Uvod
Ljudska rasa putem radio teleskopa decenijama promatra noćno nebo, u nadi da će pronaći tragove života izvan naše planete. Ali, Svemir izgleda tako tih i beživotan.
Slavni fizičar 20. vijeka Enrico Fermi je, diskutujući sa kolegama o tome kako je moguće da nijedna vanzemaljska civilizacija do sada nije stupila u kontakt s nama, postavio pitanje “Gdje su svi?”
Tako je nastao čuveni Fermijev paradoks – nepomirljivost između empirijski utemeljenih procjena o postojanju vanzemaljskog života u Svemiru i potpune odsutnosti bilo kakvog dokaza o njegovom postojanju.
Fermijev paradoks: Gdje su vanzemaljci?
To je dalo vjetar u leđa za tvrdnje skeptika da je razlog zašto do sada nismo ostvarili kontakt sa vanzemaljskim civilizacijama jednostavan – vanzemaljci jednostavno ne postoje.
Postoje i druga mišljenja, poput onih da jednostavno nismo dugo tražili ili da vanzemaljci još nisu stigli do nivoa tehnološkog razvoja da bi mogli da kontaktiraju druge civilizacije ili ostvare međuzvjezdana putovanja.
Ali, samo u našoj galaksiji Mliječni put je razasuto milijarde zvijezda, sa mnogim planetama koje kruže oko njih, a neke od njih (ili prije većina) mogle bi imati uvjete za razvoj života – od onog najednostavnijeg, pa sve do naprednih civilizacija koje su milionima starije od ljudske i samim tim mnogo tehnološki naprednije.
Te civilizacije su, za toliko mnogo vremena, neminovno morale razviti tehnologiju za međuzvjezdana putovanja ili komunikaciju sa drugim civilizacijama, pa kako je onda moguće da još nisu dosegle Zemlju ili ostvarile kontakt sa ljudima?
Čovječanstvo nenamjerno šalje signale u Svemir – prvenstveno visokofrekventne radio, televizijske i radarske signale – više od pedeset godina.
Naši najraniji TV programi dosegli su nekoliko hiljada obližnjih zvijezda, iako bi bilo koji vanzemaljski gledalac morao napraviti vrlo veliku antenu (veličine hiljade hektara) da bi ih otkrio.
Do danas je u Svemir poslano samo nekoliko namjernih, uglavnom simboličnih, radio poruka.
1974. godine, radio signal koji je nosio jednostavnu sliku, odaslan je sa astronomske opservatorije Arebico u Puerto Riku u pravcu zvjezdanog jata M13.
Slika je opisivala naš solarni sistem, jedinjenja važna za život, strukturu naše DNK i oblik ljudskog bića.
Zvjezdano jato M13 je od nas udaljeno 21.000 svjetlosnih godina, tako da ćemo na odgovor (ako ga uopšte i bude), morati čekati jako, jako dugo.
Slanje signala ovim putem zahtijeva veliku dozu strpljenja. Ako je, na primjer, najbliža vanzemaljska civilizacija udaljena 100 svjetlosnih godina, na njihov odgovor ćemo morati čekati 200 godina.
Osim toga, ozbiljnije namjerno emitovanje u Svemir je dugoročan poduhvat, koji čovječanstvo još nije spremno da poduzme, jer to bi zahtijevalo konstantnu posvećenost.
Do sada još nismo ostvarili (barem zvanični) kontakt sa vanzemaljcima, a pitanje “Gdje su svi?” utječe na sve nas, jer je direktno povezano s čovječanstvom i našim mjestom u Svemiru.
U nastavku teksta, istražićemo neke od najzanimljivijih teorija zašto još nismo ostvarili kontakt sa vanzemaljcima.
ZOO hipoteza (Hipoteza o zoološkom vrtu)
Poznata kao ZOO hipoteza ili hipoteza o zoološkom vrtu, je samo jedan od mnogih pokušaja koji nastoje dati odgovor na Fermijev paradoks.
U središtu ove hipoteze je ideja da se vanzemaljske civilizacije kriju od nas, možda trajno, a možda će se jednog dana otkriti i stupiti u kontakt sa nama kada dostignemo dovoljan nivo tehnološkog razvoja. To možda i ima smisla.
Budući da svoje potrebe za energijom još uvijek zadovoljavamo iz mrtvih biljaka i životinja, ovdje na Zemlji, mi smo niska civilizacija tipa 0 i moramo preći dugi put prije nego što budemo promovisani u civilizaciju tipa I.
Civilizacija tipa I su vrste koje su uspjele iskoristiti svu energiju dostupnu od susjedne zvijezde, skupljajući je i pohranjujući kako bi bile zadovoljene energetske potrebe rastuće populacije.
To znači da bismo morali povećati našu trenutnu proizvodnju energije više od 100.000 puta da postignemo ovaj status.
