NLO slučaj iz Njemačke: Fenomen nestalog vremena i tajanstvena bića

U početku je postojala samo svjetlost. Pritiskala je njegove kapke – blijedi sjaj koji se više kretao nego što je svijetlio. Nije mogao reći koliko dugo je tamo ležao. Kada je napokon otvorio oči, zapljusnulo ga je blještavilo.

Prostor oko njega se polako razaznavao. Iznad sebe je osjećao zakrivljenost. Nije to bio plafon, već površina koja se pomjerala poput membrane.

Duž jedne strane, slabi oblici su svijetlili pa se rastvarali.

U jednom trenutku učinilo mu se da vidi ulice, krovove ili obalu kako se udaljavaju, smanjuju, kao da ih gleda s rastuće visine.

Zatim su se oblici presavili sami u sebe i nestali.

Zadrhtao je u dahu. Nešto se kretalo u blizini. Okrenuo je glavu. Svjetlost se prorijedila i obrisi oko njega su se s upornom sporošću izoštrili.

Dva bića stajala su nedaleko. Prvo što je zapazio bila je glava – daleko prevelika za usko tijelo koje ju je nosilo.

Zatim oči, široke i ukošene, tamnije prema vanjskim rubovima, kao da su obrubljene sjenom. Gledale su ga bez treptaja, strpljivo i bez žurbe.

Ispod očiju nalazila su se mala, okrugla usta, blago otvorena, kao da su uhvaćena između stvaranja zvuka i izdisaja.

Tek nakon dužeg trenutka primijetio je kragnu nalik naborima oko vrata svakog bića. Šiljati nastavci hvatali su ambijentalnu svjetlost i lomili je u meke ivice.

Da li je to bila odjeća? Ili koža? Povukao je ramena. Ovo nije bila avantura. Kovitlajući strah gušio ga je.

Noć sa 23. na 24. februar 1977. godine

Tokom noći između 23. i 24. februara 1977. godine, vrijeme oko Bodenskog jezera bilo je sumorno.

Nebo je uglavnom bilo prekriveno oblacima, dok puhao je slab istočnjak. Rastući mjesec je već bio zašao do ponoći.

U ranim jutarnjim satima, 27-godišnji Lothar Schaefer vozio je 52-godišnjeg Rudyja Grutcha kući u svom zelenom Citroënu 2CV.

Dvojica muškaraca provela su večer u Langanu¹ i napustila Mag Bar u blizini željezničke stanice oko 2 sata ujutro. Nekoliko minuta kasnije stigli su na parking Waldeck Caféa.

Prva svjetla

Područje oko Waldeck Caféa dugo je bilo popularno izletište.

Beer Keller Waldeck², udaljen oko 2 km sjeverno od centra grada, i mjesto nekoliko prijavljenih NLO incidenata ranije te iste godine, tokom Drugog svjetskog rata služio je kao osmatračnica protiv vazdušnih napada.

Dok je Grutch izlazio iz automobila, Schaefer, koji je još sjedio za volanom, primijetio je nešto što je sjajilo na nebu i dozvao ga.

Vidio je svjetla koja su još bila daleko, ali su već zračila izrazitim intenzitetom.

Kroz visoke smreke na rubu parkinga i iznad zabata³ Waldeck Caféa, obojica su mogli vidjeti dvije jarke tačke svjetlosti kako se pravolinijski približavaju iz pravca Švicarske, preko Bodenskog jezera.

Grutch, koji je tokom Drugog svjetskog rata letio u 33 misije avionom Ju 52 i kasnije služio kao padobranac u Afričkoj kampanji, procijenio je visinu objekata na oko 1.000 metara.

Otprilike minut kasnije, Schaefer je također izašao iz automobila. Grutch je odmah bio zaslijepljen plavičasto-bijelim blještavilom koje je dolazilo iz četiri kružna izvora nalik reflektorima na prednjem dijelu svakog objekta – toliko snažnim da je morao zakloniti oči rukom.

Grutch, koji je nosio dioptrijske naočale, nije mogao razaznati dodatne strukturne detalje. Schaefer je vjerovao da vidi slabo ocrtane ovalne konture naspram tamnog neba.

Grutch je bio uznemiren. “Nikada u životu nisam vidio nešto slično”, izjavio je kasnije.

Objekti su se nastavili približavati sve dok nisu bili na oko 500 metara udaljenosti, a zatim su ostali nepomični dok je njihova svjetlost obasjavala neposrednu okolinu.

