Odgajani smo da vjerujemo da je naš um unutar naših glava, da mentalna aktivnost nije ništa drugo do aktivnost mozga. Umjesto toga, predlažem da se naši umovi protežu daleko izvan našeg mozga; protežu se kroz polja koja nas povezuju sa našom okolinom i jedne sa drugima.
Mentalna polja su ukorijenjena u mozgu, slično kao što su magnetna polja oko magneta ukorijenjena u samim magnetima, ili kao što su polja prijenosa oko mobilnih telefona ukorijenjena u telefonima i njihovim unutarnjim električnim aktivnostima.
Mentalna polja pomažu objasniti telepatiju, osjećaj kao da nas neko promatra i druge široko rasprostranjene, ali neobjašnjive sposobnosti.
Iznad svega, mentalna polja leže u osnovi normalne percepcije. Ona su bitan dio vizije.
Slike izvan naših glava
Osvrnite se oko sebe. Jesu li slike onoga što vidite unutar vašeg mozga? Ili su izvan vas – baš tamo gdje se čini da jesu?
Prema konvencionalnoj teoriji, radi se o jednosmjernom procesu: svjetlost ulazi, ali ništa se ne projicira van.
Unutarnje kretanje svjetlosti je dovoljno poznato. Dok gledate ovu stranicu, reflektirana svjetlost se kreće sa stranice kroz elektromagnetsko polje u vašim očima.
Leće vaših očiju fokusiraju svjetlost, kako bi oblikovale obrnutu sliku na vašoj mrežnici. Ova svjetlost koja pada na vaše štapiće i čunjiće na mrežnjači izaziva električne promjene unutar njih, koje pokreću uzorkovane promjene u nervima mrežnjače.
Nervni impulsi putuju kroz vaše optičke živce u mozak, gdje stvaraju složene obrasce električne i hemijske aktivnosti.
Zasada je dobro. Sve ove procese neurofiziolozi i drugi stručnjaci za vid i moždanu aktivnost mogu detaljno proučavati i proučavali su.
Ali, tada se dešava nešto veoma misteriozno. Svjesno doživljavate ono što vidite, stranicu ispred sebe.
Također postajete svjesni štampanih riječi i njihovog značenja. Sa stanovišta standardne teorije, ne postoji razlog zašto bi uopšte trebalo da budete svjesni.
Moždani mehanizmi bi trebalo da rade jednako dobro i bez svijesti.
Standardna teorija o vidu primjenjuje se na sve vrste životinja sa očima koje mogu formirati sliku. Ali, ne objašnjava zašto bi kod bilo koje životinjske vrste ili ljudi trebala postojati svjesna vizija. Postoji samo nesvjesna, kompjuterska obrada podataka od strane nervnog sistema.
Zatim dolazi do još jednog problema. Dok gledate ovu stranicu, ne doživljavate svoju sliku o njoj kao da je unutar vašeg mozga, gdje bi i trebala da bude. Umjesto toga, doživljavate tu sliku kao da se (stranica) nalazi oko pola metra ispred vas. Slika je izvan vašeg tijela.
Uz svu svoju fiziološku sofisticiranost, standardna teorija nema objašnjenje za vaše najneposrednije i najdirektnije iskustvo. Vaše cjelokupno iskustvo bi trebalo da bude u vašem mozgu, a ne tamo gdje se čini da jeste.
Osnovna ideja koju predlažem je toliko jednostavna da nije teška za shvatiti. Vaša slika ove stranice je upravo tamo gdje se i čini da jeste, ispred vaših očiju, a ne iza vaših očiju. Nije unutar vašeg mozga, već izvan vašeg mozga.
Dakle, vid uključuje i unutrašnje kretanje svjetlosti i vanjsku projekciju slika. Kroz mentalna polja naši umovi dopiru do onoga što gledamo.
Ako pogledamo planinu udaljenu deset kilometara, naši umovi se protežu deset kilometara. Ako posmatramo udaljene zvijezde, naši umovi dosežu u nebesa, preko doslovno astronomskih udaljenosti.
Osjećaj da vas neko posmatra
Ponekad kada nekoga gledam otpozadi, ta osoba se okreće i gleda ravno u mene. A ponekad se i sam naglo okrenem i primjetim da me neko gleda.
