
U istoriji istraživanja neidentifikovanih letećih objekata (NLO), većina izvještaja fokusira se na samu letjelicu ili fizički izgled bića.
Međutim, slučaj koji se dogodio 12. augusta 1976. godine u blizini kamenoloma na Old Route 84, nosi sa sobom specifičnu težinu zbog profila svjedoka i jednog neobičnog detalja: misterioznog paketa.
Rođen 28. juna 1923. godine u Minneapolisu, glavni akter ove priče David Loyal Dobbs je bio oličenje racionalnog, obrazovanog čovjeka sredine 20. vijeka.
Njegova biografija otkriva karakter koji nije sklon fantaziranju.
Tokom Drugog svjetskog rata služio je u Medicinskom odjelu vojske SAD-a, stacioniran u 106. općoj bolnici u Engleskoj, gdje su se izvodile pionirske operacije na srcu.
Dobbs je radio kao medicinski laboratorijski tehničar, stječući iskustvo u preciznim i zahtjevnim postupcima.
Nakon rata, diplomirao je hemiju na Institutu za tehnologiju Univerziteta u Minnesoti (1948), a zatim radio kao profesionalni naučnik fokusiran na analitičku hemiju i laboratorijska istraživanja.
Kao strastveni radio-amater, Dobbs je imao duboko razumijevanje elektronike i komunikacijskih protokola.
Kada čovjek sa takvim akreditivima prijavi nešto neobjašnjivo, istraživači poput Timothyja Greena Beckleya1 posvećuju mu posebnu pažnju.
Dobbs je bio neko ko je razumio kako svijet funkcioniše na molekularnom i elektronskom nivou, pa je njegovo svjedočanstvo time dobilo dodatnu težinu.
Te noći, 12. augusta 1976., Dobbs se vraćao kući nakon kasne smjene. Kao i obično, njegov radio u automobilu bio je uključen.
Pratio je razgovor u kojem je jedan operater pokušavao usmjeriti vozača kamiona koji se izgubio. Kao iskusni radio-amater, Dobbs je planirao uskočiti i pomoći.
Iznenada, signal je prekinut.
U svijetu radio-amatera, tišina na repetitoru obično znači tehnički kvar, ali ono što je uslijedilo bilo je daleko od uobičajenog.
Dobbsova svjetla na automobilu počela su treperiti, a motor je gubio snagu – klasičan fenomen elektromagnetnih smetnji povezanih s bliskim susretima.
Kada je pokušao aktivirati “auto-patch” (sistem za povezivanje radija s telefonskom linijom), umjesto tona za biranje, začuo je glas koji je opisao kao “melodičan, dubok i prodoran”.
Glas je izgovorio: “Prioritetni prekid… Neki čudan poziv sa Mobile 8.2“
Ono što je Dobbsa zaprepastilo nije bila samo terminologija, već činjenica da ga je glas direktno usmjerio na Old Route 84, tvrdeći da je tamo vozilo u kvaru i da je potrebna pomoć.
Vođen nekim neobjašnjivim osjećajem dužnosti, Dobbs se uputio prema zapuštenoj cesti.
Put je bio u užasnom stanju, prekriven rupama i granjem.
Nakon što je stao da ukloni jednu veliku granu s puta, primijetio je pulsirajuće plavo svjetlo koje je obasjavalo vrhove drveća, slično policijskim rotacijama, ali mnogo intenzivnije.
Tada se pojavilo ono. Biće visoko oko 150 cm, odjeveno u srebrenasto, jednodijelno odijelo koje je podsjećalo na aluminizirani kombinezon.
Dobbs je odmah primijetio najjeziviji detalj: biće nije imalo prepoznatljivo lice.
Umjesto verbalne komunikacije, Dobbs je doživio ono što istraživači nazivaju “direktni prenos informacija u mozak”.
“Bilo je to poput digitalne veze između dva računara. Ideje nisu bile izražene riječima; bio je to neprekidan tok impresija koji je trajao 15 do 20 sekundi.”
Tokom ovog kratkog vremena, biće mu je prenijelo da nema razloga za strah i da je ono neka vrsta “biološkog robota” – vještačkog entiteta stvorenog za međuzvjezdana putovanja.
Prema Dobbsovim impresijama, ovi posjetioci su dolazili iz zvjezdanih sistema vidljivih samo sa južne hemisfere Zemlje.
Ovdje dolazimo do ključnog dijela koji ovaj slučaj čini jedinstvenim. Dobbs je u svom automobilu nosio paket.
U ranim izvještajima Timothyja Greena Beckleya, ovaj detalj je ostao nedorečen, što je godinama podsticalo spekulacije.
Da li je to bio dio od radija? Njegov ručak? Ili nešto mnogo opasnije?
