Naučnik vjeruje da živimo u simulaciji: ‘Informacija je peta forma materije’

Pitanje o prirodi naše stvarnosti više nije tek motiv za holivudske scenariste, već tema koja sve češće zaokuplja naučnike, filozofe i sve one koji pokušavaju razumjeti granice onoga što nazivamo stvarnim.

Fizičar Melvin Vopson sa Univerziteta u Portsmouthu postao je jedno od vodećih imena u svijetu nauke sa tvrdnjom da digitalni otisci prstiju prožimaju sve što poznajemo – od strukture atoma do same ljudske DNK.

Njegova teorija počiva na potpuno novom fizičkom zakonu koji bi mogao redefinisati naše razumijevanje svemira.

Revolucija “Drugog zakona infodinamike”

U srcu Vopsonovog istraživanja leži suprostavljanje klasičnoj fizici.

Dok poznati Drugi zakon termodinamike nalaže da se haos (entropija) u svemiru neprestano povećava, Vopson je otkrio anomaliju u svijetu informacija.

Proučavajući mutacije virusa (uključujući SARS-CoV-2) i genetski kod, primijetio je da informacijska entropija zapravo opada.

“Ovaj princip je potpuno suprotan onome što vidimo u termodinamici. Smanjenje informacijske entropije sugeriše da sistem ne teži ka haosu, već ka optimizaciji i stabilnosti,” objašnjava Vopson u jednom od svojih ključnih radova.

On tvrdi da svemir aktivno “odbacuje” nepotrebne podatke kako bi funkcionisao efikasnije, što je proces identičan onome koji rade programeri prilikom optimizacije računarskog koda.

Simetrija kao mehanizam “štednje” resursa

Jedan od najfascinantnijih aspekata Vopsonove teorije je objašnjenje simetrije u prirodi. Od kristala leda do bioloških organizama, simetrija dominira našim svijetom.

Prema Vopsonu, to nije slučajnost, već dokaz visoke kompresije podataka.

“U svijetu simulacije, simetrija je najbolji način za uštedu računarskih resursa. Umjesto da renderujete svaki atom zasebno, sistem koristi zrcalne funkcije i ponavljajuće obrasce. To je vrhunski dokaz da živimo u ekonomičnom, digitalno konstruisanom sistemu,” ističe Vopson.

Ovaj koncept “kosmičkog copy-pastea” objašnjava zašto priroda favorizuje simetriju: ona jednostavno zahtijeva manje “procesorske snage” za održavanje.

DNK kao sistem za kompresiju podataka

Još jedna neobična implikacija Vopsonove teorije odnosi se na samu strukturu DNK.

Prema njegovom tumačenju, genetski kod možda ne predstavlja samo hemijsku instrukciju za izgradnju organizama, već i efikasan način skladištenja informacija.

Analizirajući genetske sekvence, Vopson je primijetio veliku količinu ponavljajućih obrazaca i simetričnih struktura.

Takvi obrasci, prema njegovom mišljenju, podsjećaju na principe koje koriste algoritmi za kompresiju podataka u računarstvu.

U digitalnim sistemima kompresija služi da se velika količina informacija zapiše na što manjem prostoru, uklanjanjem redundancije i korištenjem ponavljajućih obrazaca.

Vopson smatra da bi priroda mogla koristiti sličan princip: umjesto da svaku informaciju zapisuje iznova, genetski kod možda koristi strukture koje omogućavaju efikasnije “pakovanje” podataka.

Drugim riječima, ono što u biologiji vidimo kao ponavljajuće sekvence DNK moglo bi, prema ovoj hipotezi, predstavljati svojevrsno “zipovanje informacija” unutar same molekule života.

Informacija kao “peta forma” materije

Vopson ide korak dalje od puke teorije o simulaciji i predlaže da je informacija zapravo fizička.

Možda vas zanima: Međuzvjezdani posjetilac pokazuje ‘tragove industrijske proizvodnje’

On je formulisao Princip ekvivalencije mase-energije-informacije, sugerišući da digitalni bitovi imaju mjerljivu masu.

“Moja hipoteza je da informacija nije samo apstraktna ideja, već peta forma materije, uz čvrsto, tečno, gasovito stanje i plazmu.

“Ako informacija ima masu, ona bi mogla biti ključ za razumijevanje tamne materije koja čini 27% našeg svemira,” tvrdi on.

Ovo je revolucionarna misao: ako je informacija “nevidljivo ljepilo” koje drži galaksije na okupu, onda je cijeli univerzum zapravo jedan gigantski hard disk koji skladišti podatke o nama i svemu što nas okružuje.

“Informacijska katastrofa”

Osim pitanja simulacije, Vopson upozorava na fenomen koji naziva Informacijska katastrofa.

S obzirom na to da čovječanstvo svakodnevno generiše nevjerovatne količine digitalnih podataka, on predviđa da ćemo u narednih nekoliko stotina godina dostići tačku u kojoj će broj proizvedenih digitalnih bitova premašiti broj atoma na Zemlji.

“Trenutna stopa rasta digitalnih informacija je neodrživa. Ako nastavimo ovim tempom, za 350 godina imat ćemo više digitalnih bitova nego što planeta ima atoma, a za 500 godina će digitalni sadržaj činiti polovinu ukupne mase Zemlje,” upozorava Vopson.

Ova teorija dodatno potkrepljuje ideju o digitalnoj prirodi postojanja – ako se podaci mogu pretvoriti u masu, onda granica između softvera i hardvera u kosmičkim razmjerama praktično ne postoji.

Eksperimentalna potvrda: Sudar čestica

Vopson nije samo teoretičar; on je predložio konkretan eksperiment koji bi mogao dokazati njegove tvrdnje.

Planira koristiti anihilaciju materije i antimaterije (sudaranje elektrona i pozitrona) kako bi detektovao fotone niske energije koji bi teoretski trebali biti oslobođeni kao “informacijski nusproizvod”.

“Ako uspijemo detektovati ove fotone, to će biti nepobitan dokaz da čestice sadrže kodirane informacije. To bi bio trenutak kada bismo naučno mogli potvrditi da je Matrix stvarna nauka, a ne samo film.”

Iako skeptici poput fzičara Mira Faizala tvrde da se ljudska svijest i kompleksnost svemira ne mogu svesti na nule i jedinice zbog Gödelovih teorema o nepotpunosti, Vopsonovi dokazi o infodinamičkoj stabilnosti daju nam razlog za razmišljanje.

Ako svemir zaista koristi algoritme za kompresiju podataka i optimizaciju entropije, onda je svaka naša misao, svaka zvijezda i svaka galaksija možda samo dio koda koji je napisao neko daleko napredniji od nas.

Pitanje više nije samo “da li živimo u simulaciji”, već “ko je vlasnik servera” i šta se dešava kada se sistem odluči na restart.