Stručnjaci širom svijeta vjeruju da ljudi više znaju o Mjesecu, Marsu, pa čak i drugim galaksijama nego o mjestu na kojem žive. Od mora do tla ispod naših stopala, još uvijek ima mnogo toga za naučiti o planeti.
NASA-inoj svemirskoj sondi Voyager I je trebalo više od 35 godina da izađe iz Sunčevog sistema i prenese podatke mjerenja na Zemlju sa udaljenosti veće od 16,5 milijardi kilometara.
Sa druge strane, Sovjetskom Savezu je trebalo 22 godine da probije 12 kilometara Zemljine površine pomoću malene bušilice kako bi otkrili neke od tajni koje leže ispod tla.
Zemljino jezgro
1909. godine, hrvatski seizmolog Andrija Mohorovičić identifikovao je drastičnu promjenu u gustoći na granici između Zemljine kore i plašta. Na kraju je ta anomalija nazvana Mohorovičićev diskontinuitet, ili jednostavno “Moho”.
Tokom narednih desetljeća, naučnici širom svijeta pokušavali su saznati koliko duboko mogu bušiti kako bi dosegli Zemljin plašt, koji čini preko 40 posto planeta, ima radijus od preko 6.400 kilometara i debljinu od preko 2.900 kilometara. Plašt se nalazi iznad Zemljinog jezgra, a ispod kore, koja čini samo mali dio planeta debljine između 4,8 i 40 kilometara.
Benjamin Andrews, istraživački geolog i kustos Nacionalne zbirke stijena i ruda u Nacionalnom muzeju prirodnih znanosti Smithsonian institucije, rekao je novinarki Alicii Adult: “Ako bismo bolje razumijeli šta je Zemljin plašt i kako se ponaša, bolje bismo razumijeli vulkane i potrese, te kako planeta funkcioniše kao cjelina”.
Trka u bušenju
Kao dio tadašnje nuklearne utrke, Zapad i Istok su također krenuli u još jednu utrku kako bi saznali više o Svemiru i osvojili Mjesec. Stoga su obje nacije razvile ambiciozne planove koji su pomicali granice ljudskog znanja.
Nakon što je Sovjetski Savez uspješno lansirao Sputnjik I i poslao prvog čovjeka u svemir, SAD je odgovorila manje ispraćenim natjecanjem u bušenju što dublje rupe u Zemljinoj kori.
Nakon uspjeha Sovjetskog Saveza, SAD je pokrenula Projekt Mohole, program čiji je cilj bio bušenje kroz Zemljinu koru sve do plašta.
Američki naučnici su vjerovali da mogu napraviti skraćeni put do plašta ako buše kroz okeansku koru, i 1961. godine uspješno su izbušili pet rupa uz obalu otoka Guadalupe u Meksiku. Jedna od tih rupa bila je duboka 183 metra ispod morskog dna, na dubini od 3.600 metara vode, pri čemu je najnižih 13 metara činio bazalt.
Usprkos uspjehu, projekt je ugašen 1966. godine zbog nedostatka financijskih sredstava.
Znajući da nema načina da stigne SAD nakon slijetanja na Mjesec 1969. godine, Sovjetski Savez je odlučio pobijediti ih bušeći još dublje u Zemljinu koru.
Sovjetsko teško bušenje: Kolska superduboka bušotina
Sovjetske vlasti su odabrale okrug Pechengsky na poluotoku Kola, sjeverozapadno od Rusije, kao mjesto za svoj vlastiti “Projekt Mohole”.
Ciljana dubina postavljena je na 15.000 metara, gotovo dvostruko više od visine planine Everest.
Sovjeti su vjerovali da mogu ići dublje ako buše više rupa povezanih s glavnom. Trajektorija je morala biti što je moguće vertikalnija, kako bi se ograničio okretni momenat na bušilici.
Bušenje je počelo 24. maja 1970. godine uz korištenje uređaja Uralmash-4E, strojeva koji se koriste za bušenje naftnih bunara, a modifikovan je kako bi dosegnuo 7.000 metara. Kako je rad napredovao, strojevi su zamijenjeni s naprednijim uređajem Uralmash-15000.
Prva rupa dosegnula je 11.662 metra u oktobru 1982. godine, a promjer bušotine bio je samo 23 centimetra. Međutim, to je bio značajan proboj.
Rad na drugoj rupi započeo je u januaru 1983. godine na dubini od 9.300 metara. Bušilica je prodrla više od 12.000 dodatnih metara od prve rupe. Ipak, rad je usporen zbog proslava i naučnih posjeta, te nije nastavljen sve do 1984. godine.