Oba svjedoka bila su zaprepaštena intenzitetom svjetlosti.

“Hiljadu halogenih lampi ne bi bilo više od plamena svijeće u poređenju s tim”, rekao je Grutch kasnije.

Schaefer je opisao snopove kao “bjelje od sunčeve svjetlosti”, uporedivši ih s bljeskom fotoaparata.

Schaefer, koji je služio u helikopterskoj jedinici njemačke vojske u Lechu i bio dobro upoznat s izgledom i ponašanjem vojnih letjelica, počeo je sumnjati u ono čemu svjedoči.

“Zvuk koji sam čuo uopće ne liči na helikopter – više je to visokofrekventno zviždanje. Helikopter bi probudio cijelo susjedstvo.”

Kao električar, dodao je da bi za stvaranje takve svjetlosti bilo potrebno nešto poput čitave elektrane ugrađene u letjelicu, naglašavajući uvjerenje da je intenzitet svjetlosti daleko nadmašivao mogućnosti tadašnje avijacije.

Objekti su ostali nepomični na nebu još oko dvije minute i zatim su se polako približili jedan drugome, sve dok se nije činilo da se dodiruju.

U tom trenutku su jednostavno nestali, kao da su ugašeni.

Grutch je odmah pogledao na sat. Bilo je tačno 2:10 ujutro – detalj koji je kasnije dosljedno ponavljao.

Povratak

Ubrzo nakon 2:30 ujutro, Rudy Grutch se oprostio od Lothara Schaefera i ušao u kuću.

Dok se penjao uz stepenice, bacio je pogled kroz prozor u prizemlju i ponovo ugledao nepoznate leteće objekte.

Ovoga puta dolazili su sa sjeveroistoka i činili su se znatno bliži nego ranije.

Grutch je procijenio njihovu udaljenost na oko 150 metara, a visinu na 50 do 60 metara iznad tla.

Ponovo je vidio dva objekta sa po četiri svjetla, koja su osvjetljavala dvorište i susjedne kuće toliko snažno da je okolina izgledala kao da je dan.

Prišao je bliže prozoru, na udaljenost od otprilike pola metra od zatvorenog stakla, kada je iznenada osjetio da se više ne može pomjeriti naprijed.

Kasnije je objasnio da to nije bila fizička prepreka, već neobjašnjiva nemogućnost da napravi još jedan korak.

Za to vrijeme, izuzetno svijetli objekti nastavili su se približavati. Grutch je primijetio da je Schaefer još uvijek vani, zbunjeno se krećući po dvorištu – prvo se saginjao udesno iza žbunja pored kuhinjskog dogradka, zatim se ponovo podizao i trčao oko udaljenog ugla kuhinje prema drugoj strani kuće.

Nesposoban da ga dozove, Grutch je izjavio da je tada ugledao nejasnu sjenu ispred dograđene kuhinje, oblika donekle nalik malom buretu, koja se njihala naprijed-nazad.

Učinilo mu se da se nalazi direktno na putanji Schaeferovog bijega.

Zaleđen pred prozorom

Tokom naknadnog ispitivanja 6. aprila, Grutch je upitan o trajanju ovih događaja.

Odgovorio je: “Izgubio sam svaki osjećaj za vrijeme. Meni je to trajalo predugo.”

Procijenio je da su nakon dvije ili tri minute, iako to nije mogao tačno reći, objekti ponovo počeli da se približavaju jedan drugome, kao i tokom prvog opažanja.

Ovoga puta činilo se da su se dva unutrašnja svjetla stopila i potom nestala. Preostala svjetla nastavila su se polako približavati jedno drugom dok se i ona nisu spojila i iščezla.

Nažalost, Schaefer kasnije nije mogao potvrditi ovaj prizor, jer zbog zastrašujuće jačine svjetlosti nije bio u stanju da direktno gleda u objekte.

Grutch se prisjećao: “Prvo ih je bilo osam, zatim šest, pa četiri, onda dva, i na kraju jedno svjetlo. Posljednje svjetlo čak je izgledalo veće. Proces spajanja odvijao se u skokovima, u trzajima.”

Odmah nakon toga, čuo je povike u pomoć i zvuk lomljenja stakla. U tom trenutku iznenada je ponovo mogao da se pomjera i požurio je prema prozoru na spratu, nadajući se boljem pogledu.