Napredne vanzemaljske civilizacije možda izdaleka promatraju naš razvoj i ne miješaju se, baš onako kako mi ponekad u rezervatima ili prirodi pratimo razvoj nižih vrsta od nas bez uplitanja.
ZOO hipoteza implicira da su se možda te napredne vanzemaljske civilizacije kolektivno dogovorile da neke regije u Svemiru označe kao “zoološke vrtove”, uzdržavajući se da stupe u kontakt sa bićima koja žive u tim područjima da ih ne bi ometali u prirodnom razvoju.
Hipoteza o zoološkom vrtu ostaje spekulativno i provokativno objašnjenje. Iako neutješna, podsjeća nas da je potraga za vanzemaljskim životom i filozofsko pitanje.
Hipoteza mračne šume
Ova ideja kruži već decenijama i prvi put je razvio David Brin, ali više recentno Liu Cixin. O ovoj ideji je također pisao Greg Bear, i ona je među najstrašnijim rješenjima Fermijevog Paradoksa.
Ako pretpostavimo da su preživljavanje i kontrola resursa osnovni pokretači civilizacija, tada možda živimo u vrsti hladnog rata gdje civilizacije čine sve što mogu da ostanu tihe, jer znaju da su sve civilizacije inherentno neprijateljske.
Ne govorite vukovima gdje je hrana, a lovac bolje lovi tako da se skriva umjesto da upozorava svoj plijen. Ali opet, ono što stoji protiv Teorije Mračne Šume je da smo još uvijek ovdje, iako je ukazano da to možda neće potrajati dugo.
Tek nedavno smo postali vidljivi kao civilizacija sa našim radio signalima. Možda nije prošlo dovoljno vremena da nas mračna šuma zapazi.
Hipoteza Berserkera
Hipoteza Berserkera sugeriše da, ako postoji bilo kakav inteligentni život, već ga love i ubijaju milioni samoreplicirajućih robota poznatih kao Berserkerove sonde koje vrebaju Svemir.
Konačni cilj ovih sondi je uništenje svakog oblika života koji im se nađe na putu. Ideja o samoreplicirajućim sondama potječe iz serije romana autora naučne fantastike Freda Saberhagena.
U jednoj od knjiga, Berserker sonda je poslana na Zemlju kako bi uništila ljudsku civilizaciju, izbjegla potencijalne prijetnje i zaštitila svoje stvaratelje.
Ali, ako pogledamo stvarne primjere, ova ideja proizlazi iz Von Neumannovih sondi, nazvanih po matematičaru i fizičaru Johnu Von Neumannu, koji je razvio prvu detaljnu studiju samoreplicirajućih strojeva.
Von Neumann sonde su teoretske svemirske sonde koje se mogu samoreplikovati, koristeći sirovine pronađene u bilo kojem zvjezdanom sistemu.
Sondama upravlja umjetna inteligencija sa nano-tehnologijom koja se autonomno razmnožava u flote i kolonizuje galaksije.
S druge strane, postoje i mišljenja da bi umirući vanzemaljci mogli dizajnirati samoreplicirajuće sonde kako bi sačuvali tragove o svom postojanju ili započeli novu civilizaciju.
Ali, šta ako bi jedna vrsta vanzemaljaca željela koristiti sonde u zle svrhe, poput uništavanja drugih civilizacija kako bi zadržala nadmoćnost?
Ova smrtonosna situacija je opisana 1983. godine u radu astronoma Glenna Davida Brina pod nazivom “The Great Silence”.
Autor je u radu je također iznio najgori scenarij da su ljudi na Zemlji već upozorili druge o svom postojanju i sljedeći su na redu za ubijanje.
Zaključak
Fermijev paradoks postavlja intrigantno pitanje – Gdje su svi?
Dok smo oko stola razgovarali o brzini svjetlosti, NLO-ima i vanzemaljcima, Fermi je postavio retoričko pitanje koje je urodilo paradoksom koji izaziva naše osnovno razumijevanje Svemira.
Fermijev paradoks nije samo pitanje o očekivanjima koja imamo o vanzemaljskom životu, već i o nesrazmjeru između teoretske vjerojatnosti i izostanka konkretnih dokaza.
Taj paradoks prožima našu ljudsku svijest, ali i postavlja skepticizam prema postojanju vanzemaljskih civilizacija.
Različite teorije pokušavaju rasvijetliti ovu misteriju.
Fermijev paradoks ostaje neriješen, a mi, ljudi, nastavljamo slati signale u Svemir, čežnjivo očekujući odgovor od drugih potencijalnih civilizacija.
Čini se da je ova tematika poput otvorenog prozora u neistražene dijelove Svemira, puna pitanja o našem mjestu u njemu, tehnološkom napretku i nepoznatim opasnostima koje možda čekaju na tom putovanju u potrazi za drugim oblicima života.
Foto naslovnice: Stefan Keller sa Pixabay
