Godine 1953., Sjedinjene Američke Države su bile umiješane u Hladni rat sa Sovjetskim Savezom. Trka u naoružanju koja je obilježila ovo razdoblje protezala se od interkontinentalnih balističkih raketa (ICBM) i nuklearnog oružja, do modifikacije ponašanja, ili kako se to popularno nazivalo, kontrole uma.
SAD su prikupljale analize o sovjetskim testiranjima oružja, naoružanju i vojnim kapacitetima od kraja Drugog svjetskog rata, a napetost je rasla.
Vladine obavještajne agencije bile su pod visokim stepenom pripravnosti kako bi odredile pobjednika u trci naoružanja, stvarajući brojne projekte koje su provodile sigurnosne agencije kako bi što brže poboljšale vojne sposobnosti.
Neki od ovih projekata su se provodili bez izravnog nadzora Kongresa ili izvršne vlasti, što je dovelo do toga da mnogi, 24 godine kasnije, postavljaju pitanje kako su neki od tih projekata bili dopušteni da se provode na američkom tlu.
Neki od tih projekata su kršili američka prava, prekoračujući ovlasti različitih agencija koje su ih provodile.
To je uključivalo obavještajne akcije poput kampanja FBI-a protiv Martina Luthera Kinga Jr. i prisluškivanja u svrhu ostvarivanja političkih ciljeva predsjednika.
Ipak, najzloglasniji i najšokantniji od ovih programa iz doba Hladnog rata je Projekt MKULTRA, CIA-ina namjerna upotreba kontrolisanih akcija i psihoterapije na svjesnim i nesvjesnim subjektima kako bi se pripremili protiv kineske i sovjetske kontrole uma.
Ovi eksperimenti su obuhvaćali veliki broj kršenja ljudskih prava i trajali su kroz cijelo desetljeće 1960-ih, a detaljnije su otkriveni tokom istraživanja Komiteta Crkve 1975. godine.
Cijela priča otkrivala se vremenom putem sudskih tužbi, kongresnih saslušanja i zahtjeva na osnovu Zakona o slobodi informacija.
1973. godine događaji Watergate skandala bili su otkriveni javnosti, što je dovelo u pitanje postupke vlade u proteklih 30 godina. Kongres je pokrenuo saslušanja o nepravilnostima vlade pod nadzorom senatora Franka Churcha (Demokrata) iz Idaha.
U Parlamentu je usvojena rezolucija da se “istraže federalne obavještajne operacije i utvrde u kojoj mjeri, ako ih je bilo, su ilegalne, nepravilne ili neetičke aktivnosti preduzete od strane bilo koje agencije Federalne vlade.
Ovo istraživanje dovelo je do otkrivanja programa koje su provodile NSA, FBI, IRS i CIA, a svi ti programi su narušavali vrijednost američkih sloboda. Istraga senata je također otkrila ogroman broj dokaza koji ukazuju na to da je vlada izdala povjerenje američkog naroda tokom doba Hladnog rata.
“Mi se pridržavamo najviših standarda zakonitog ponašanja,” stoji u izjavi CIA-e o integritetu, ali su u potpunosti prekršili tu obećanu riječ sa Projektom MKULTRA.
Osnovni podaci o Projektu MKULTRA započeli su krajem Trumanove administracije, kada su izvještaji počeli ukazivati da su Sovjeti i Kinezi razvili neki oblik modifikacije ponašanja, a CIA nije željela biti uhvaćena nespremna, pa je započela vlastita istraživanja u tom području.
Prema zapisima Kongresa, program je “projekt koji je inicirala CIA i počeo je iz zabrinutosti da bi nas drugi moćnici mogli iskorištavati koristeći droge protiv našeg osoblja, i odobren je od strane Agencije.
U cjelokupno istraživanje bilo je uključeno “149… podprojekata, a od kojih su mnogi izgleda bili povezani sa istraživanjem modifikacije ponašanja, nabavkom droga i testiranjem ili tajnim davanjem droga.”