Međutim, vani je već bilo potpuno mračno.

Još neko vrijeme ostao je kraj prozora, a zatim se povukao u spavaću sobu, dok mu se cijelo tijelo treslo.

Gospođa Grutch, probuđena bukom koju je Schaefer pravio napolju, isprva je pomislila da neko pokušava provaliti u kuću.

Komšinica, gospođa Burkhart, koja nije imala telefon, dozivala ju je s otvorenog prozora i nagovarala da odmah pozove policiju. I ona je u početku sumnjala na pokušaj provale.

Gospođa Grutch je potom nazvala policijsku stanicu u Friedrichshafenu.

Vidjevši uznemirenog supruga, koji je stalno šaptao da je upravo doživio nešto previše nevjerovatno da bi se moglo povjerovati, nije ga ispitivala, već se brzo obukla s namjerom da ode kod komšija.

Schaeferov susret iz blizine

U međuvremenu, Lothar Schaefer je prolazio kroz ono što je kasnije opisao kao period čistog užasa.

Nedugo nakon iznenadnog nestanka objekata, i upravo u trenutku kada je htio ući u automobil, ponovo je ugledao kako se svjetlost rasplamsava na nebu.

Ovoga puta postojao je samo jedan objekt – i bio je vrlo blizu. Njegova ogromna veličina ispunila ga je preplavljujućim strahom.

Pokušao je slijediti Grutcha u kuću, trčeći najprije prema južnom, a zatim prema sjevernom ulazu, ali su sva vrata bila zaključana.

Objekt je emitovao izuzetno visok, probadajući ton – oštar, ali iznenađujuće tih i konstantnog intenziteta.

Zaključan van kuće, Schaefer je potrčao duž kuhinjskog zida i bacio se na tlo među nisko rastinje pored ograde u dvorištu.

Svjetlost se nastavila približavati.

Kasnije je procijenio njenu udaljenost na 50 do 80 metara, a visinu na oko 18 metara iznad tla.

Do tog trenutka, čitavo područje bilo je osvijetljeno zasljepljujućim sjajem, toliko snažnim da se Schaefer više nije osjećao sigurno čak ni u tom skrovištu, pa je potrčao prema stražnjem ulazu kuće porodice Burkhart, susjeda.

Najbliži susret

Tamo je Schaefer iznenada čuo kratak zvižduk koji je prelazio od vrlo visokih ka niskim frekvencijama.

Osjetio je blagi nalet vazduha i tada, kao da su se pojavila ni iz čega, ugledao dva neobična bića kako stoje direktno iza njega.

Bića su bila visoka približno 1,30 metara i 1,10 metara. Tijela su im imala donekle ljudski obris, iako su im dugačke ruke sezale gotovo ispod koljena.

Njihovi čudno skupljeni prsti bili su posebno upadljivi, podsjećajući na dječije prste.

Osim svojevrsnog naboranog okovratnika oko vrata, sličnog harlekinskoj kragni sa šest ili sedam svijetlozelenih, zvjezdastih šiljaka, Schaefer nije mogao uočiti nikakvu drugu odjeću.

Njihova koža djelovala je nešto svjetlije od ljudske. Bezdlake glave bile su potpuno okrugle, kao i jasno definirana usta.

Nije mogao uočiti ni nos ni uši, niti su izgledali kao da imaju vrat.

Neobična bića polako su njihala gornji dio tijela naprijed-nazad. Istovremeno, njihove oči – koje je Schaefer opisao kao ukošene “poput kineskih”, ali ne uske, već velike poput kravljih – zurile su u njega bez treptanja.

Schaefer je stajao paraliziran od straha. Veće biće nalazilo se na oko jedan metar ispred njega, dok je manje stajalo s njegove lijeve strane, pod uglom od 90 stepeni.

Schaefer se prisjećao: “Gledao sam u njih, oni su gledali u mene, i onda sam jednostavno – pukao.“

Iako bića nisu pokazivala nikakve znakove agresije, Schaefera je obuzeo paničan strah.

Bacio se prema vratima kuće Burkhartovih i vikao u pomoć, ali su vrata bila zaključana.

U očaju je razbio gornje staklo na vratima i provukao ruku unutra kako bi otključao bravu.

Kada je napokon ušao, srušio se na pod. Nije se osvrtao. Ili se barem nije sjećao da se osvrnuo.

