Sada čitate: Prvi put kad su vidjeli Sunce: NLO iznad Smålanda
- 01
Prvi put kad su vidjeli Sunce: NLO iznad Smålanda
Prvi put kad su vidjeli Sunce: NLO iznad Smålanda
Postoje priče koje vrijeme ne briše, već ih samo dodatno izoštrava novim naučnim saznanjima. U jesen 1959. godine, u malom švedskom gradiću Mariannelundu, jedan čovjek je doživio susret koji će decenijama kasnije postati predmetom simulacija NASA-inih stručnjaka.
Tama nad Smålandom
Septembar 1959. godine u provinciji Småland bio je tipično hladan i miran.
Mariannelund, gradić poznat po svojoj drvnoj industriji i fabrici papira, tonuo je u još jednu tihu večer.
Tog ponedjeljka, 28. septembra, u 18:55 sati, tišinu je prekinuo nagli nestanak struje koji je paralizovao cijelo naselje.
Gideon Johansson, pedesetsedmogodišnji viši nadzornik u lokalnoj fabrici papira (Mariannelunds pappersbruk), nije bio čovjek sklon maštanju.
Sa 39 godina radnog iskustva u istoj kompaniji, on je bio oličenje preciznosti i pragmatizma.
Kada je grad utonuo u mrak, Gideon se, po automatizmu stručnjaka, spremao da izađe i istraži uzrok kvara.
Na samom pragu kuće susreo je svog dvadesetpetogodišnjeg sina, Ralpha.
Ralph je stajao u dvorištu, nijemo upirući prstom prema nebu iznad zgrade Verdandi u centru grada.
Tamo je lebdjelo usamljeno, neobično svjetlo.
Gideonov prvi instinkt bio je strah. Kao iskusni tehničar, pomislio je da je u pitanju avion kojem su otkazali motori i koji će se srušiti direktno na njihov dom.
Viknuo je svojoj supruzi da hitno izađe vani, očekujući katastrofu.
Međutim, ono što je uslijedilo nije bio pad, već tiho, kontrolisano spuštanje nečega što prkosi svim zakonima aerodinamike tog vremena.
Tihi posjetilac u vrtu
Letjelica se spuštala polahko, bez ikakvog zvuka motora ili rotora. Zaustavila se u Gideonovom vrtu, lebdeći na visini izolatora na električnom stubu.
Objekat se ljuljao naprijed-nazad, nagnut oštro prema dolje, slično čamcu na laganim talasima.
Gideon, vođen mješavinom profesionalne radoznalosti i nevjerice, prišao je letjelici na svega tri metra udaljenosti.
Pred njim se nalazila struktura sa zaobljenom kupolom koja je formirala oblik diska, nalik tanjiru.
Na njoj se isticao veliki prozor sa zaobljenim uglovima, nagnut unazad poput kabine modernog aviona.
Unutrašnjost je bila ispunjena kompaktnom, intenzivnom bijelom svjetlošću kakvu, prema njegovim riječima, nikada prije niti poslije nije vidio.
Tokom spuštanja letjelica je dotakla vrh obližnje lipe, pri čemu su se grane lomile uz jasan zvuk struganja.
Ipak, nikada nije sletjela na asfalt ulice, već je ostala da lebdi na približno pola metra iznad tla, lagano se njišući u zraku.
Bića iza stakla
Unutar letjelice, Gideon je jasno uočio dvije figure. Bili su to humanoidi koji su se kretali sa hirurškom preciznošću.
Jedan je sjedio na lijevoj strani, dok je drugi bio oslobođen iz svog sigurnosnog pojasa i užurbano radio na nečemu ispod ivice prozora.
Gideon je mogao čuti prigušene zvukove kucanja iz unutrašnjosti, kao da neko koristi alat.
Bića su ignorisala Gideona, potpuno fokusirana na svoju misiju.