To zvuči manje opasno nego što zapravo jest, posebno ako uzmemo u obzir da su droge o kojima se radilo bile narkotici i halucinogeni, uglavnom LSD, prije nego što su postali uobičajeni u glavnoj kulturi droge.
Ipak, nisu svi programi kršili ljudska prava. S obzirom na veličinu ovog projekta, neka istraživanja temeljila su se na čistoj psihologiji i razumijevanju ljudskog uma, iako se katastrofalna priroda ovih istraživanja proteže i izvan supstanci koje su bile primijenjene.
Ne samo da su droge bile daleko od odobrenja Američke agencije za hranu i lijekove (FDA), već i izjava koju je pripremila Agencija to i potvrđuje: “Istraživanja MKULTRA-e izvedena su na upitan način: istraživanja i testiranja provodili su se na pojedincima koji nisu znali da su predmet istraživačkog programa i da im se daje droga.”
Projekt MKULTRA sastojao se od tri faze:
- traženje materijala koji su pogodni za proučavanje;
- laboratorijsko testiranje na dobrovoljnim ljudskim subjektima u različitim vrstama institucija;
- primjena MKULTRA materijala u normalnim životnim uslovima;
Većina ispitanika nije mogla dati svoj pristanak, a oni koji su bili klasifikovani kao “dobrovoljci” su zapravo bili prevareni ili su se nalazili u nezavidnom položaju zbog kojeg nisu mogli odbiti sudjelovanje.
Administrativne aspekte ovog programa nadgledao je Sidney Gottlieb, koji je angažirao institucije za CIA-u i bio osoba odgovorna za cijeli program.
Iako su imena mnogih uključenih institucija nepoznata zbog ograničenja Zakona o privatnosti, istraživanje Senata otkrilo je da je bilo “44 koledža ili sveučilišta, 15 istraživačkih zaklada…, 12 bolnica ili klinika i 3 kaznionice” za koje se sigurno zna da su bili uključeni u program.
To sugerira da su ispitanici vjerojatno bili studenti, bolesnici ili zatvorenici, što postavlja ozbiljna pitanja o tome jesu li ti ispitanici zaista bili “dobrovoljci”.
Treća faza MKULTRA-e, koja je uključivala upotrebu kontroliranih tvari u normalnim životnim uvjetima, uključivala je “tajno davanje droga nesvjesnim subjektima koji nisu bili dobrovoljci u normalnim životnim uvjetima, od strane tajnih agenata Državnog ureda za narkotike koji su djelovali za CIA-u”, što ukazuje na to da su etički standardi vlade bili prekršeni na širokom spektru agencija.
Ove MKULTRA droge također su korištene u stranim zemljama kako bi se pomoglo u istragama. Program je funkcionisao bez moralnog nadzora unutar Agencije sve do 1963. godine, kada su službenici Inspektorata saznali o funkcionisanju projekta.
Mnogo više informacija o projektu MKULTRA moglo se pronaći u bazi podataka CIA-e da većina zapisa nije potpuno uništena po naredbi Gottlieba i direktora CIA-e Helmsa, što je rezultovalo time da velik dio operativnih detalja moraju razjasniti pravni timovi, novinari i kasniji istoričari.
Uništavanje zapisa o programu otežalo je razumijevanje njegovog punog obima i etičke dimenzije, te postupke koje su provodili različiti akteri uključeni u njega.
Za uvid u načine naučnog istraživanja, većina saznanja dolazi iz sjećanja žrtava, iako se u Izvješću Odbora Crkve, kao i na saslušanjima Odbora za izbor koje je vodio predsjedavajući Inouye, spominju i metode koje su korištene.
Transkripti odbora potvrđuju mnoge horor priče. Što se tiče tzv. “dobrovoljnih” ispitanika, poznato je da su u zatvorskim ustanovama “su volonteri zatvorenici, nakon kratkog fizičkog pregleda i potpisivanja općeg pristupnog obrasca, primali halucinogene droge.”