Kasnije će regresivna hipnoza otkriti da ga je nešto podiglo s tla. Udovi su mu postali lagani i našao se kako lebdi prema gore na način koji mu nije imao smisla.

Krv koja je kapala, sigurnost zatvorenog prostora – sve te tjelesne, zemaljske stvari nisu ga mogle zadržati na mjestu.

Do trenutka kada su ukućani stigli, sve je nestalo – i bića i svjetlost.

Policija i hospitalizacija

Gospodin i gospođa Burkhart, prvi susjedi porodice Grutch, kasnije su izjavili da je neko uporno zvonio na njihova vrata oko 15 minuta, počevši otprilike u 3:30 ujutro.

Na kraju su čuli povike i pozive u pomoć, a zatim i zvuk razbijenog stakla na vratima.

Tek tada je gospođa Burkhart ustala iz kreveta, iako se u početku bojala da ode do vrata kako bi vidjela ko je tamo.

Nakon toga, sve je utihnulo na period od oko 5 do 8 minuta. Sa svog krovnog prozora, gospođa Burkhart je napokon dozvala susjede iz kuće Grutchovih, upozoravajući: “Gospođo Grutch, neko pokušava provaliti. Zovite policiju.”

U Friedrichshafenu, policijski narednik Krüger primio je poziv i odmah obavijestio najbližu patrolu.

Nakon izvjesnog vremena, gospodin i gospođa Burkhart oprezno su sišli niz stepenice. U hodniku su zatekli Lothara Schaefera kako leži ispružen na podu, s rukom koja je krvarila.

Kada ih je ugledao, povikao je: “Lete tamo gore!“ i uzbuđeno pokazivao prema nebu.

Burkhartovi, koji nisu vidjeli ništa neobično vani, pretpostavili su da je Schaefer, potpuni stranac za njih, ili pijan ili psihički rastrojen.

Smatrali su da je možda učestvovao u nekoj tuči, jer mu je lice bilo uprljano krvlju iz povrijeđene ruke.

Policija je stigla za nekoliko minuta. Brzo su zaključili da prizor ne liči na pokušaj provale.

Oko 4 sata ujutro, policija je odvezla Schaefera u bolnicu u Friedrichshafenu. Tamo mu je pregledana ruka i previjena dva prsta koja su bila posječena krhotinama stakla.

Isprva su policajci pretpostavili da je njegovo ponašanje posljedica halucinacija izazvanih alkoholnim delirijem.

Međutim, njihovo mišljenje se promijenilo kada je test krvi pokazao koncentraciju alkohola od samo 0,03%.

Kasnije su primijetili da su bili iznenađeni što je nekoliko naučnika uopće ozbiljno shvatilo svjedočenje, s obzirom na opći nedostatak pouzdanih informacija o NLO fenomenu.

Oko 5 sati ujutro, policija je nazvala Schaeferovu majku. Ona je bila razumljivo zabrinuta zbog sinovog izostanka, a policajci su je pokušali umiriti.

Schaefer je konačno stigao kući oko 6 sati ujutro.

Izlazak u javnost

Sljedećeg dana, Schaefer je ispričao kolegama šta se dogodilo. Bio je bolestan i nesposoban za rad.

Njegov prijatelj i kolega Wulfram Nafts iz telekomunikacijske jedinice nagovorio ga je da prijavi incident medijima, u nadi da bi se mogli javiti i drugi svjedoci.

I Grutch i Schaefer očekivali su da će njihovi prijatelji i komšije reagovati ismijavanjem i podsmijehom. Ipak, odlučili su poslušati savjet.

Zbog toga se kratka vijest pojavila u novinama 2. marta 1977. godine.

Novinski izvještaj

U suštini, tekst je glasio ovako:

NLO-i iznad Bodenskog jezera viđeni su od strane osam svjedoka

Ni zaposlenik Njemačkih saveznih željeznica Schaefer, ni gostioničar Rudy Grutch, pa čak ni gospodin Zern, ne žele tvrditi da su te noći popili previše. ‘Popio sam najviše četiri piva’, izjavio je Schaefer.

Bilo je to prošlog četvrtka, oko 2 sata ujutro, kada je Schaefer izašao iz svog omiljenog bara u Langanu. Iznenada se začulo prodorno zavijanje, a nebo je obasjalo zasljepljujuće blještavilo nalik reflektorima.

