Dana 20. jula 1969 godine, milioni ljudi širom svijeta su stajali prikovani za svoje male ekrane svjedočeći istorijskom trenutku, trijumfu ljudske genijalnosti i hrabrosti – prvom koraku čovjeka na Mjesecu.
Ipak, u pozadini ovog velikog događaja, pojavila se sjena misterije…
U jednom trenutku, komunikacija sa Apollom 11 je naglo prekinuta i trajala je pune dvije minute.
Upravo te dvije minute šutnje postale su plodno tlo za brojne teorije zavjere.
Prema pričama koje su godinama kružile, radio amateri su tvrdili da su tokom tog prekida uhvatili nezvanični audio snimak.
Na snimku su se, navodno, čuli Neil Armstrong i Buzz Aldrin kako uzbuđeno komentarišu o “letećim tanjirima” koji su bili poredani uz rub.
Očekivano, odgovor NASA-e bio je brz i jednostavan: prekid u javnoj komunikaciji nastao je zbog prebacivanja na privatni medicinski kanal koji se koristio za povjerljivu komunikaciju o zdravstvenom stanju astronauta.
Taj kanal nikada nije bio namijenjen javnosti, što objašnjava razliku između onoga što su neki navodno čuli i službenog snimka.
Još jedan detalj koji je mnogima bio čudan jeste ponašanje astronauta nakon povratka na Zemlju.
Umjesto očekivane euforije i slavlja, na njihovim licima su se mogli primijetiti zbunjenost, nemir, pa čak i tuga.
Bili su tihi, zamišljeni i djelovali su potišteno.
Za teoretičare zavjere, to je bio dovoljan dokaz da su na Mjesecu vidjeli ili doživjeli nešto šokantno o čemu nisu smjeli govoriti.
Godinama kasnije, ulje na vatru dodao je Edgar Mitchell, astronaut misije Apollo 14 i šesti čovjek koji je hodao po Mjesecu.
Mitchell je postao poznat po svojim otvorenim izjavama o vanzemaljskom životu. U nekoliko intervjua je izjavio:
“Bio sam 90% siguran da mnogi od hiljada NLO-a pripadaju posjetiocima sa drugih planeta.”
On je tvrdio da su vojnici i osoblje u američkim vojnim bazama, poput White Sands, svjedočili kako neidentifikovani leteći objekti obaraju testne nuklearne rakete.
“Vanzemaljci su nas pokušavali spriječiti da idemo u rat i pomoći nam da uspostavimo mir na Zemlji.”
Mitchell je također govorio o tome da su vlasti prikrivale dokaze, uključujući srušene vanzemaljske letjelice i tijela, te da se radilo na “obrnutom inženjeringu” – procesu u kojem se proučava vanzemaljska tehnologija kako bi se replicirala.
Iako je kasnije pojasnio da su neke njegove izjave možda preuveličane u medijima, ostao je čvrsto pri uvjerenju da je prava istina skrivena daleko od očiju javnosti.
NASA je na njegove tvrdnje uvijek odgovarala kratko i jasno:
“NASA ne prati NLO-e. NASA se ne bavi nikakvim prikrivanjem o vanzemaljskom životu. Dr. Mitchell je veliki Amerikanac, ali ne dijelimo njegova mišljenja o ovoj temi.”
Nakon što je misija Apollo 17 završena 1972. godine, nijedan čovjek se više nikada nije vratio na Mjesec.
Što se tiče zvaničnih razloga oni su jasni: ogromni troškovi, promjena političkih prioriteta nakon kraja Hladnog rata i smanjeni interes javnosti.
Međutim, teoretičari zavjere nude drugačiji odgovor: da su ljudi dobili upozorenje da se ne vraćaju, bilo od vanzemaljaca koji Mjesec smatraju svojom teritorijom ili od tajnih organizacija koje tamo djeluju.
Šta je ovdje prava istina teško je dokučiti.
Sa jedne strane, imamo izjave astronauta i svjedočenja koja rasplamsavaju ljudsku maštu.
Sa druge strane, nedostaju čvrsti, neoborivi dokazi.
Možda su čudni izrazi lica astronauta po povratku bili samo posljedica ekstremnog fizičkog i psihičkog napora nakon dugog putovanja kroz svemir.
Možda su misteriozni prekidi u komunikaciji bili samo tehničke smetnje.
A možda i nisu…