostavno je nestala.

Farsa

Pozvana je policija okruga Plumas. U malom mjestu kao što je Keddie, ovakav zločin nije bio samo šokantan; bio je biblijski.

Policajci koji su stigli bili su lokalni zamjenici, navikli na pijane svađe u baru ili povremene provale. Nisu bili spremni za ovo.

Mjesto zločina postalo je haos. Šerif Doug Thomas, čovjek zadužen za istragu, stigao je na scenu.

Ali umjesto da je zapečati, da je tretira kao sveto tlo, scena je postala… prometna. Komšije su ulazile i izlazile. Ljudi su dodirivali stvari.

Potencijalni otisci stopala u krvi su zbrisani. U jednom trenutku, službenik je navodno “očistio” neke dokaze jer su bili previše uznemirujući.

Bila je to istraga osuđena na propast od prve minute.

Pojavili su se osumnjičeni. Naravno da jesu. U tako malom mjestu, tajne nisu dugo ostajale tajne. Sve oči su se okrenule prema kabini 26. Prema Martinu Smarttu.

Smartt je bio čovjek koji je hodao s oblakom grmljavine iznad glave. Njegova supruga Marilyn ga je nedavno napustila.

Za to je, u svom pijanom bijesu, krivio Sue Sharp. Svima je govorio da je Sue “trovala” Marilyn, ohrabrujući je da ga ostavi. Motiv? Bio je jasan kao dan.

Imao je i gosta. Čovjeka po imenu Severin John “Bo” Boubede. Boubede je bio enigma. Navodno bivši zatvorenik, čovjek s vezama u organiziranom kriminalu u Chicagu, i veteran s teškim PTSP-om.

Bio je Smarttov prijatelj i, po svemu sudeći, njegova pratnja u bijesu.

Nevjerovatno, istog dana kada su tijela otkrivena, Martin Smartt je sam pozvao policiju. Ne da izrazi saučešće, već da im kaže nešto čudno.

Rekao im je da mu je nestao čekić. Isti tip čekića koji je pronađen krvav na mjestu zločina. Bio je to potez toliko drzak, toliko očigledan, da ga je policija… uglavnom ignorisala.

Fotoroboti su napravljeni na osnovu svjedočenja Justina Smartta, dječaka koji je prespavao. Pod hipnozom (tehnika koja je danas potpuno diskreditirana), Justin je opisao dva muškarca.

Ali njegova sjećanja su bila mutna i kontradiktorna. Jednog dana nije vidio ništa, dok se drugog sjećao muškaraca koji se svađaju sa Sue.

Godinama kasnije, Justin će tvrditi da je vidio mnogo više – da je vidio svog očuha i Boubedea, ali da je bio previše prestravljen da kaže.

Istraga je tapkala u mraku. Šerif Thomas je odbacivao teorije o Smarttu. Fokusirao se na hipi kultove, na prolazne ubice, na bilo šta osim na očiglednog osumnjičenog koji mu je bio susjed.

A onda se dogodilo nešto što je prešlo granicu iz nesposobnosti u saučesništvo.

Martin Smartt je napisao pismo svojoj ženi Marilyn, koja se skrivala od njega. Pismo je pronađeno godinama kasnije, zakopano u policijskoj arhivi. U njemu je pisalo:

“Platio sam cijenu tvoje ljubavi, a sada sam je kupio životima četvero ljudi.”

Policija je imala ovo pismo. I “zagubila” ga je.

Kao da to nije bilo dovoljno, psihijatar kojem se Smartt povjerio kontaktirao je policiju. Rekao im je da je Smartt priznao ubistva.

Rekao je da je Smartt priznao da je ubio Sue. Priznao je da je morao ubiti i Tinu. Zašto?

“Sve je vidjela.”

Policija nije učinila ništa.

Smartt i Boubede su ubrzo napustili Keddie. Boubede je umro 1988. Smartt je umro od raka 2000. godine.

Obojica su odnijeli svoje tajne u grob, zaštićeni sistemom koji ih je ili propustio, ili ih je aktivno štitio.

Mnogi su vjerovali u ovo drugo. Pričalo se da je Smartt bio doušnik šerifa. Da je bio “prijatelj” sa samim šerifom Thomasom.

U malom gradu, te veze su bile deblje od krvi prolivene u kabini 28.

Kosti i čekić

Prošle su tri duge, mučne godine za preživjele Sharpove. A onda, u aprilu 1984., skoro tačno tri godine od noći ubistava, sakupljač boca u šumi blizu Camp Eighteena, oko 50 kilometara od Keddieja, pronašao je nešto.

Dio lobanje. Dječju vilicu.

Bila je to Tina Sharp.

Njen nestanak više nije bio misterija. Bila je oteta te noći, odvedena duboko u šumu ostavljena tamo.

Njen uzrok smrti nikada nije utvrđen. Ali Smarttove riječi psihijatru odzvanjale su poput prokletstva: “Sve je vidjela.”

Slučaj je postao hladan kao planinski zrak, a kabina 28 postala je mračna relikvija, mjesto hodočašća za morbidno znatiželjne ljude.

Ljudi su prijavljivali čudne zvukove i osjećaj da su posmatrani.

Zgrada je konačno srušena 2004. godine, kao da se brisanjem ožiljka s lica zemlje mogla izbrisati i mrlja iz istorije grada.

Ali sjećanje je ostalo.

Godine 2016., novi šerif, Greg Hagwood, stupio je na dužnost. Hagwood nije bio stranac. Bio je tinejdžer u Quincyju kad su se ubistva dogodila.

Poznavao je Sharpove. Poznavao je Danu Wingatea. Za njega, ovo nije bio samo hladan slučaj; bio je to lični dug.

Ponovo je otvorio istragu. Sa sobom je donio modernu forenziku i, što je još važnije, volju. Pretražio je dokaze koje je stara garda ignorirala.

Njegov tim je otišao do jezerca u blizini Keddieja. Godinama su kružile glasine da je Smartt tamo bacio svoje oružje. Istražitelji su zaronili i pronašli ga.

Čekić.

Savršeno očuvan u hladnom, muljevitom dnu, bio je to čekić koji je odgovarao opisu onog koji je Martin Smartt tako drsko prijavio kao “nestao”.

A onda, u sobi za dokaze, pronašli su još nešto. Komad ljepljive trake. Jedan od komada korištenih za vezivanje žrtava koji nikada nije testiran.

Hagwoodov tim ga je poslao u laboratoriju i 2018. godine stigao je rezultat.

Na traci je bio DNK koje se poklapao se s poznatim, živim osumnjičenikom.

Odjeci

Danas, priča o kabini 28 ostaje neriješena. Glavni krivci su mrtvi, ali slučaj i dalje živi. Živi u DNK dokazu koji čeka. Živi u sjećanju preživjelih dječaka. Živi u sramoti istrage koja je iznevjerila žrtve.

Inspirirao je horor filmove poput The Strangers (2008), koji prati maskirane ubice kako teroriziraju par u izoliranoj kolibi.

Na pitanje “Zašto nam ovo radite?”, ubica odgovara jezivom rečenicom: “Jer ste bili kod kuće.”

Ali u Keddieju, istina je bila još strašnija. Nisu ih napali stranci. Nisu ih napali demoni. Nisu ih napali duhovi.

Napali su ih komšije. I niko nikada nije platio za to.

Sjenke u borovini Keddieja su duge. A u njima, ako slušate dovoljno pažljivo, još uvijek možete čuti odjeke te noći. I vječno pitanje na koje, možda, nikada nećemo dobiti odgovor: Zašto?