Istraživanja pokazuju da je više od 90% ljudi imalo takva iskustva. Osjećaj da vas neko posmatra ne bi se trebao pojaviti, ako je cjelokupna pažnja unutar glave.
Ali, ako se to proteže izvan i povezuje nas sa onim šta gledamo, tada naše gledanje može utjecati na ono što posmatramo. Je li to samo obična iluzija ili osjećaj da neko “zuri” u vas zaista postoji?
Ovo pitanje se može istražiti kroz jednostavne i jeftine eksperimente. Radi se u parovima. Jedna osoba, subjekt, sjedi leđima okrenuta drugoj, sa povezom na očima.
Druga osoba, ili “posmatrač”, sjedi iza subjekta i u nasumičnoj seriji pokušaja ili gleda u vrat subjekta, ili skreće pogled i razmišlja o nečemu drugom.
Na početku svakog eksperimenta signalizira se mehaničkim klikom ili “beepom”. Svaka proba traje otprilike deset sekundi, a subjekt naglas nagađa “gledanje” ili “negledanje”. Detaljna uputstva su data na mojoj web stranici www.sheldrake.org.
Do sada je sprovedeno više od 100.000 takvih eksperimenata, a rezultati su bili pretežno pozitivni i statistički veoma značajni, sa malim šansama da se radilo o slučajnosti.
Osjećaj da vas neko posmatra, javlja se čak i preko nadzornih kamera. Životinje su također osjetljive kada ih posmatraju ljudi, a i ljudi kada ih posmatraju životinje.
Čini se da je ova osjetljivost na posmatranje široko rasprostranjena u životinjskom carstvu i možda je evoluirala u kontekstu odnosa između grabežljivca i plijena: životinja koja osjeti da je posmatra nevidljivi grabežljivac, ima veće šanse da preživi nego životinja bez ovog čula.
Telepatija
Obrazovani ljudi su odgajani da vjeruju da telepatija ne postoji. Kao i drugi takozvani psihički fenomeni, ona se odbacuje kao iluzija.
Većina ljudi koji zagovaraju ove stavove, koje sam i sam nekada imao, ne čine to na osnovu detaljnog pregleda dokaza.
To čine jer postoji tabu protiv ozbiljnog shvatanja telepatije. Taj tabu je povezan sa prevladavajućom paradigmom ili modelom stvarnosti unutar institucionalne nauke, a to je teorija uma-unutar-mozga, prema kojoj telepatija i drugi psihički fenomeni, koji impliciraju misteriozne vrste “djelovanja na daljinu”, ne mogu postojati.
Ovaj tabu datira barem od vremena prosvjetiteljstva krajem osamnaestog vijeka. Ali, ovo nije mjesto za pregled njegove historije (to možete pronaći u mojoj knjizi “The Sense of Being Stared At“).
Umjesto toga, želim sažeti neka nedavna eksperimentalna istraživanja koja sugerišu da telepatija ne samo da postoji, već je i normalan dio komunikacije između životinja.
Psihički ljubimci
Prvi put sam postao zainteresovan za temu telepatije prije otprilike 25 godina i počeo sam istraživati dokaze o telepatiji kod životinja koje najbolje poznajemo, a to su kućni ljubimci.
Uskoro sam naišao na brojne priče vlasnika pasa, mačaka, papagaja, konja i drugih životinja koje su sugerisale da ove životinje izgleda mogu čitati misli i namjere svojih vlasnika.
Kroz javne apelacije, izgradio sam veliku bazu podataka o takvim pričama, koja trenutno sadrži više od 4.700 istorijskih slučajeva.
Ove priče spadaju u nekoliko kategorija. Na primjer, mnogi vlasnici mačaka kažu da njihova životinja izgleda osjeća kada planiraju da je odvedu kod veterinara, čak i prije nego što su izvadili nosiljku ili dali bilo kakav očigledan znak svoje namjere.
Neki ljudi kažu da njihovi psi znaju kada će ih izvesti u šetnju, čak i kada su u drugoj prostoriji, van vidokruga ili sluha, i kada osoba samo razmišlja o tome da ih izvede u šetnju.
Naravno, niko ne smatra da je ovo ponašanje iznenađujuće ako se dešava u rutinsko vrijeme, ili ako psi vide osobu koja se sprema za izlazak, ili ako čuju riječ “šetnja”.
Oni vjeruju da je to telepatija, jer se čini kao da se to događa u nedostatku takvih tragova.
