Punctum: Svemirski objekt koji zbunjuje astronome

U relativno bliskoj spiralnoj galaksiji NGC 4945, udaljenoj “samo” 11 miliona svjetlosnih godina, tim naučnika otkrio je objekt koji se ne uklapa ni u jednu poznatu kategoriju. Nazvali su ga jednostavno – Punctum, latinska riječ za “tačku”. Ali ova tačka je sve samo ne jednostavna.

Objekt je otkriven pomoću niza radio-teleskopa ALMA (Atacama Large Millimeter/submillimeter Array), čija je sposobnost da detektuje milimetarske valne dužine bila ključna za uočavanje ovog inače nevidljivog kosmičkog fenomena.

Tim predvođen astronomkinjom Elenom Shablovinskayom sa Univerziteta Diego Portales u Čileu analizirao je podatke sa ALMA-e kada je uočio nešto neočekivano.

U srcu galaksije NGC 4945, koja je i sama po sebi užurbano mjesto puno rađanja zvijezda, nalazila se nevjerovatno sjajna i kompaktna tačka.

Nevidljivi duh

Ono što Punctum čini toliko fascinantnim je njegova priroda “duha”.

Kada su astronomi usmjerili druge teleskope, one koji gledaju u vidljivoj svjetlosti ili X-zracima, prema istom mjestu nisu vidjeli ništa osim praznine.

Punctum postoji samo u radio-spektru, što je obično karakteristika hladnih oblaka plina i prašine iz kojih nastaju zvijezde. Međutim, Punctum je sve samo ne hladan i tih.

“Kada ga stavite u kontekst, Punctum je zapanjujuće sjajan,” izjavila je Shablovinskaya.

Da bismo shvatili razmjere ovog otkrića, uporedimo ga sa najekstremnijim poznatim objektima.

Magnetari, ostaci mrtvih zvijezda sa najjačim magnetskim poljima u svemiru, smatraju se kosmičkim čudovištima.

Punctum ih svojim sjajem u milimetarskim talasima nadmašuje i do 100.000 puta.

Sjajniji je od gotovo svih poznatih ostataka supernove, eksplozija masivnih zvijezda, sa izuzetkom čuvene Rakove maglice u našoj galaksiji.

Dodatnu misteriju unosi njegova postojanost. Mnogi svijetli objekti u svemiru su prolazni – bljeskovi, eksplozije ili erupcije koje traju kratko. Punctum je, međutim, stabilan.

Njegov sjaj se ne mijenja značajno tokom vremena, što sugeriše da se radi o dugotrajnom, postojanom fenomenu.

Kao da je neko upalio kosmički far koji neprestano svijetli, ali samo na frekvenciji koju mi tek odnedavno možemo vidjeti.

Šta je ovaj objekt?

Signal koji dolazi sa Punctuma je snažno polarizovan. To laicima ne znači mnogo, ali astronomima je to ključni trag.

Polarizacija svjetlosti ukazuje na prisustvo visoko organizovanog magnetskog polja. To isključuje oblake prašine i približava nas kompaktnim, egzotičnim objektima poput pulsara, magnetara ili čak supermasivnih crnih rupa.

Mehanizam koji stvara ovakvo zračenje je najvjerovatnije sinhrotronsko zračenje – proces u kojem se elektroni, krećući se skoro brzinom svjetlosti, spiralno uvijaju oko linija magnetskog polja i pritom emituju energiju.

To je kao kosmički akcelerator čestica. Problem je što nijedan poznati model ne može objasniti toliku količinu energije koja dolazi iz tako kompaktnog izvora.

Mogućnosti šta bi ovaj objekt mogao biti su ograničene i na granici poznate fizike.

Prva mogućnost je da je Punctum izuzetno rijedak, dosad neviđen tip magnetara.

Magnetar je kosmički monstrum, ostatak mrtve zvijezde čije je magnetsko polje nezamislivo jako, toliko da nadilazi sve što smo ikada vidjeli.

Umjesto da mirno pulsira, magnetar oslobađa nevjerovatno snažan vjetar čestica, “magnetsku oluju” koja obasjava čitav taj region svemira i čini ga neobično blistavim.

Punctum bi u tom slučaju bio prva potvrda da ovakvi ekstremni objekti uopšte mogu postojati.

Druga mogućnost je da je riječ o supernovi, ali ne bilo kakvoj.

Supernova je zvijezda koja je eksplodirala u samom srcu guste maglice, prave “guste šume” plina i prašine.

Umjesto da se udarni talas rasprši i izgubi snagu, on se neprestano sudara sa gustom materijom oko sebe.

Ti neprekidni sudari su poput bezbrojnih sudara u česticama koje generišu ogromnu količinu milimetarskog zračenja, održavajući svjetlost supernove mnogo duže nego što bi bilo prirodno.

Punctum bi u ovom slučaj mogao biti zvijezda koja nikako da prestane da sija.

Treća opcija je nešto još egzotičnije: crna rupa srednje mase.

Ako crne rupe dolaze u tri veličine (male, srednje i velike), naučnici su ovu srednju kategoriju do sada samo nagađali.

Možda je Punctum upravo takva crna rupa, koja “guta” materijal na nevjerovatno specifičan način.

Njen sjaj je zapravo oproštajni bljesak materije koja ulazi u njenu gravitacionu sferu.

Ipak, postoji i druga strana priče šta bi ovaj misteriozni objekt mogao biti.

Na internet forumima i među ljubiteljima nauke, Punctum je već postao tema strastvenih debata.

Ljudi se pitaju: je li ovo prozor u novu, nama nepoznatu fiziku koja ruši sve što znamo?

Ili je, kako tvrde oni nešto hrabriji, možda riječ o djelu tehnološki napredne civilizacije – nekoj vrsti gigantskog kosmičkog svjetionika ili neiscrpnog izvora energije?

Iako su ovakve ideje u domenu naučne fantastike, istorija nauke nas uči da su najveća otkrića često počinjala sa zagonetkama koje su se činile nerješivim.

Može li svemirski teleskop James Webb riješiti zagonetku?

Sljedeći korak u rješavanju ove misterije mogao bi doći od najmoćnijeg svemirskog teleskopa koji imamo – James Webba.

Iako Webb ne vidi u milimetarskim talasima kao ALMA, on je majstor za infracrveni spektar. Ako Punctum emituje bilo kakvu, pa i najslabiju toplotu ili ima specifične linije prašine oko sebe, ovaj teleskop bi to mogao detektovati.

Ti podaci bi mogli otkriti sastav i uslove okruženja oko Punctuma, dajući naučnicima ključne dijelove slagalice.

Do tada, Punctum ostaje svjetionik misterije u našem najbližem kosmičkom susjedstvu.