Kao nagradu za sudjelovanje u programu, ovisnicima o drogama pružala se droga koju su konzumirali.” Postoje i dvije druge dobro dokumentirane situacije, prema medijskim izvještajima i pravnim službama, u kojima su sudionici psiholoških eksperimenata bili žrtve općeg zlostavljanja.
Prvi slučaj se odnosi na dr. Ewena Camerona, psihijatra s Allen Memorial Instituta na McGill sveučilištu u Montrealu.
Cameron je postao uključen u istraživanja provođena od strane MKULTRA i djelovao je kao istraživač programa, iako bi ga preciznije mogli opisati kao “ludog naučnika”.
Pacijentica Zal Orlico, koja je patila od depresije, bila je upućena dr. Cameronu na liječenje, ali ono što je dobila nije bilo ni blizu psihoterapije. Davao joj je “masivne doze lizergične kiseline dietilamid, nove eksperimentalne droge koja mijenja svijest, poznate kao LSD i to je uništilo njeno mentalno zdravlje.”
Kada je saznala da je bila korištena kao ljudski zamorac, podigla je tužbu protiv CIA-e, a nekoliko drugih osoba se također prijavilo i pridružilo pravnoj akciji protiv onih koji su im ukrali godine života. Slučaj je na kraju riješen 1988. godine.
Ostali tretmani uključivali su ponavljajuće elektrošokove preko prihvaćene uobičajene doze, paralizirajuće lijekove, terapiju spavanjem ili medikamentoznu pseudo-komu koja može trajati do 60 dana, kao i “psihic driving” (metodu koja uključuje neprekidno ponavljanje poruka ili misli kako bi došlo do promjene ponašanja) i LSD.
Robert Logey, koji je došao kod Camerona zbog percipiranih psihosomatskih bolova u nozi, bio je prisiljen trpjeti “psihic driving”, gdje je bio medicinski tretiran i prisiljen slušati snimljene poruke kako bi mu pokušali promijeniti uvjerenja i mišljenja.
Kasnije se otkrilo da su njegove bolove u nozi izazvali fizički, a ne mentalni uzroci. Naposljetku, dr. Cameron je ostavio trajan uticaj na još jednog pacijenta, dr. Mary Morrow.
Ono što čini priču dr. Morrow još zlokobnijom je činjenica da je došla kod dr. Camerona kao potencijalna stipendistica za psihijatriju.
S obzirom na svoju prošlost s depresijom, Cameron se složio da je primi kao kolegicu samo pod uvjetom da i ona prođe kroz terapiju. “Ono što je dobila bila je elektrošok reoblikovanja”, što je potpuno oduzelo njezin identitet i ukralo joj godine života.
Drugim riječima, CIA je koristila načine modifikacije ponašanja koji su mogli “mentalno silovati” ispitanike, oduzimajući im osobnosti i godine njihovih života.
Tokom 1970-ih i 1980-ih, podneseno je niz tužbi protiv CIA-e – zbog posljedica MKULTRA programa – u kojima su žrtvama programa isplaćene odštete.
Uz Orlico, Logey i Morrow (i druge koji su bili sužalitelji), četiri su zatvorenika u saveznom zatvoru u Atlanti činila drugi dobro dokumentirani slučaj.
Nakon što ih je CIA drogirala, oni su patili od nekoliko dugoročnih psihičkih problema.
Dugogodišnji zatvorenik koji je služio kaznu u zatvoru opisao je te tretmane kao “halucinacije, sate paranoje i osjećaj nasilja. Doživljavali smo periode živih noćnih mora i čak krv koja je izlazila iz zidova.”
Pravne akcije koje su proizašle iz ovakvih tretmana, kao i predani izvještaji nekoliko novinara, natjerali su Agenciju da prizna neetičku stranu projekta.
Također, nekoliko zahtjeva prema Zakonu o slobodi informacija omogućilo je javnosti da dvije godine nakon objavljivanja nalaza Odbora iz 1975. dobije više informacija.
Unatoč svim javnim kritikama i osudi, CIA se još uvijek nije službeno ispričala za postupke koje je poduzela tokom Hladnog rata i nakon njega.