Kada je popravka završena, radnik se vratio na svoje mjesto i nevjerovatno brzo zakopčao pojas.
U pokušaju da uspostavi ljudski kontakt, Gideon se nasmiješio i mahnuo im.
Odgovor je bio samo trenutačno širenje njihovih očiju.
Nisu pomjerali usne, nisu izgovarali riječi, ali Gideon je u tom trenutku osjetio nešto što će kasnije opisati kao telepatski prenos informacija.
Znao je, bez sumnje, da su oni uzrok nestanka struje jer su prišli preblizu kablovima, te da su sada završili popravku svoje oštećene letjelice.
Nakon kratkog pogleda koji su bića razmijenila, letjelica se polahko pomjerila prema glavnoj ulici, a zatim, uz lagani usis zraka koji je Gideon osjetio oko svojih nogavica, nestala brzinom munje direktno u nebo.
Cijena susreta
Ono što je počelo kao čudo, brzo se pretvorilo u agoniju.
Oko trideset minuta nakon odlaska letjelice, Gideona je prožeo oštar, probadajući bol u donjem dijelu tijela.
Opisao je to kao osjećaj gorenja u nogama koji mu je prouzrokovao godine teške patnje.
Kao tehničar, sumnjao je na radijacijske opekotine.
Međutim, ljekari 1959. godine nisu imali razumijevanja za njegove priče o “posjetiocima”.
Dijagnoza koju je dobio bila je “unutrašnje proširene vene”, a prepisani su mu samo sedativi.
Gideon je godinama tražio olakšanje, koje je na kraju pronašao sasvim slučajno koristeći određeni narodni lijek koji je ubrzao zacjeljivanje onoga što je on i dalje smatrao opekotinama od nepoznate energije.
Sutradan je na terenu pronašao i fizičke dokaze: žice na mjestu kvara bile su prekrivene čudnim premazom, a lipa u njegovom dvorištu bila je trajno oštećena.
Vizija svijeta rose i plave svjetlosti
Tokom onih nekoliko trenutaka kontakta očima sa bićima, Gideon nije samo dobio informaciju o kvaru.
U njegovom umu su, kako je tvrdio, ostala duboko urezana sjećanja na planetu s koje su posjetioci došli.
U vrijeme kada je to ispričao, opis je zvučao kao čista fantazija, ali danas izaziva znatiželju među onima koji razmišljaju o mogućim uslovima života izvan Zemlje.
Prema tim “utiscima”, na toj planeti gotovo da nema vjetra, a atmosfera je stalno zasićena vlagom koja stvara osjećaj težine i pritiska.
Ne postoje jezera ni rijeke, niti klasičan ciklus padavina.
Umjesto toga, voda kruži kroz ekstreman ciklus kondenzacije: kada sunce zađe, vlaga se pretvara u gustu rosu koja prekriva površinu svijeta.
Kada sunce ponovo izađe, ta rosa se ne uzdiže u oblake, već kao da se direktno vraća u više slojeve atmosfere.
Biljni svijet se, prema tom opisu, prilagodio takvim uslovima tako što je razvio korijenski sistem uglavnom iznad tla, kako bi vlagu upijao direktno iz zasićenog zraka.
Najpotresniji detalj bio je Gideonov osjećaj da su ta bića prvi put vidjela Sunce tek dolaskom na Zemlju, jer je njihov matični svijet navodno trajno obavijen gustom vlagom koja raspršuje svjetlost u neprestani plavičasti sumrak.
Psihološki profil i vjerodostojnost
Švedski ufološki krugovi okupljeni oko publikacije “UFO-Information”, koja je u to vrijeme djelovala kao forum za istraživanje i objavljivanje izvještaja o NLO slučajevima, nisu olako prihvatili Gideonovu priču.
Godine 1969. u okviru njihove procjene angažovan je psiholog po imenu Mortensson kako bi procijenio Johanssona.