Jedna od najčešćih i najprovjerljivijih tvrdnji o psima i mačkama je da oni znaju kada se njihovi vlasnici vraćaju kući, u nekim slučajevima očekujući njihov dolazak za deset minuta ili više.
U nasumičnom istraživanju domaćinstava u Britaniji i Americi, moje kolege i ja smo otkrili da otprilike 50% vlasnika pasa i 30% vlasnika mačaka vjeruje da njihove životinje očekuju dolazak člana domaćinstva.
Kroz stotine video snimaka eksperimenata, moje kolege i ja smo pokazali da psi reaguju na namjere svojih vlasnika da se vrate kući čak i ako su kilometrima daleko, čak i kada se vraćaju u nasumično odabrano vrijeme, pa čak i kada putuju nepoznatim vozilima kao što su na primjer taksi vozila.
Čini se da je telepatija jedina hipoteza koja može objasniti ove činjenice. (Za više detalja, pogledajte moju knjigu “Dogs that Know When their Owners Are Coming Home, And Other Unexplained Powers of Animals“)
Telefonska telepatija
Tokom istraživanja neobjašnjivih moći životinja, čuo sam za desetine pasa i mačaka koji su, čini se, anticipirali telefonske pozive svojih vlasnika.
Na primjer, kada zazvoni telefon u kući istaknutog profesora na Univerzitetu Kalifornija u Berkeleyu, njegova supruga zna da je njen suprug na drugoj strani linije jer Whiskins, njihov mačak, pritrčava telefonu i tapka po slušalici.
“Mnogo puta uspije skinuti slušalicu i zadovoljno mjauče, što čuje i moj suprug na drugom kraju”, kaže ona.
“Ako neko drugi telefonira, Whiskins ne obraća pažnju.” Mačka reaguje čak i kada profesor telefonira sa terenskih putovanja u Africi ili Južnoj Americi.
To me navelo na razmišljanje o tome da sam i lično imao takvo iskustvo, da sam bez ikakvog razloga razmišljao o ljudima koji su ubrzo nakon toga nazvali.
Pitao sam svoju porodicu i prijatelje jesu li ikada doživjeli ovakav vid iskustva, i ubrzo sam otkrio da je većina njih dobro upoznata sa tim.
Neki su rekli da su znali kada ih zove majka ili dečko ili neka druga značajna osoba, jer je telefon zvučao drugačije!
Kroz opsežna istraživanja moji kolege i ja otkrili smo da je većina ljudi imala naizgled telepatska iskustva sa telefonskim pozivima. Doista, ovo je najčešća vrsta očigledne telepatije u modernom svijetu.
Je li to možda samo stvar slučajnosti i selektivnog pamćenja, pri čemu se ljudi sjećaju samo kada je neko o kome su razmišljali (telefonski) nazvao, a zaboravljaju kad su bili u krivu?
Većina skeptika smatra da se radi baš o tome, ali sve donedavno nije bilo nikakvih naučnih istraživanja na tu temu.
Razvio sam jednostavan eksperiment za testiranje telefonske telepatije. Sudionici primaju poziv od jednog od četiri različita pozivatelja u unaprijed dogovoreno vrijeme, a sami biraju pozivatelje, obično bliske prijatelje ili članove porodice.
Za svaki test, ispitivač nasumično odabire pozivatelja bacanjem kocke ili korištenjem računalnog generatora slučajnih brojeva.
Sudionik mora reći ko je pozivatelj prije nego što pozivatelj išta kaže. Kad bi ljudi samo nagađali, bili bi u pravu jednom od četiri puta, ili u 25% slučajeva.
Sproveli smo više od 800 takvih ispitivanja, a prosječna stopa uspjeha je bila 42%, vrlo značajno iznad nivoa šanse od 25%, sa astronomskim izgledima protiv slučajnosti.
Sproveli smo i niz eksperimenata u kojima su dva od četiri pozivatelja bila poznata, dok su druga dva bila stranci, čija su imena sudionici znali, ali ih nisu upoznali.
Kod poznatih pozivatelja, stopa uspjeha je bila 56%, što je statistički vrlo značajno. Sa strancima je to bilo na nivou slučajnosti, u skladu sa zapažanjem da se telepatija obično odvija između ljudi koji dijele emocionalne ili društvene veze.