S visine od oko 50 metara, dva oblika obrušila su se prema njemu uz zaglušujuću buku. Schaefer je vikao za pomoć i pobjegao, a bio je toliko prestravljen da je u strahu skočio kroz staklo.

Gostioničar Grutch potvrđuje: ‘Parking ispred mog bara bio je osvijetljen kao usred dana zasljepljujućim svjetlom.’ Još pet susjeda također je izjavilo da su vidjeli i čuli dva NLO-a.

Istraga

Lothar Schaefer je 4. marta 1977. detaljnije opisao svoje iskustvo listu Zeitung iz Friedrichshafena. Članak je naveo sljedeću izjavu:

Na pitanje da li je primijetio oblike eventualnih putnika u neobičnom objektu, Schaefer je odbio odgovoriti:
“O tome želim razgovarati isključivo sa stručnjacima.”

Zbog toga su naučnici iz MUFON-a⁴, kao i grupa istraživača i inženjera, mogli relativno mirno istraživati izvještaje svjedoka, bez miješanja javnosti i senzacionalističkog izvještavanja.

U danima koji su slijedili, dodatni ljudi su dolazili do Waldeck Caféa i prijavljivali da su i oni uočili neobične pojave tokom iste noći.

Dvoje od tih novih svjedoka intervjuirani su direktno od strane članova MUFONA, dok je treći svjedok svoje iskustvo opisao telefonom.

Dodatni svjedoci

Na udaljenosti od oko 100 metara sjeveroistočno od Waldeck Caféa živjela je porodica Brielmeyer u ulici Buchenstraße.

Dok je njen suprug prespavao rane jutarnje sate 24. februara, 65-godišnja gospođa Brielmeyer se kupala dugo nakon ponoći.

Nedugo nakon što je legla u krevet, čula je glasno zviždanje na nebu, a zatim i povike.

Otvorila je zavjese u spavaćoj sobi i imala nesmetan pogled prema vrtiću i Waldeck Caféu. Nebo lijevo od polu-dvojne kuće porodica Grutch i Burkhart bilo je snažno osvijetljeno.

Gospođa Brielmeyer nije mogla shvatiti zašto nijedan od stanovnika istočno od Waldeck Caféa nije čuo ili vidio ništa neobično.

Ona je jasno čula povike i ubrzo zatim zveckanje stakla koje se razbija. Odmah nakon toga, osvjetljenje na nebu je nestalo. Cijeli prizor možda je trajao manje od dvije minute, iako nije mogla biti sigurna.

Jedan od najvažnijih dodatnih svjedoka bio je farmer Buger, koji je živio na periferiji Langana, otprilike jedan kilometar jugozapadno od Waldeck Caféa.

Te noći, oko 2:15, nalazio se u dvorištu svoje kuće kada je primijetio neobično jak, pulsirajući sjaj iznad Bodenskog jezera.

Buger je izjavio da se svjetlost nije kretala poput aviona ili helikoptera. Nije bilo konstantne putanje, već nagle promjene smjera, uključujući naglo zaustavljanje u zraku.

Zvuk koji je pratio pojavu opisao je kao “duboko, metalno zujanje, slično transformatoru, ali mnogo jače”.

Posebno je naglasio da je svjetlost u jednom trenutku obasjala njegovu štalu, toliko snažno da je mogao jasno vidjeti sjene greda unutar objekta, iako su vrata bila zatvorena.

Njegove krave su postale izrazito nemirne, a jedna je pokušala probiti ogradu.

Buger nije kontaktirao policiju, jer je vjerovao da će biti ismijan. Tek nakon novinskog članka odlučio je da se javi i iznese svoje zapažanje istraživačima MUFON-a.

Paralelno s događajima u Langanu, nekoliko stanovnika Friedrichshafena, udaljenog oko 10 kilometara, prijavilo je neobične svjetlosne pojave iste noći, u gotovo identičnom vremenskom okviru.

Jedan svjedok, noćni čuvar industrijskog kompleksa, izjavio je da je na nebu vidio dva svijetla objekta koji su se kretali sinhronizovano, zatim se razdvojili i nestali “vertikalno prema gore”.

Zanimljivo je da su se ti izvještaji poklapali po vremenu i pravcu kretanja sa onim što su opisali Schaefer, Grutch i ostali svjedoci iz Langana.

Radarska tišina

Tokom MUFON istrage postavljeno je ključno pitanje: da li su te noći radari zabilježili išta neobično?