Mortenssonov izvještaj bio je jasan: Gideon je opisan kao oštar, energičan penzioner, potpuno otvoren za razgovor i bez ikakvih znakova fabrikacije ili preuveličavanja.
Nije pokazivao kolebanje niti nedosljednosti u iskazu, a ostavljao je utisak osobe iskreno uvjerene u ono što je doživjela.
“On je vidio nešto i svjedoci u velikoj mjeri potvrđuju njegov iskaz,” zaključio je psiholog.
Činjenica da Gideon nikada nije tražio novac niti slavu, te da je do kraja života ostao pri svakom detalju svoje priče, svrstava ovaj slučaj u sam vrh svjetske ufologije.
NASA i moderna nauka: Da li Johanssonov svijet postoji?
Decenijama nakon Gideonovog odlaska, njegova priča je dobila neočekivan nastavak.
Joshua Shelton, bivši vodeći pisac za The Infographics Show i američki vojni veteran, zainteresovao se za slučaj.
Shelton je podijelio Gideonov opis planete sa stručnjacima u NASA Goddard Space Flight Center.
Koristeći savremene klimatske modele i računalne simulacije kakve 1959. godine nisu postojale, istraživači su pokušali modelirati planetu kakvu je Gideon opisao.
Prema tim tvrdnjama, rezultati su pokazali da bi planeta bez okeana mogla ostati dugoročno stabilna, bez nužnog smrzavanja ili nekontrolisanog pregrijavanja, pod određenim atmosferskim uslovima.
Model je takođe sugerisao da je ciklus zasnovan na intenzivnoj kondenzaciji i isparavanju – bez klasičnih kiša, rijeka i jezera – fizički moguć kao način održavanja vlage u zatvorenom sistemu.
Vlaga bi se mogla kretati između površine i atmosfere kroz proces nalik stalnom ciklusu rose.
Plavičasti ton neba koji je Gideon opisao upoređen je sa svjetlosnim spektrom zvijezde tipa F1, koje su svjetlije i toplije od našeg Sunca.
Prema modelu, planeta u orbiti takve zvijezde, uz odgovarajuću gustinu atmosfere i refleksiju svjetlosti, mogla bi zadržati uslove pogodne za specifične oblike života, uključujući biljke prilagođene upijanju vlage direktno iz zraka putem nadzemnog korijenskog sistema.
Shelton je istakao ključnu stvar: Gideon Johansson 1959. godine nije mogao imati pristup podacima o zvijezdama tipa F niti je mogao znati kako bi izgledao stabilan klimatski model planete bez okeana.
Njegov opis nije bio samo maštovit – bio je naučno precizan.
Istina koja odbija da nestane
Možda je upravo u toj neobičnoj podudarnosti između ličnog svjedočenja i savremenih simulacija razlog zbog kojeg ova priča i dalje izaziva rasprave.
Da li je riječ o izuzetnoj koincidenciji, podsvjesnoj konstrukciji uma ili o nečemu što tek počinjemo razumijevati kroz napredak nauke?
Ako je Johansson zaista opisao svijet koji je fizički moguć, postavlja se pitanje odakle su ti detalji potekli 1959. godine.
A ako je sve plod ljudske percepcije i interpretacije, šta nam to govori o granicama svijesti i načinu na koji oblikujemo nepoznato?
Možda konačan odgovor još nije na dohvat ruke.
Možda će buduće generacije, sa još naprednijim modelima i širim razumijevanjem kosmosa, tek početi raspetljavati misteriju koja je jedne hladne septembarske večeri započela nad malim gradom u Smålandu.
Bilješke:
- Zvijezde tipa F su bijelo-žute zvijezde glavnog niza s površinskim temperaturama između
6.000 K i 7.600 K. Imaju veću masu i svjetlost od Sunca, a spektralno ih karakteriziraju slabe linije vodika i pojačane linije ioniziranih metala (poput kalcija). Primjeri uključuju zvijezde Procyon i Polaris ↩︎