Tada, 27. septembra, dio bušilice se otkinuo, zaustavivši operacije. Do tada je taj pothvat stekao značajno priznanje i postao poznat kao “Kolski superduboki bunar”.
Poštanske marke Sovjetskog Saveza iz kasnih 1980-ih godina slavile su ovaj proboj prikazujući superstrukture na mjestu gdje je rupa iskopana.
Rad je nastavljen dvije godine kasnije s trećom rupom koja je dosegnula 12.622 metra. Zatim, 1990. godine, došlo je do novog kvara, što je rezultiralo četvrtom rupom koja je započela na dubini od 9.653 metra iz treće rupe, dosežući dubinu od 11.882 metra.
Peta i posljednja rupa započela je u aprilu 1994. godine, sa dubine od 8.278 metara, dosežući maksimalnu dubinu od 8.578 metara u augustu.
Operacija je otkazana godinu dana kasnije zbog nedostatka sredstava. Sovjetski Savez se raspao, a nova ruska država prilagođavala se novim političkim i ekonomskim valovima.
Osim toga, tim za bušenje suočavao se s višim temperaturama nego što se očekivalo, te se pri 180 stepeni Celzijusa stijena počela ponašati poput plastike. Kao rezultat toga, daljnje bušenje je postalo neizvodljivo.
Naučna istraživanja
Kada je dostignuta zapanjujuća dubina bušotine od 12 kilometara, Rusija je ovo dostignuće objavila svijetu.
Kao rezultat toga, hiljade novinara i naučnika preplavili su Kolu kako bi prisustvovali bušenju i sprovođenju dodatna istraživanja, ostavljajući za sobom brojne fotografije slojevitog otvora i korištene nadgradnje.
Sprovedena su obimna geofizička ispitivanja koja su pružila dodatne podatke o dubinskoj strukturi kontinentalne kore Baltičkog štita, termalnom režimu u Zemljinoj kori i seizmičkim diskontinuitetima.
Tokom procesa, ruski naučnici primijetili su da helium, azot, ugljen dioksid i vodonik izlaze iz rupa, pri čemu su neke od uzoraka stijena poticali iz pretkambrijske ere, prije više od 2,7 milijardi godina.
Osim toga, naučnici su otkrili netaknute mikrofosile 24 vrste stare preko dvije milijarde godina i utvrdili su da su na tim dubinama pukotine u stijenama bile ispunjene vrelom mineraliziranom vodom.
Danas je bušotina zatvorena i ostavljena sama više od 30 godina, bez pokušaja da se ponovo otvori.
Ostatak infrastrukture na mjestu bušenja, također je prepušten vremenskim uticajima i značajno se raspao tokom godina.
Zvuci iz Pakla
Osim strogo naučnih podataka o kojima su izvještavali mediji i relevantni univerziteti, postojale su i čudne i paranormalne priče ljudi koji su posjetili područje.
1990. godine, nekoliko novinara i naučnika iz Finske navodno su naišli na neka čudna i nenormalna otkrića na tom području. Izvjestili su da im je bilo dopušteno da spuste termalni mikrofon do najdublje tačke Kolske bušotine kako bi snimili zvukove ispod površine.
Ono što su su snimili izgledalo je kao da dolazi izravno iz podzemlja, budući da je njihov mikrofon navodno zabilježio jedinstvenu grmljavinu glasova i vriskova, kao da ljudi traže pomoć.
Slična priča pojavila se 1993. godine od grupe italijanskih novinara koji su intervjuisali trojicu radnika koji su sudjelovali u bušenju. Jedan od njih je novinarima ispričao da često čuje buku i krikove što je neke od njih dovodilo do ludila.
Još jedan radnik je ispričao da se šest njegovih kolega, svi u odličnom zdravstvenom stanju, jednog dana vratilo s posla u teškom mentalnom i fizičkom stanju.
Jedan od njih opisao je te zvukove kao glasove iz pakla. Neke od tih paranormalnih priča objavljene su u malom finskom kršćanskom pentekostalnom listu, a kasnije su emitirane putem američke kršćanske televizijske kompanije TBN.
Tokom emitiranja emisije o tim paranormalnim pričama, jedan od slušatelja ustupio je TV stanici originalne snimke paklenih zvukova koje su zabilježili finski novinari.
Prema anonimnom slušatelju, te zvukove su mu dali ruski službenici koji su radili na mjestu bušotine. Od tada, David Guberman, šef radova na Kolskoj superdubokoj bušotini, stalno je morao negirati sva pitanja koja su se odnosila na paranormalne zvukove, smatrajući ih besmislenima.
Guberman je preminuo 2011. godine, a sve tajne o bušotini u Koli otišle su s njim u grob.
Foto naslovnice: Freepik
