Naučnici tvrde da postoji ‘anti-svemir’ koji se kreće unazad kroz vrijeme

Fizičari su prilično sigurni da oko 80 % materije u svemiru nedostaje – odnosno ne možemo je vidjeti. Zovemo je tamna materija, ne zbog toga što je tamne boje, već zato što ne emituje niti reflektuje bilo kakvu svjetlost.

Ipak znamo da je tu. Kako? Zbog njene gravitacije.

Zvijezde na rubovima galaksija kreću se prebrzo da bi ostale u svojim putanjama – osim ako ih ne drži gravitacija nečeg masivnog i nevidljivog. To “nešto” je tamna materija.

Ona je ključni dio slagalice koji nam nedostaje da bismo bolje razumjeli svemir. Ali, šta je ona zapravo?

Sada dolazimo do jedne prilično divlje teorije. Šta ako rješenje nije skriveno negdje u našem svemiru, već u njegovom “blizancu” – anti-svemiru koji se kreće unazad kroz vrijeme?

Anti-svemir: Teorija koja mijenja pravila

Veliki prasak nije samo jedna teorija, već skup ideja o tome kako je sve počelo. Većina naučnika se slaže da je u jednom trenutku došlo do širenja materije, ali postoje određena neslaganja oko nekih detalja.

Je li u tom trenutku bilo ekstremno vruće ili hladno kao apsolutna nula?

Postoji i rasprava o tome šta se dogodilo prije praska. Da li je naš Veliki prasak bio samo jedna tačka velikog kosmičkog “odskoka”?

Da biste ovo bolje razumjeli, zamislite da skačete na trampolini. Postoji trenutak kada se spuštate i trenutak kada se odbijate prema gore.

Ako biste vidjeli samo kretanje prema gore, ono ne bi imalo smisla bez onog prvog dijela – spuštanja.

Upravo tu se uklapa nova ideja. U radu objavljenom u časopisu Annals of Physics, istraživači sa kanadskog Instituta “Perimeter” sugerišu da je Veliki prasak mogao biti manji i simetričniji nego što mislimo.

On nije bio početak, već tačka u ogledalu. Iz te tačke, naš svemir se počeo širiti “naprijed” kroz vrijeme, dok je anti-svemir počeo da se širi “unazad”.

Jedna zanimljiva stvar kod ovog modela je što uklanja potrebu za onim što naučnici nazivaju “inflacija” – periodom nevjerovatno brze ekspanzije svemira u prvom djeliću sekunde.

Prema ovoj teoriji, svemir se mogao širiti na prirodniji i postepeniji način, što bi olakšalo naše razumijevanje njegovog početka.

Kako se tamna materija uklapa u sve ovo?

A sada, vratimo se na tamnu materiju. Da bi ova dva svemira – naš i njegov blizanac u ogledalu – bili zaista simetrični, moramo dodati jednu novu česticu u naše razumijevanje fizike.

Danas znamo za neutrine – nevjerovatno sitne, gotovo bestjelesne čestice koje prolaze kroz nas svake sekunde.

Svi neutrini koje smo ikada otkrili su “lijevoruki” (termin koji opisuje smjer njihove rotacije u odnosu na kretanje).

Prema teoriji o anti-svemiru, da bi se održala savršena simetrija, mora postojati i njihov parnjak: “desnoruki” neutrino.

Ta čestica ne bi bila kao bilo šta što poznajemo. Bila bi izuzetno masivna i stupala bi u interakciju sa svijetom skoro isključivo putem gravitacije.

Prema ovoj ideji, tamna materija mogla bi zapravo biti posebna čestica – “desnoruki” neutrino, prirodni pratilac našeg svemira, poput duha iz svemira – ogledala čiju gravitaciju osjećamo kroz kosmičku barijeru vremena.

Ako vam sve ovo zvuči kao luda i teška nauka, u pravu ste, jer apsolutno jeste. Ali, ovakve nove teorije su ključne za kosmologiju.

Naučnici moraju iznositi teorije, čak i kada su spekulativne, jer samo tako mogu biti proučene, testirane i unaprijeđene.

Znanje se mnogo lakše gradi kada se nove spoznaje nadovezuju na postojeće ideje kroz posmatranja i mjerenja.

Na taj način nastaje prelijep lanac ideja kroz vrijeme, dok polako usavršavamo razumijevanje svemira i razvijamo sve sofisticiranije metode za njegovo istraživanje.