Osim toga, otkrili smo da ti efekti ne opadaju sa udaljenošću. Neki od naših učesnika bili su iz Australije ili Novog Zelanda i mogli su jednako dobro prepoznati ko zove, bilo da se radilo o ljudima iz dalekih krajeva kontinenta ili o ljudima koji su udaljeni samo nekoliko kilometara.
Telepatske elektronske poruke i tekstualne poruke su najnovija verzija ovog fenomena, a opsežna serija eksperimenata sa e-mailovima dala je vrlo slične rezultate kao i telefonski eksperimenti.
To je pozitivno i statistički veoma značajno. (Detalji svih ovih istraživanja o telepatiji kod ljudi i kućnih ljubimaca objavljeni su u nizu radova u recenziranim časopisima, a puni tekstovi dostupni su na mojoj web stranici).
Prošireni umovi
Laboratorijske studije parapsihologa već su pružile značajne statističke dokaze za telepatiju (što je dobro obradio Dean Radin u svojoj knjizi “The Conscious Universe” iz 1997).
Ali većina laboratorijskih istraživanja pokazala je prilično slabe efekte, vjerovatno zato što su većina učesnika i “pošiljatelja” bili stranci jedni drugima, a telepatija obično zavisi od društvenih veza.
Rezultati eksperimenata telefonske telepatije daju mnogo jače i efekte koji se ponavljaju, jer uključuju ljude koji se dobro poznaju. Također sam otkrio da postoje upečatljive telepatske veze između dojilja i njihovih beba. Isto tako, telepatske reakcije kućnih ljubimaca na njihove vlasnike zavise od jakih društvenih veza.
Predlažem da su te veze aspekti polja koja povezuju članove društvenih grupa (koje nazivam morfičkim poljima) i koja djeluju kao kanali za prijenos informacija između razdvojenih članova grupe.
Telepatija doslovno znači “osjećaj na daljinu” i obično uključuje komunikaciju potreba, namjera i opasnosti. Ponekad se telepatske reakcije doživljavaju kao osjećaji, ponekad kao vizije ili slušanje glasova, a ponekad u snovima.
Mnogi ljudi i kućni ljubimci reagiraju kada osobe sa kojima su povezani dožive nesreću ili umiru, čak i ako se to dešava mnogo kilometara daleko.
Za ovaj proces postoji analogija u kvantnoj fizici: ako su dvije čestice bile dio istog kvantnog sistema i budu razdvojene u prostoru, zadržavaju misterioznu povezanost.
Kada je Einstein prvi put shvatio ovu implikaciju kvantne teorije, mislio je da kvantna teorija mora biti pogrešna, jer je implicirala ono što je nazvao “jeziva akcija na daljinu”.
Eksperimenti su pokazali da je kvantna teorija ispravna, a da je Einstein bio u krivu. Promjena u jednom odvojenom dijelu sistema može trenutno utjecati na drugi. Ovaj fenomen je poznat kao kvantna nelokalnost ili neodvojivost.
Telepatija, kao i osjećaj da vas neko posmatra, paranormalna je samo ako teoriju da je um ograničen na mozak definišemo kao normalnu.
Ali ako naši umovi dopiru izvan našeg mozga, baš kao što se čini, i povezuju se sa drugim umovima, baš kao što se čini, onda se fenomeni poput telepatije i osjećaja da nas neko posmatra čine normalnim.
Oni nisu sablasni i čudni, na marginama abnormalne ljudske psihologije, već su dio naše biološke prirode.
Naravno, ne kažem da je mozak nebitan za naše razumijevanje uma. Veoma je relevantan, a nedavni napredak u istraživanju mozga ima mnogo toga da nam otkrije.
Naši umovi su u centru naših tijela, a posebno u našem mozgu. Međutim, oni nisu ograničeni na naš mozak, već se protežu izvan njega. Ovo proširenje se događa kroz polja uma, ili mentalna polja, koja postoje unutar i izvan našeg mozga.
Ideja proširenog uma daje bolji smisao našem iskustvu od teorije uma u mozgu. Iznad svega, to nas oslobađa.
Više nismo zatočeni unutar uskog kompasa naših lobanja, naši umovi su odvojeni i izolovani jedan od drugog. Više nismo otuđeni od svojih tijela, od svog okruženja i od drugih ljudi.
Svi smo međusobno povezani.
Članak preveden uz dozvolu sa: New Dawn Magazine