Zvanično, odgovor je bio negativan. Civilni radarski sistemi nisu prijavili neidentificirane ciljeve iznad Bodenskog jezera u tom vremenu.

Međutim, kasniji, nezvanični kontakti sa osobljem jedne vojne radarske stanice sugerisali su drugačiju sliku.

Prema tim izvorima, kratkotrajne anomalije su zaista zabilježene, ali su klasificirane kao “smetnje” i naknadno uklonjene iz standardnih izvještaja.

Nije bilo moguće dobiti pisanu potvrdu, ali su se ti navodi poklapali sa tačnim minutama pojave koje su naveli svjedoci.

Psihološke i fizičke posljedice

Nakon incidenta, Lothar Schaefer je patio od nesanice, ponavljajućih noćnih mora i naglih napada aksioznosti.

Posebno je zabrinjavajuće bilo njegovo izobličeno poimanje vremena. Tvrdio je da je događaj trajao “sekundama”, dok su vanjski svjedoci i policijski zapisi ukazivali na period od više od 20 minuta.

Ljekarski pregledi nisu pokazali neurološke poremećaje niti zloupotrebu supstanci. Psihijatar koji ga je pregledao opisao je Schaefera kao mentalno stabilnu osobu bez znakova psihoze.

Problem “nestalog vremena”

Fenomen takozvanog “nestalog vremena” postao je centralna tačka istrage, jer se prema Schaeferovom sjećanju, nakon što je napustio Waldeck Café i vidio svjetlost, odjednom našao ispred kuće Burkhartovih.

Međutim, razlika u vremenu između njegovog izlaska iz bara i dolaska policije ukazivala je na neobjašnjivu prazninu od najmanje 15 minuta.

Na prijedlog istraživača iz MUFON-a, Schaefer je pristao na regresivnu hipnozu.

Hipnoza

Tokom hipnotičke seanse, Schaefer je pokazivao znake ekstremne uznemirenosti. Više puta je prekidao seansu uz riječi da “ne želi vidjeti lica”.

Iako istraživači nisu javno objavili sve detalje, potvrđeno je da su tokom hipnoze dobijeni elementi koji nisu bili prisutni u njegovim svjesnim izjavama, uključujući osjećaj paralize, intenzivno svjetlo iz neposredne blizine i gubitak kontrole nad tijelom, ali je MUFON-CES iz etičkih razloga odlučio da te informacije ne objavi u potpunosti.

“Ljudi u crnom”

Nekoliko sedmica nakon incidenta, i Schaefer i Grutch su nezavisno jedan od drugog prijavili neobične posjete.

Dvojica muškaraca, odjeveni u tamna odijela, bez jasnih identifikacija, postavljali su pitanja o onome što su vidjeli.

Njihov govor bio je neuobičajeno formalan, a ponašanje hladno i mehaničko.

Nakon tih posjeta, oba svjedoka su primijetila povećani pritisak da prestanu govoriti o slučaju.

Zaključak slučaja

Slučaj iz Langana ostaje jedan od najdetaljnije dokumentovanih NLO incidenata u Njemačkoj 1970-ih, sa više nezavisnih svjedoka, policijskom intervencijom, medicinskom dokumentacijom i dugotrajnim psihološkim posljedicama.

Iako nijedan zvanični dokaz ne potvrđuje vanzemaljsko porijeklo viđenih objekata, količina podudarnosti i konzistentnost svjedočenja ostavljaju više pitanja nego odgovora.

Možda se te noći iznad Bodenskog jezera dogodilo nešto sasvim objašnjivo.

A možda je istina – kako to često biva u ovakvim slučajevima – zauvijek ostala skrivena u prazninama između sjećanja, tišine radara i službenih izvještaja.

Bilješke:

1. Langan je gradić sa više od 5.000 stanovnika, smješten je na sjeveroistočnoj obali Bodenskog jezera. ↩︎
2. Beer Keller Waldeck je popularno mjesto za piće i druženje u Langanu, koje se nalazi sjeverno od centra grada i poznato je po svojoj reputaciji kao rekreativna zona ↩︎
3. Zabat u arhitekturi označava triangularni kraj krova na kući ili zgradi ↩︎
4. Kada u ovom članku pišemo MUFON, mislimo na njegovu centralnoevropsku sekciju MUFON-CES (Central European Section), koja se bavi istraživanjem NLO fenomena u Njemačkoj i okolnim zemljama. ↩︎