Kasnija istraživanja, posebno ona koja je vodio Mark Cashman3 na svojoj platformi “The Temporal Doorway”, bacila su novo svjetlo na ovaj detalj.
Prema informacijama koje su kasnije procurile od samog Dobbsa i onih koji su detaljno analizirali njegove bilješke, paket je sadržavao stručnu naučnu literaturu i laboratorijske izvještaje.
Kao hemičar, Dobbs je često nosio posao kući.
Tog dana imao je sa sobom tehničke časopise (vjerovatno izdanja poput Analytical Chemistry) i specifične podatke o hemijskim procesima na kojima je radio u laboratoriji.
Biće je uzelo paket i odnijelo ga u letjelicu prečnika oko 12 metara koja je stajala na tri stajne noge u obližnjem polju.
Nakon deset minuta, entitet se vratio i spustio paket na tlo.
Dobbs je imao snažan osjećaj da su podaci iz paketa skenirani i duplirani.
Ovo pitanje otvara nekoliko fascinantnih teorija.
Možda su posjetioci, baš kao što mi proučavamo arheološke artefakte da bismo shvatili nivo razvoja starih civilizacija, koristili Dobbsov materijal da procijene koliko je čovječanstvo blizu određenim otkrićima, poput nuklearne fuzije, naprednih polimera ili molekularnog inženjeringa.
Dobbs je radio u Ohaju, regiji koja je 70-ih bila centar hemijske i odbrambene industrije, pa skeniranje njegovih dokumenata moglo biti dio šireg prikupljanja podataka o ljudskom utjecaju na okolinu ili napretku u farmakologiji.
Njegova stručna terminologija iz hemije mogla je poslužiti i kao neka vrsta “Kamena iz Rosette“4, pomažući posjetiocima da bolje razumiju ljudsku logiku i naučni jezik.
Dobbs je opisao da je letjelica ispuštala tiho zujanje koje je mogao osjetiti u kostima.
Zanimljivo je da je spomenuo kako mu se kosa pomjerala dok je bio u blizini objekta, što sugeriše snažno statičko električno polje ili neku vrstu jonskog pogona.
Kada se biće vratilo, telepatski je upozorilo Dobbsa da se udalji jer bi uzlijetanje moglo biti opasno po njegovo zdravlje.
Čim se vratio do svog auta, letjelica se podigla, kratko lebdjela iznad njega, a zatim nestala brzinom koja prkosi zakonima fizike.
Slučaj Davida Dobbsa nije se dogodio u vakuumu. Sredina 70-ih u SAD-u bila je obilježena masovnim viđenjima NLO-a.
Samo tri godine ranije, 1973. godine, dogodio se poznati slučaj u Pascagouli, a Ohio je bio “vruća tačka”.
Međutim, ono što Dobbsov izvještaj čini vjerodostojnijim od drugih je odsustvo tipičnih elemenata “traumatizirane otmice”.
On nije bio podvrgnut medicinskim eksperimentima. Bio je tretiran gotovo kao kolega naučnik – doduše, mlađi kolega čiji se radni materijal posuđuje na kratko vrijeme.
Timothy Green Beckley, koji je intervjuisao stotine svjedoka, isticao je da je Dobbs bio jedan od rijetkih koji je insistirao na korištenju svog pravog imena.
Nije tražio novac niti slavu; zapravo, priču je objavio tek godinama kasnije u Beckleyevom UFO Review biltenu, a detaljnije u knjizi “Strange Encounters“ (1992).
David Loyal Dobbs preminuo je 2005. godine, odnijevši sa sobom možda i detaljnije opise onoga što je vidio u tim naučnim časopisima nakon što su mu vraćeni.
Da li su u njima ostali neki tragovi? Neki mikroskopski ostaci ili promjene u strukturi papira?
Nažalost, ti predmeti nikada nisu podvrgnuti modernoj forenzičkoj analizi.
Ovaj slučaj nam otkriva nekoliko fascinantnih uvida.
Već 1976. godine, Dobbs je koristio izraze poput “biološki robot” i “digitalni prenos podataka”, opisujući biće čiji opis više odgovara današnjim konceptima sintetičkih organizama nego tadašnjim popularnim idejama o “malim zelenim”.
Osim toga, činjenica da je Dobbs bio visokoobrazovan hemičar i iskusni radio-amater sugeriše da posjetioci možda ne biraju svoje svjedoke nasumično.
Čini se da traže osobe koje mogu razumjeti složene informacije ili koje posjeduju specifične podatke od interesa.
Konačno, ako su ti entiteti zaista putovali preko galaksije, zašto bi im bili potrebni naši časopisi i izvještaji?
Je li te noći, David Dobbs nesvjesno postao asistent koji im je dostavio najnovije informacije o ljudskom napretku?
Napomene: